Veliki sunčani prsten usijano ulazi u moje oči i najavljuje predivan dan. Probudile su me tvoje ruke i nježno pomilovale čelo, a ni u najluđim snovima nisam mogla zamisliti da se to može dogoditi. Tvoje medne usne su počele priču o jednoj ravnici otkud se diže jutarnja magla i gdje ćeš me voditi jednog kasnog ljeta. Gledala sam te, kroz pukotinu trepavica bila sam svjedok tvog postojanja, a ritam mojih koljena neumorno je dočekivao svaku tvoju riječ, jer si znao da Sunce nestaje u tvojoj kosi, ako se pomakneš i milimetar dalje od mene. Spustili smo se u ponor, ali mu nismo dotakli dno. Ostavili smo to za neke kasnije trenutke. Uzeo si mi srce, slušala sam tvoj šapat i onoliko vatre koliko nosiš u svom srcu pretočio si u moje. Ovaraju nam se vrata za put kroz vrijeme, odvajaš taj element cjeline i ostavljaš nam prostor za igru tijela, za igru čuda. Osjećaji čuda rade, zatvaram sve u eter, stavljam ključ na srce i u nekom četvrtom danu ponovno ću dočekati ovakvo buđenje.