Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
30.10.2016., nedjelja
Only Time ...
 S recepcije hotela u Krasnojarsku photo by rU Vrjeme je najveća udaljenost između dva mjesta. (Tennessee Williams) |
- 12:52 - Komentari (5) - Isprintaj - #
18.10.2016., utorak
Otok, kratka priča (11)
 plavi čun, photo by rU Tijekom plovidbe Rose je većinu dana provodila u svojoj kabini. Često bi preskočila i doručak i ručak i tek se navečer pridružila svojim suputnicima u blagovaonici. Još uvijek je sjedila sama za stolom, kao da je odvojena nekom nevidljivom pregradom koja ju je odijeljivala od ostalih. Sa svojim suputnicima nije razmijenila više od pozdrava. Nije se osjećala dijelom grupe koja se brzo, prebrzo za Rosein ukus, blisko povezala. Za nju je jedina poveznica sa suputnicima bila činjenica da je, protiv svoje volje, na istom mjestu s njima. Iako ih je brod vozio k istom cilju - čudesnom otoku obećanog blagostanja - Rosein pogled okretao se pristaništu s kojeg su krenuli. Iako joj ruke nisu bile sputane lisicama, iako se slobodno kretala brodom, znala je da joj je sloboda oduzeta. Ukrcali su je protiv njezine volje, nametnuli joj i put i cilj puta i suputnike. Sve do čega joj je bilo istinski stalo - svoj grad, svoj vrt i kuću, rijeku na čijoj obali je odrasla - sve je to ostavila za sobom, svega se toga odrekla kako bi izbjegla ovo putovanje. Sve je to bilo bezuspješno, njezin ju je Progonitelj ipak pronašao i ukrcao na brod. I zato se Rose grčevito držala zadnjeg ostatka slobode - svojih sjećanja. Činilo joj se da je jedina na tome brodu zadržala sjećanja, njezini suputnici svoja su sjećanja gubili, jedno po jedno, sa svakom prijeđenom miljom. Prvih dana putovanja Rose je u odlomcima njihovih razgovora čula spominjanje prošlih dana. A sada, kad su se približili destinaciji, prošlost više nitko nije spominjao. Dugoročna sjećanja njezinih suputnika kao da su se utopila u valovima koje je brod ostavljao za sobom. Što se čudite, Rose - rekao joj je njezin Stražar. Sjećanja su samo balast, a s obzirom na godine putnika, ovaj bi brod potonuo kada bi morao ponijeti prtljag svih njihovih sjećanja. Zaborav je bonus koji su putnici dobili uz kartu. Zahvaljujući njemu moći će uživati na Otoku neopterećeni sjećanjima, oslobođeni čežnji za prošlim danima. ... Brod je plovio nekim toplim oceanom a Rose je ipak svake noći gledajući s palube očekivala vrh ledene sante. U duhu je vidjela kako se njezini suputnici i posada ukrcavaju u čamce za spasavanje. Sebe je vidjela kako stoji na palubi dok brod polako tone. U toj slici nije bilo orkestra koji je odlučio svirati sve do potonuća. A Rose je ipak čula glazbu ... |
- 11:37 - Komentari (11) - Isprintaj - #
16.10.2016., nedjelja
Otok, kratka priča (10)
 Još dvije (palme) do sreće, photo by rU Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe - napisao je John Donne. No Rose se te večeri osjećala poput otoka. Osjećala se poput komadića kopna koji se otrgnuo od kontinenta i otplovio daleko na pučinu. Približavala se ponoć, kapljice kondenzirane magle caklile su se na travi i grančicama starog hrasta pod čijom krošnjom je sjedila. U dubini parka bila je tišina i tama, u taj gluhi sat rijetko se tko usuđivao ući u park tako duboko. Rose nije čula korake no ipak se nije iznenadila kad je njezin Progonitelj iza njezinih leđa škljocnuo upaljačem