Od davnih dana do danas,nije bilo slučajnosti. Sjećam se tvojih usana što su me liječile u ovakvim bolesnim danima, popunjavale moje mrtve pukotine i gutale me dotičući sa mnom dno naših isprepletenih tijela. Pred srcem smo stajali nagi i čekali da progovori tim specifičnim jezikom, a duše su bile u sivoj dnevnoj polutami otkud smo ih vadili i hranili se plodovima što su ih rađale. Iz flomastera klize plava slova na bijelu površinu, otkucava se na nebu pomak još jedne minute, ispod sunčane zlataste zrake donosim svoje oči i presijeca ih oštra bol. Još uvijek živim u progonu od same sebe, a o čemu govori moja priča, ne znam, jer nije završena. Neispričana je. Na ramena mi slijeću sjene bijelih ptica i opet me odvode u moj svijet sjena. Srebrnoj zraci Mjeseca ću priznati da te još uvijek poričem, ali da želim tvoj dodir više od osvetničkog zaborava.

http://zajednoprotivplagijata.blog.hr/