Sewen

Ko ledeni dani kad život te stegne,
Čekaš da tuga ko bjanko ček legne,
Al osmjeh ko štit na umornom licu,
Opet će s tobom na ulicu!

Negdje se nebom izgubilo svo znanje,
Da mogli smo više k'o što možemo manje.
Kad sklopimo oči, bez sjećanja nova,
Tad imamo ništa, u hvataču snova...

Između dobro sam i nisam, jedan je udisaj samo...
Povučeni u sebe, o tome ne pričamo.
Između mogu i ne mogu, često je mjesta za plač...
I nije bitno u kojoj ruci držimo mač!