i, pruživši ruku preko njezina ramena, upalio cigaretu koju je prinijela usnama. ... Nije se iznenadila ni dvije večeri nakon toga kada se scena ponovila. No, sad nije bilo ni krošnje starog hrasta ni kapljica na vlatima trave. Rose je stajala na palubi broda, mjesečina je obasjavala pučinu, njezini suputnici već su se razišli po svojim kabinama. Nije čula korake no znala je da joj njezin Pratitelj stoji za leđima. Još uvijek je bio u Elvisovu kostimu. Rose se okrete prema njemu, nasmija se i reče - Odlična krinka. Tko bi u zabavljaču prepoznao policajca... Tako je najbolje - odgovori On. Ne želimo uznemiriti vaše suputnike. Oni su se već ionako pomirili s odlukom, iako su odluku drugi donijeli umjesto njih. - reče Rose mirno, bez gorčine. Mirne zadnje godine na mirnom mjestu. Živjet će spokojno, sporo, ne usporavajući druge... Čudim se kako ne vidite prednosti takvog reda stvari - žustro će Rosein Pratitelj. Otok je idealno mjesto, podalje od vreve a ipak ne predaleko. Jednom mjesečno stiže brod s opskrbom, a ekipa poslužitelja, kuhara, vrtlara, liječnika i njegovatelja smjenjuje se dovoljno često da održi profesionalnu vrsnoću. Sve je prilagođeno stanovnicima otoka - rampe umjesto stepenica, sve su zgrade prizemnice, na uređenim šetnicama klupe na svakih nekoliko koraka ... Cijeli je otok pod video nadzorom, ako se netko makar spotakne osoblje će mu pritrčati upomoć. A ako netko ne može pronaći upaljač, netko susretljiv pripalit će mu cigaretu - nasmija se Rose. Nažalost, na otoku pušenje nije dozvoljeno - odgovori Rosein pratitelj. Rose kimne glavom. Na kioscima nema cigareta, prodaju se samo novine i to samo samo s dobrim vijestima ... . (nastavak slijedi) |
- 11:52 - Komentari (4) - Isprintaj - #
12.10.2016., srijeda
Otok, kratka priča (9)
 photo by rU Kakvi su to pendžeri na njih nitko ne kuca kakve su to ljubavi sve su dalje od srca ... Prije no što je te večeri izašla na ulicu i utopila se u rijeci prolaznika, Rose je, kao i mnogih večeri prije toga, sjedila uz prozor iznajmljene sobe na vrhu nebodera. Rose je voljela prozore, okna i okanca. Prozori su oči kuće - oduvijek je mislila Rose. Na pročelju kuće u kojoj se rodila i odrasla bila su dva prozora. Dva prozora kao dva oka. Dok je bila djevojčica, Rose je satima klečala na stolici uz prozor i gledala van. Zimi bi na prozor slijetale gladne ptičice i kljucale zrnje i mrvice koje bi im Rose prosula, ujesen bi Rose s prozorske daske skupljala žute brezove listiće, u proljeće bi brojala tratinčice i maslačke u travnjaku pred kućom, ljeti provirivala iza zelene rolete dok bi joj sunce kradomice crtalo pjegice na obrazima. U svim godišnjm dobima prolaznici bi se u prolazu nasmiješili plavokoj djevojčici na prozoru a Rose bi im uzvratila osmijeh. ... Sada je sjedila uz visoki prozor bez osmijeha. Tamo, duboko dolje na pločniku, prolaznici su prolazili sitni poput mrava, ne zagledajući jedni druge. Zagledali su jedino u osvijetljene izloge. Osvijetljeni prozori susjednih nebodera nisu ličili na oči na nečijem licu, bili su više nalik očima nekog divovskog pauka koji vrijeba plijen. Njezin se Progonitelj mogao kriti iza svakog od tih prozora. Na trenutak joj se učini - ne iza jednog od prozora nego iza svih! Rose ga je zamišljala nasmiješena. Likujući osmijeh kao u pauka Gare dok u mrežu hvata buba Maru. Baš kao u slikovnici koju je, uvijek s istim strahom za nesretnu bubu, listala u djetinjstvu.  