Sewen

Ponekad me strah sto ce reci Bogovi?!..
Al' jos me vise strah sto ces reci ti...

Ne znam sto ima u mojim ocima?
One te samo gledaju s paznjom,
One su samo svjedok prolaznosti,
Besumni treptaj, ko jecaj zore...

Ne znam sto si vidio u mojim ocima?
Da li sam vrijedan tvog pogleda?
Da li sam vrijedan osjecaja koji maze,
Ovu usahlu dusu, naviklu na borbu...

I pomazem sebi lazima da sam poseban...

Ne znam sto ima u mojim mislima?
Ne znam ono sto ti najbolje znas...
I napokon mastam da je sve stvarnost,
I napokon se prvi put bojim istine...

Ne znam sto si vidio u mojim mislima?
Ja samo zelim biti izgubljen u beskraju
Samo da sam stopljen sa duhovima tihim,
Da sam neprimjetan, da sam zrak...

Ne znam kako vise razgovarati s tobom,
Jer ovaj nemir koji me ogranicava da volim,
Nije dio moje stare svakodnevnice...
Nije dio onoga sto imao sam, onako povrsan.

Ne znam kako vise vjerovati u ljudski rod
Kad sam osjetio kako je to, dodirnuti zvijezde,
Zagrliti mjesec i poljubiti uspavanu noc,
I pustiti nostalgiju da nekom drugom svira.

Zamisljao sam kako bi bilo bez tebe...

Ne mogu vjerovati da je zivot samo narodni obicaj...
Da smo postali ranjivi kao knjige, koje ne citaju,
Da smo uguseni u razumu i da ne primjecujemo,
Lelujanje sunceve svjetlosti s izvora postenja...

Shvatio sam da ne mogu bez tebe...

Ne znam sto ima u rukama koje te grle?
Ove su moje ruke obrazlozenje jedne vjernosti,
Jedan odgovor na sva neizrecena pitanja,
Kao poljubac jutra koje ne zna kome se budi...

I napokon je lijepo zaplakati zbog nekog...

Bojim se samo da se necu jednom probuditi,
Bojim se samo da ces me uzalud dozivati,
I da nikad neces saznati da sam ti cuvao san,
Da sam napokon osjetio, nekom biti potreban...

Dusu sam ti dao, zbog toga me mozes prevariti...

Dok gledas u ove oci zeljne znanja i sigurnosti,
Dok citas ove misli, zeljne paznje i smirenosti,
Nemoj ih izdati...
Nemoj me predati...

Samo sam zelio biti slobodan,
Al' da te imam na svojoj strani,
Jos uvijek zelim biti slobodan,
I da te imam na svojoj strani.

Vodenim bojama, nacrtao sam svijet,
Da ga lakse mogu izbrisati...

I znas, ne moras mi odgovoriti nikada,
Samo te zelim zamoliti da razmislis o svemu,
Da shvatis jednom da sam i ja vjetar s juga,
Da sam neuhvatljiv, al' da sam tu.

Moje su ideje razbacane kao skoljke u moru,
I stvoren sam da prastam, jos vise da volim...
Ako te jednom put posalje da zauvijek ostanes,
Probudi svoj spokoj da nadzivimo patnju.

Ja sam uvijek tu, tu sam oduvijek i bio!
Kad primjetis da iz moje rane tvoja krv tece,
Bit ce to kraj pjesmama, bit ce to kraj mojim pismima,
Samo da mi sumnja prije toga ne zatvori oci...

A volim te svakim danom vise, kao strah...