Sewen

Ko nam to svete slike šporkim rukama dira,
Ko nam to dicu našu iz kraljevstva svetoga tira,
Ko nam to moli za spas, za dušu punu grija,
Ko je Boga u nama prid propovid ubija?

Ko nam to molitvu želi dok sunce se novo penje,
Ko nam to priča da jedno je sveto uznesenje,
Ko nam to zapovid šalje kad tilo se teško budi,
Ko nam to laže da sveci nisu bili pravi judi?

Ko nam je bacija tiće iz gnjizda koje ih od vitra štiti,
Ko nam je sruši to gnjizdo ka da ne znamo novo sviti,
Ko se to igra kralja, a glava će kralju morati pasti,
Ko nam to podmeće laži i neda sritno odrasti?

Ko nam je suze da, da bisne nam obraze moče,
Ko nam to kaže da moremo ga zvat, sveti Oče,
Ko se to usudija za svoje užitke varat narod cili,
Ko to okaljan od grija spava na najskupljoj svili?

Ko mi to neda da mržnjom ne završim ove riči,
Ko mi to neda da moja slika, Božjim se naukom diči,
Ko krv od krvi dira, nek mu se svaki san jutrom ukrade,
Ko pije sa krvavih usta, nek mu se vično sve zamute nade!