Jedne noći dok se sve živo odmara U šetnju je krišom pošla Buba Mara. A u igri svako kraj cvijeća i vode Zanese se lako i daleko ode. Izvan cvjetnog polja i van žbunja gustog Stoji čudan dvorac sred predjela pustog. Tu je Pauk Gara svoje gnijezdo svio Lovio je bube – Opasan je bio! Pauku su znane razne smicalice Da ulovi bubu – za njega su trice. Svjetlost bube mami kada su u mraku Te i Mara pođe ka blistavom zraku. Kad se prenu – danu, pred nju Pauk Gara Iznenada banu – propala je Mara. slikovnica 'Buba Mara i Pauk Gara'; crteži - Radomir Perica, stihovi - Slobodan Borić; tiskano u Novom Sadu, na latinici i ćirilici, 1952. (nastavak slijedi) |
- 09:07 - Komentari (4) - Isprintaj - #
11.10.2016., utorak
oktobarski intermezzo
 photo by rU U šetnji prođoh ispod krošnje starog hrasta. Starac je po tlu, pod noge prolaznika, prosuo pregršt darova. Sagnuh se i pokupih neke od njih umišljajući si kako su namijenjeni baš meni. Poželjeh se zahvaliti darovatelju, zagrliti staro deblo, osjetiti pod dlanovima hrapavu koru, oslušnuti sokove koji pod korom struje, prebrojati u mašti godove, saznati mu godine. No, nisam mu mogla prići, bio je iza ograde a vrata bijahu zaključana, pa mu poslah poljubac. Tek kad se vratih kući, pomislih kako sam ostalim prolaznicima morala izgledati kao neka čudakinja. Ne mari, Starče - rekom mu u mislima. Konačno sam i sama dovoljno stara da više ne marim što prolaznici misle o meni. Stalo mi je samo do mišljenja onih koji su izabrali pustiti korijenje.  |
- 08:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #
10.10.2016., ponedjeljak
Otok, kratka priča (8)
 photo by rU Prošle su skoro dvije godine, ponovo se bližio njezin rođendan. Te maglovite večeri, prvi put nakon bijega, osjetila je kako je netko prati ... ... Dvije godine ... Dvije godine u velikom gradu u kojem se Rose osjećala kao stranac. Jednako bih se osjećala strancem i nakon dva desetljeća - pomislila je Rose te večeri dok je s prozora iznajmljene sobe na najvišem katu nebodera promatrala kako se u gradu pale večernja svjetla. Sjetila se večeri u malom gradu u kojem je odrasla, gradu koji je još prije dvije godine bio 'njezin'. Meki, magloviti jesenji suton. Svjetlost uličnih svjetiljki prigušena maglom, sve konture umekšane, čitav njezin maleni svijet kao omotan mekom vatom, nijedna oštrica na koju bi se mogla posjeći ... Roseina nostalgija za rodnim gradom, za kućom u kojoj se rodila, odrasla i proživjela čitav život, pretvori se u oštar bol. Osjećala se kao prognanik u tuđini, prognanik koji sluti kako ga progonitelji stižu. ... Neon je blještao, divovske su reklame treptale, ulice su bile prepune šetača i prolaznika iako se bližila ponoć. Rose izvadi iz torbice tamne naočale, oči su joj bile osjetljive na tu hladnu, prodornu svjetlost. Stajala je pred ulazom zgrade oklijevajući da se uključi u rijeku ljudi koja je tekla ulicom. Tada duboko udahne i zaroni u gomilu. Ni te maglovite večeri, kao ni svih proteklih večeri u velikom gradu, Rose nije imala ni plana ni cilja. Prepustila se tijeku, pustila da je rijeka prolaznika povuče za sobom. Hodala je satima u krug no nikako da osjeti umor koji je priželjkivala. Ponoć je prošla i Rose osjeti kako su joj noge otežale. Kafići i restorani puni ljudi nisu je privlačili, poželjela