Svaki dan donosi nešto novo svjetlosno, obojeno vatrenom bojom pitajući me uvijek i uvijek: postoji li duša? Ne vidim je. Osjećam je. Gospodari mojim bićem, na ovom globusu starijem od vremena vodi me i provodi tajanstvenim putevima, kojima samo ona prolaziti zna. Zašto me gledaš tim upitnim pogledom? Zašto me ne pustiš da sneno odmaknem pokret od sebe i zaustavim ga bliže srcu? Između živih i mrtvih je sklopljen savez sna. To je tajanstvena zemlja kroz koju prolazimo, odlazimo i ponovno dolazimo. Zato me pusti, da prolazim tom zemljom, onako… kako samo ja znam. Promiješaj par boja na dlanu i baci ih prema nebu, neka oboje ovaj hladni zimski dan. Zazivat ću te imenom tvojim, a ne nečijim, jer kroz istinu dolazim do potpunog oslobođenja… duše. Jesam li ja ono pitala: postoji li duša?