Promatram ovu noć koja ima svoju moć. Vidim da je nebo zaboravilo moje puteve koje sam pohodila u nekim davnim danima. Nježnom namjerom da te dodirnem, objavljujem ti koliko mi znače naša zajednička jutra i i tako žive emocije, življe i od 'mrtvih mora' i 'mrtvih stvari'. U jednom trenutku one noći, zastala sam i od tada svijet ne gledam očima u kojima su odsjaji puno zvijezda. Zavladao je ovaj teški mir. Živim u postelji teškoj kao život, u crnini uklanjam pramenove tog trenutka sa usana i život teče dalje, a i mi tečemo s njim. Morbidno stanje, koje me obuzelo tih davnih jesenjih noći kad smo satima razgovarali, nastavilo se još neko vrijeme. Tada je doletio bijeli leptir zagledan u moje oči i pogodio sve. Shvatio si zašto me vrijeme tog trenutka zaledilo, nakon naše velike gozbe došlo je neko hladno Sunce koje nas i danas grije, disharmonija života nas pokreće, a mi se rijetko objavljujemo jedno drugom. Najavila sam ti jednom da je jedna zvijezda pala samo za tebe. Nisi je vidio... ili je nisi htio vidjeti. Nisi ni reagirao na trag, koji je ostavljala na tamnom nebu i kako je počela djelovati sila teža ovog globusa, tako si i ti sve više pogledavao prema tlu, a sve manje prema zvijezdama. Moja nadanja su dogorjela. Anđeo na zemlji me vraća u grubu stvarnost, gost sam ponekad u tvom prisustvu i rijetkim snovima. Gost sam što se povlači sa blijedih pješčanih obronaka i razvezuje dušu, koju više ne razumiješ. Tvoje plave oči su za mene izgubljene. Znam da više nikad neću pratiti tvoje pokrete, tvoje tople ruke oko mog struka. Znam da ćeš, nakon prolaska kroz hladne tamne koridore na čijim zidovima leže neke crvene baklje, ostaviti svoje tragove. Kome? Možda se tad zacrvenim i u tom podzemnom svijetu shvatim: a što će meni baklje, kad sam imala cijelo rasvijetljeno nebo, a nisam ga vidjela.