je koji trenutak tišine i samoće. Još par koraka i pružit će joj se prilika za predah - sljedeće raskrižje i eto parka koji je bio jedino mjesto u tom stranom gradu na kojem se Rose nije osjećala potpunim strancem. Park je bio velik. Po rubovima parka nisko žbunje, u dubini travnjaci i visoka razgranata stabla. Uz staze koje su vodile u dubinu parka niz klupa. No, uz dobro osvijetljeni rub parka klupe su bile zauzete. Ljubavni parovi gugutali su i ljubili se na obazirući se jedni na druge. Tu na osvijetljenom rubu osjećali su se sigurnima, dubina parka bila je tamna, mračna, prijeteća. I Rose se obično držala osvijetljenog ruba no te je večeri poželjela tišinu i tamu tako jako da je savladala strah. Korak po korak, sve dublje i dublje ... U dubini parka staze su se sužavale, stabla zgušnjavala, svjetiljke prorijeđivale. Grane drveća spuštale su se do vlati trave na kojima su se caklile kapljice kondenzirane magle. Čitav zrak je bio ispunjen takvim treperavim iskricama svjetlosti. Rose poželje načas zaustaviti taj lijepi prizor pa posegnu u džep. No te je večeri fotoaparat zaboravila ponijeti a to joj se dosada još nikad nije dogodilo. Postajem rastresena - pomisli. Načas sklopi oči a iza spuštenih kapaka ostade zaustavljeni prizor. Poput fotografije na kojoj se titravi svjetlaci pretvore u bokeh* - nasmiješi se Rose. ... U blizini, pod svjetiljkom bila je klupa. Rose sjede i izvadi cigaretu iz kutije. Poče netrpljivo kopati po torbi tražeći upaljač. A tada netko nevidljiv, skriven iza njezinih leđa, pruži ruku preko njezina ramena i škljocnu upaljačem. Rose uzdahnu, prinese cigaretu plamenu. Povuče prvi dim duboko do dna pluća, zadrži ga što je dulje mogla. Tada otpuhnu i ne osvrćući se reče - Konačno ste me ipak stigli ... Zar ste u to uopće sumnjali - reče Glas. .... Bokeh – japanski ‘zamućenje’ a označava estetsku kvalitetu zamućenja dijelova fotografije koji su izvan fokusa. Vrlo često korišten kao sinonim za kružna zamućenja nastala u pozadini fotografije kad se u toj pozadini nalaze neki izvori svjetlosti. (nastavak slijedi) |
- 10:19 - Komentari (5) - Isprintaj - #
09.10.2016., nedjelja
Send Me The Pillow ...
|
.... That You Dream On  A nastavak priče? Bit će. |
- 10:14 - Komentari (6) - Isprintaj - #
05.10.2016., srijeda
Otok, kratka priča (7)
|
Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvjerka pokaže svoj trag.  photo by rU Stajala je na brodskoj palubi osvijetljenoj mjesečinom a njezin Pratitelj, još uvijek u Elvisovu kostimu, izvuče kao nekom čarolijom iz džepa uskih hlača upaljač i zapali cigaretu koju je Rose prinosila usnama. Baš kao kad smo se prvi put sreli – nasmija se On. Starcima je i tada bilo vrijeme za počinak no vi ste bili budni. ... Rose se prisjeti – da, bila je budna iako je ponoć već odavno prošla. Kada je, primivši 'rođendanski dar', spakirala svoje stvari u malu putnu torbu i otputovala ne znajući kamo će je put odvesti, Rose je znala da će je pronaći, prije ili kasnije. Koliko god brižno čuvali svoju privatnost, ma koliko tiho, na vršcima prstiju koračali životnim putem, tragove ipak ostavljamo. Imena malih, običnih ljudi ne ostaju zabilježena. Po njima neće imenovati ulice, nitko se neće prisjetiti njihova imena čitajući poeziju ili slušajući glazbu koju nisu napisali. Nitko neće ni pomisliti da su neki rijetki trenutci