U mojoj arhivi općeg reda nalazi se jedna polica s knjigom koju prelistavam iz dana u dan. Knjga ima naslov «Sve o tebi». Mrzila sam tu knjigu, jer kad bih je otvorila, nikada je nisam mogla zatvoriti, a da poneki stih ne ostane u sjećanju. U sveopćem duhovnom mrtvilu nedostaje mi tvoja misao, udaljena milijunima od Sunca, zaboravljena u nekom kutku mozga. Izbjegavaš moj pogled. Izbjegavaš ga jer ja te gledam otvoreno i iskreno u oči, a ti lažeš, manipuliraš, petljaš. Bolestan strah se rađa u tebi kako te ne bih razotkrila i kako svijet ne bi vidio tvoje nagrđeno lice.

I uvijek se pitam, mogu li zelenim voćem (kao slučajno) pasti na zemlju od zrelosti, koja je to vječnost mojih trenutaka i koliko dana još moram čekati da bi se mlade lastavice ugnijezdile ispod mog balkona? Imam li okus zrele lubenice ili sam daleko od sebe odlutala u tamnije sfere, koje ne poznaju sunčana jutra niti blage rujanske noći pune grožđa, šampanjca i slatkog osjećaja kad gubiš samu sebe, a dobivaš?! Volim tu gorku slatkoću što se hvata za kožu i odijeva me u najljepšu haljinu i oslikava staklene fasade moje gladi za tobom. Uvijek kad sretnem lice anđela sa srcem zmije, ne može mi ništa uljepšati dan, nego kad prepoznam to lice amebe što želi biti čovjek. Znaš li da me život polako napušta? Znaš li da me ne zanima što će biti sutra, znaš li da zvjezdano nebo donosi više ljubavi i života od svih zemaljskih blagostanja? Ah, znaš li?

Na graničnom području zadnje misli dolazim do tebe da bih sebe objasnila. Dok sam izrastala iz sebe, hranio si me ljubavlju, prepoznavao među posrnulim siluetama u neko gluho doba noći, među onima koji neće pravocrtna gibanja. Tražio si u meni krajnji smisao svog postojanja…. volio si me. Iz rukopisa iskustva zrelijih godina kroz neukusne konverzacije sa crnim entitetima dolazili smo do preklapanja puteva, križanja putanja i zaobilazili se u širokom luku. Pokrivala sam se čežnjom i preko glave, samo da te ne nazovem. Davno naslućeni posljednji mrak ostavio je tek jedva otvorena vrata za tračak svjetla. Brisao si moje ime sa svojih usana svakim gutljajem žedne vode, ali… volio si me. Dok su se drugi okretali za mnom, ti si me volio. Išao si usporedo sa mnom, ali u drugoj dimenziji postojanja. I dok sam još uvijek među onima koji neće pravocrtna gibanja, tvoje je postalo tako patetično predvidljivo da sam shvatila…nema te više… iako si me volio.

Utapa mi se glas u tvoj, roni ti pogled mojim zelenilom, svi znaju tajne šifre moga srca i ritmove što otvaraju vrata paralelnih svjetova između nas dvoje. U virovitim grudima raste toplina, tu je izvor čežnje nezemaljske. Mogu li biti na dva mjesta istodobno, a da pri tom ne izgubim srce, a ostanem svoja? U duši se izrodio nemir iza vrata tame, gdje su zvijezde bile jedini putokaz za prolaz u spoznaju tvog srca. Imam dušu ptice koja drhti na tvom dlanu i otvara ti se polako, svevremenski i delikatno. Znaš li da opet između trepavica odlijeću neki snovi u daljine i spajaju se između dva horizonta sa jutarnjom hladnoćom? Znaš li da su otvorena jedna vrata prema bistrom izvoru gdje se nastanio nemir i spojio me s tobom, onako... nenametljivo, a nemirno. Znaš li?