Danas je dan kad želim otvoriti srce još malo i to onaj dio što je stalno zatvoren... Želim ga pokazati nebu, želim ga pustiti nek' priča svoju promjenu, nek' gleda mojim očima... Taj dio srca, skriven od svih – pa i od mene, daje mi nemoć i oduzima život. Ima u svakom od nas ta mala stvarnost, od koje skrivamo svoje umorne oči, ne želimo zaviriti u tu stvarnost, otkriti veo po veo svog najdubljeg bezdana i pomisliti: Bože, jesam li to – ja? Sve smo to mi, u raznim trenucima, zaleđeni u raznim oblicima svjesne nesvjesnosti...Evo, misli mijenjaju pravac, vode me opet dalje od tog malog dijela zatvorenog srca, tog dijela kojeg se svi bojimo... Svileno jutro me rashladilo, Sunce se objavilo. Vidjela sam tvoje oči jutros, daleko poznate i nepoznato bliske... Trebaš me, znam. Primijetih na svjetlu jutra tu potrebu za mnom... Imaš misli što formiraju potrebu za mnom, imaš u sebi emocije što nesvjesno slijede moj trag u tami... Pa, Davore, kreni onda tim stazama i vidjet ćemo što će nas dočekati na tom lutanju...