njihovih prohujalih života bili čista poezija, da su zvučali poput najljepše glazbe, zračili mekom svjetlošću poput vrhunske umjetničke slike. Kad glazba njihovih sjećanja utihne, kad se svjetlost ugasi, kad stih na požutjelom papiru pamćenja izblijedi, bit će kao da ih nikad nije ni bilo. Kad dođe vrijeme za odlazak, otići bez traga - Rosei je ta pomisao bila utješna. No, želje su jedno a stvarnost drugo. Iako je Rose već dugo lebdjela u nekoj svojoj stvarnosti u koju su rijetki imali pristup, znala je da ipak ostavlja tragove. Sjećam se priča koje si nam pripovijedala dok smo bile male - rekla joj je nećakinja. I Rose se, tragom mrvica sjećanja, vratila u minuli trenutak. Sjedio sam u klupi iza tebe. I zamišljao - što bi uradila kad bih među prste uzeo jednu od tvojih plavih kovrča - kazao joj je školski kolega na godišnjici mature, zadnjoj na koju je otišla. Rado vas se sjetimo, profesorice. Kad smo vaše ime vidjeli na programu seminara, razveselili smo se mogućnosti susreta. Rosei je bilo drago kad su joj u stanci prišli njezini nekadašnji studenti. Znam da se više nikada nećemo sresti. No, znaj - u mislima i dalje koračam s Tobom. Korakneš li i Ti, ponekad, tragom sjećanja? I Rose, tragom nenapisana pisma, zakorači u lijepa sjećanja ... Takvi 'tragovi' Rosei nisu bili mrski. Znala je da je po tim tragovima Progonitelj neće ni tražiti ni naći. On će njuškati za tragovima koji su bez mirisa. Onjušit će trag uključenog mobitela, trag bankovne transakcije na bankomatu, snimak ulične kamere, slijedit će njezine sms poruke, provaliti u njezin virtualni poštanski sandučić, tragom 'kolačića' doznati koje je internetske stranice posjetila, zaviriti u hotelske račune i doznati brojeve hotelskih soba u kojima je noćila ... Rose se ipak nadala – uspjet će zametnuti trag. I upravo zato je izabrala veliki grad. Pločnicima velegrada svakodnevno prođe na tisuće ljudi, tragovi njihovih koraka prekrivaju i brišu jedni druge. U gradskoj gomili prolaznici prolaze jedni kraj drugih, mimoilaze se i kad koračaju jedni uz druge. Poglede ne privlače čak ni čudaci i ekscentrici, rijetko će koji prolaznik zastati da provjeri diše li još uvijek čovjek koji leži na pločniku. Ugasila je svoj mobitel, prije polaska iz banke digla svu ušteđevinu i plaćala samo gotovinom, kupovala samo u malim trgovinama bez videonadzora. Laptop je ostavila na svom radnom stolu bojeći se kako ne bi mogla odoljeti porivu da zaviriti u svoj e-mail. Dane je provodila u sobi koju je iznajmila, izlazila bi tek su sumrak pretvarajući se u neprepoznatljivu sjenku. Prošle su skoro dvije godine, ponovo se bližio njezin rođendan. Te maglovite večeri prvi put nakon bijega osjetila je kako je netko prati ... (nastavak slijedi) |
- 12:04 - Komentari (5) - Isprintaj - #
04.10.2016., utorak
Otok, kratka priča (6)
 photo by rU Rose sjede na svoju stolicu dok su svi ostali ustajali sa svojih kako bi pljeskom i ovacijama Elvisova oponašatelja pozvali na bis. ... Love me tender, love me sweet Never let me go You have made my life complete And I love you so Love me tender, love me true All my dreams fulfilled For my darlin' I love you And I always will ... Sa svakom novom pjesmom koju bi 'Elvis' otpjevao, oduševljenje Roseinih suputnika je raslo. Podignute ruke njihale su se u ritmu, u nekima zaiskriše plamičci upaljača, slušatelji su