Sewen

Vrletima slobode bih lebdio, na lahoru rijeci,
Do uzglavlja jednostavnosti i grijeha...

Trazio sam mislima smisao pjesama,
Iskupljenje duse kmetovske...
Ali ljustura je preteska, pretvrda, pretamna!

Ne mogu pobjeci, a svakim treptajem zudim,
I gutam avanture neisanjanih zelja.

I kazem svijetu da sam sretan, a u meni dvojba;
U meni dvije sudbine - rosa i magla...
Da rosa budem, popilo bi me jutro!
Da magla budem, osusilo bi me sunce!

Ali kao granicar, cuvam granice svojih bespuca,
Bez Svevisnjeg, bez Andjela Tame,
Bez istine, bez izlaza...

I samo sam krhotina ideala i zamisli,
Saka pjeska i riblja kost,
Svilena paucina za koju se sreca ne hvata.
Moja sreca...

A zaklinjem se, moju suzu nitko vidjeti nece!
Ni moje tamno zvijezdano nebo,
Okovano bajkama...
Moj ocean ceznje, moj bezzivotni san...