Sewen

Znao sam da ću te sresti,
Znao sam da ću te pojesti.
U predahu od svakodnevnog stresa,
Što ima slađe od ljudskog mesa.

I znao sam da ću te vidjeti,
Znao sam da ćeš mi se svidjeti.
Seansa ova čudnim osjećajima vri
Ja žeđ ću ugasiti u tvojoj krvi.

Beskonačnost je mračna,
A tama pak beskonačna,
I vrtimo se u vrtlogu bez sna,
Na dnu ponora, bez dna.

Pred jutro, ugasit ću svijeće,
Jer nitko više sjećati se neće,
Onog tebe, skitnice bez sreće,
Samo ja i dvije crne vreće.

U životu više ništa me ne koči,
Čuvaju me iz staklenke oči.
Tvoje vilenjačke, i misli tvoje,
A ja mislim, mislim za dvoje...