pjevušili, pljeskali, neki su čak ustali i zaplesali. Neokrunjeni kralj rock'n'rolla još uvijek je bio živ u srcima Roseine generacije, njegov je glas budio nostalgična sjećanja na vlastitu mladost, prve simpatije i prve ljubavi, na prve još nevješte krišom ukradene poljupce. U to se vrijeme Elvisov imitator još nije ni rodio. Za njega je to glazba njegovih roditelja, glazba nekog prošlog vremena, senzibiliteta na koji njegova generacija gleda s dozom omalovažavanja s kojom mladost mjerka starost. I on, njezin pratitelj i stražar, vjerojatno o starcima misli kao o stvorenjima koja žive u prošlosti i sjećanjima, kao o bićima lišenima strasti i želja, nadanja i očekivanja – pomisli Rose. Starce treba skloniti iz matice života. Oni usporavaju žustri tok rijeke pa ih, poput suhih stabala, brza struja nasuče na obalu ili odgura u mrtvi rukavac. Riječni brzaci neometano nastavljaju juriti dalje ne misleći kako će i njima niska delta usporiti tok prije no što se uliju u ocean i nestanu u njegovu beskraju. Da, Rose je razumjela takvu logiku, morala je samoj sebi priznati - takvo rasuđivanje nije potpuno bezobzirno, u njemu plutaju i trunčice sažaljenja i želje da se usporeni zaštite, sklone na mirno mjesto, najbolje po strani od pogleda. A upravo te trunčice Rose nije mogla podnijeti, lakše bi se 'nosila' s hladnom bezobzirnošću nego s blagonaklonim ali omalovažavajućim patroniziranjem. ... Brodska je paluba bila pusta, glazba je nakon ponoći utihnula. Starcima je vrijeme za počinak – reče Rose. Stajala je na brodskoj palubi osvijetljenoj mjesečinom a njezin Pratitelj, još uvijek u Elvisovu kostimu, izvuče kao nekom čarolijom iz džepa uskih hlača upaljač i zapali cigaretu koju je Rose prinosila usnama. Baš kao kad smo se prvi put sreli – nasmija se On. I tada je starcima bilo vrijeme za počinak, no vi ste bili budni. (nastavak slijedi) |
- 10:48 - Komentari (6) - Isprintaj - #
03.10.2016., ponedjeljak
Otok, kratka priča (5)
 To je ovdje oponašatelj? photo by rU Namjeravala je izaći tiho i neprimjetno prije nego što 'zabavni program' počne, no tada se na osvijetljenoj pozornici pojavi zabavljač. Rose prvo otvori usta od čuđenja a tada se poče nezaustavljivo i glasno smijati. ... Mudriji od njega smislili su originalno rješenje kako ostati neprimjetan, upravo onako kao što joj je to Pratitelj rekao toga poslijepodneva dok su sjedili na stražnjoj palubi. Baš ono što je očito često uspijeva ostati neprepoznatljivim, neprimjetnim – pomisli Rose. Ako nešto želiš sakriti, stavi to na najvidljivije mjesto. A koje je mjesto vidljivije od pozornice? Na pozornici osvijetljenoj reflektorom, u uskim hlačama trapeznih nogavica i pripijenoj košulji posutoj svjetlucavim šljokicama, Rosein je Pratitelj uvijao bokovima mameći uzdahe i prije prve otpjevane note. Savršeno je 'skinuo' Elvisa – morala je samoj sebi priznati Rose. Bilo je to više od kostima i koreografije, više od kretnji, geste i mimike. Više i od senzualnog, toplog glasa koji je zvučao poput Elvisovog. Više je Elvis od Elvisa. I Rose se zapita – Kako mu to uspijeva? I prije no što je prošaptala pitanje, znala je odgovor. Pratiteljevo pretjerano naglašavanje Elvisova izgleda, kretnji, glasa i interpretacije nije sadržavalo ni trunku ismijavanja ili kritike oponašanog. Njegova imitacija bila je mimeza, savršeno uvjerljiva krivotvorina, lišena podrugljivosti, uvjerljivija od originala. Pratitelj nije oponašao Elvisa, on ga je ponovno stvarao. Iz svoje niše Rose je, osim pozornice, mogla vidjeti i lica dijela svojih suputnika i suputnica. Dok je gledala ta lica čiji se izraz preobražavao i umekšavao dok su slušali pjesmu, Rose s divljenjem ali i ljutnjom shvati – taj je lažni Elvis savršeni manipulator. Savršeno uspijeva navesti slušatelje da mu povjeruju, da povjeruju u njegovu osjećajnost, da ne posumnjaju u njegovu iskrenost, da vlastita osjećanja pripišu njemu, bezosjećajnom. I ja sam mu gotovo povjerovala. A znala je i zašto. I upravo zato nije osjetila ljutnju već sažaljenje. Manipulator je i sam izmanipuliran. Mijenjajući svoju ličnost izgubio je vlastitu bit, vlastitu ličnost, samo da bi laži dao privid istinitosti. Za Roseine suputnike on će biti vješt zabavljač, oni neće znati kako se on odlično zabavlja na njihov račun. No, ni on sam neće znati da je puko oruđe u rukama manipulatora većih od njega. Da, lukaviji od njega doista su smislili originalno rješenje kako da stražara prikažu kao zabavljača. Već sutra stražar neće morati viriti iza zavjese kako bi me nadzirao. Moći će danju slobodno šetati brodskom palubom a uvečer me nadgledati s pozornice. Rose sjede na svoju stolicu dok su svi ostali ustajali sa svojih kako bi pljeskom i ovacijama Elvisova oponašatelja pozvali na bis. (nastavak slijedi) |
- 07:45 - Komentari (5) - Isprintaj - #
02.10.2016., nedjelja
Otok, kratka priča (4)
 photo by rU Iz niše u kojoj je bio stol za kojim je večerala Rose je imala pogled na cijelu blagovaonicu. No, njezin se pogled okrenuo okruglom brodskom prozoru kroz koji se vidjela pučina. Zlatna sunčeva kugla tonula je u valove pozlativši i more i nebeski svod. Baš kao na nekoj kičastoj razglednici – pomisli Rose. Izvolite jelovnik, gospođo- konobar je Rosei uslužno pružao ukoričeni jelovnik. Nudimo izbor između 3 večere, svaka s 3 slijeda. Tako će biti sa svim obrocima tijekom putovanja, naš šef kuhinje je vrlo ambiciozan. A sada, molim vas, pogledajte što je večeras na meniju i izaberite. Vidjet ćete da imamo i izvrsnu vinsku listu. Rose jelovnik nije ni otvorila, ionako nije namjeravala jesti. Samo jedan bourbon – reče Rose. Jelo nemojte donositi, neću večerati. Imamo Jim Bean i Heaven Hill. Jim Bean – odgovori Rose. Rajske atmosfere ovdje je ionako previše. ... Roseina čaša bila je još napola puna. Svjetlost je iskrila u zlaćanoj tekućini a zatim se čaša ispraznila a zlaćani se zalazak sunca pretvorio u suton a potom u mrkli mrak. Rose s čaše i brodskog prozora skrenu pogled na blagovaonicu. Njezini su suputnici završavali večeru, konobari su odnosili posuđe sa stolova, dolijevali vino u čaše. Ni jedne žene među poslugom – konstatirala je Rose. A poslugu su sačinjavali muškarci u tridesetima. Ličili su jedan drugome. Kratko ošišani i izbrijani, mišićavi kao da svaki dan par sati provode u teratani. Više liče vojnicima ili možda policajcima nego konobarima – pomisi Rose. To je podsjeti na njezina Pratitelja. Nije ga vidjela ni među putnicima ni među poslužiteljima a pak je imala osjećaj da je odnekud promatra, baš onako kako je 'obećao'. Svjetla u blagovaonici polako se prigušiše a potom se boja svjetlosti prometnu u plavičastu. Reflektor osvijetli pozornicu u dnu blagovaonice, odjeknu glazba a Roseini suputnici zapljeskaše. Rose ustade sa stolice. Namjeravala je otići na palubu pa potom u svoju kabinu, večeras joj nije bilo ni do glazbe ni do suputnika. Kako su samo brzo zaboravili obalu s koje smo krenuli, kako su im se samo brzo maramice kojima su mahali na rastanku osušile od suza. Namjeravala izaći tiho i neprimjetno prije nego što 'zabavni program' počne, no tada se na osvijetljenoj pozornici pojavi zabavljač. Rose prvo otvori usta od čuđenja a tada se poče nezaustavljivo i glasno smijati. Blue Eyes Crying in The Rain - Elvis Presley Impersonator (nastavak slijedi) |
- 08:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #
01.10.2016., subota
Otok, kratka priča (3)
 Stakleni kolači, photo by rU Pošto ju je oslobodio lisica, mladi čovjek u kratkim hlačama i 'havajskoj košulji' otpratio je Rose do njezine kabine. U pravi čas – rekao je pošto je otključao vrata i pružio joj ključ. U zadnji čas - odgovori Rose. Taman na vrijeme da izbjegnemo poglede ostalih putnika. Da, ostali ste neprimjetni, a poslije ćete se 'utopiti'među ostale. Sad se smjestite se i raskomotite, večera je 19:30, u blagovaonici na srednjoj razini broda – odgovori Rosein Pratitelj. I ne brinite – neću vas cijelim putem pratiti u stopu. No, imajte na umu da ću vas ipak stalno 'imati na oku'. Čemu? reče Rose. Ne mislite valjda da ću otplivati natrag? Ne mislite valjda da ne vidim kako vi niste moj pratitelj nego čuvar? Mladić odgovori - Žao mi je, ja samo izvršavam zapovijed. Do sada se nikad nije dogodilo da je netko odbio putovati. A i ne znam zašto bi - prema onome što sam vidio u prospektu, Otok liči na mali raj. Uz to, sve je besplatno, i put i boravak. A ne morate se brinuti ni zbog suputnika. Nema mlađarije koja bi bučila, ludovala, pravila nered. Sve je i na brodu i na Otoku napravljeno prema vašoj mjeri. Vidjet ćete, vremenom će vam se svidjeti ... ili ćete se barem naviknuti. Nikad se neću naviknuti da mi netko određuje mjeru – reče Rose. No, njezin je Pratitelj već odmicao niz hodnik. Rose uđe u kabinu i zatvori vrata. ... Blagovaonica je bila velika, ugodno osvijetljena, stolovi raskošno postavljeni. Porculanski tanjuri, srebrni pribor za jelo, kristalne čaše, u centru svakog stola buketić orhideja. Putnike bi pri ulasku u blagovaonicu stjuardi upućivali prema stolovima za kojima će objedovati tijekom cijelog putovanja. Za stolovima je bilo 4 ili 6 mjesta, taman dovoljno da tijekom objeda svi mogu ugodno sudjelovati u razgovoru. Rose je stajala uz vrata i gledala kako njezini suputnici pronalaze svoja mjesta, sjedaju, predstavljaju se jedni drugima i upoznaju, kako počinju razgovarati. Nije joj se žurilo ući, pomisao da sjedne za stol s neznancima i počne s njima razgovarati kao da se oduvijek poznaju bila joj je odbojna. No, kad je ostala sama na hodniku ipak priđe vratima. Stjuart je pogleda, potom spusti pogled na svoj popis pa je ponovo pogleda. Ah, to ste vi – reče i pruži joj karticu s brojem stola. Rose pogledom preleti po stolovima u blagovaonici. Ni jedno mjesto nje ostalo slobodno. Ja ću vas odvesti do vašeg mjesta – reče stjuart. Blago je ali čvrsto je uhvati za lakat i počne usmjeravati prema dnu blagovaonice. U niši kraj prozora stajao je mali stol sa samo jednom stolicom. Rose s olakšanjem odahnu i sjede. (nastavak slijedi) |
- 08:40 - Komentari (5) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
