Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Oglas, photo by rU
S ovom fotografijom, iz jednog posta iz 2011., moj je blog dospio na 'cool listu'.
...
Svake večeri Rose je u suton stajala na obali otoka.
I svake večeri sve bi bilo isto kao prethodne. Crveni disk sunca pozlatio bi pučinu pa se potom u njoj utopio. Pusta obala utonula bi u mrak, još uvijek topli morski valići pohrlili bi prema obali, oplaknuli Roseina bosa stopala, zakotrljali oblutke ...
Brod kojim je na otok stigla otplovio je davno.
Rose se sjetila kako su njezini suputnici pohrlili na palubu na glas da se približavaju obali. Tijekom putovanja ona je na palubi broda najčešće bila sama, ostali su putnici vrijeme radije provodili u salonu uz piće, pripovijedajući, kartajući ili slušajući glazbu. Rosein čuvar, Elvisov oponašatelj, zabavljao ih je hitovima iz njihove mladosti i samo bi se u kratkim pauzama popeo na palubu da provjeri je li putnica za koju je bio zadužen još uvijek tu. Toga jutra kad se brod približio destinaciji a putnici izjurili na palubu, Rose se sklonila u svoju kabinu. Ona nije dijelila oduševljenje svojih suputnika koji su se veselili što će konačno opet osjetiti čvrsto tlo pod nogama, ona je poželjela da ta plovidba potraje vječno.
No, svaka plovidba mora završiti, pa je i brod kojim je Rose plovila konačno pristao uz obalu otoka.
Putnici su se iskrcali, brod koji ih je dovezao gotovo je istog časa počeo isplovljavati. Rose pogleda na najvišlju palubu i ugleda svog čuvara. Bio je u Elvisovu kostimu i mahao joj je maramicom koju je izvukao iz džepa.
Oh, please release me, let me go, for I just don't love you anymore- zapjevuši Rose i oboje se nasmijaše.
...
Hotel u koji su ih uputili bio je blizu obale, na recepciji su se svi gurali, grabili ključeve svojih apartmana, žurili prema liftovima. Guraju se kao starci u gradskom tramvaju ili autobusu, bojeći se da neće 'uhvatiti' slobodno sjedalo, da neće uspjeti stići do izlaza na vrijeme - pomisli Rose s pomiješanim sažaljenjem i gađenjem.
Kad su svi pokupili svoje ključeve i Rose konačno stigla na red, recepcioner je pogledom preletio listu.
Ah, da - rekao je okrenuvši list na poleđinu. Vi ste naknadno dodani na popis ..
Pružio joj je ključ i Rose je krenula prema svojoj sobi. Liftom do potkrovlja, a zgrada je bila visoka pa je vožnja potrajala.
Odahnula je kad je, odloživši svoje stvari, prišla prozoru. Nije bilo pogleda prema moru, prozor je gledao u nekakav visok zid po kojem se penjala puzavica. Vilac, Cobaea scandens, živahna penjačica zelenih listova sva u plavim zvonastim cvjetovima. Rose je odmah prepoznala biljku, a kako i ne bi, ista se takva puzavica penjala i po plotu koji je njezin vrt razdvajao od susjednog vrta.
Rose odahne, pogled na pučinu ne bi mogla podnijeti.
...
Idućih dana Rose se pitala u kakvu je ustanovu dospjela. Hotel? No, u hotelima u kojima je ranije odsjedala bilo je uvijek gostiju različite dobi. Ovdje su svi gosti pripadali istoj staračkoj generaciji. I sve je bilo prilagođeno staračkoj dobi - naslonjači, rampe za kolica, posvuda rukohvati, stepenice niskih gazišta ... Samo je osoblje hotela bilo mlado. Uslužni mladići djevojke u uniformama. Rose se nasmija - i bez uniforme svako je mlado stvorenje odmah bilo prepoznatljivo kao netko tko nikad ne bi poželio biti gost u takvom hotelu, kao netko tko još ne pomišlja da bi jednog dana mogao postati gostom takvog hotela.
Vrijeme je prolazilo no Rosei se činilo da je vrijeme stalo.
Svi su dani bili isti, ista rutina ručka, doručka, večere, mijenjao se samo jelovnik. U šetnjama je svakog dana sretala iste ljude, svoje suputnike s broda. Rose shvati da otok na koji je dospjela drugih stanovnika ni nema.
Vrijeme je prolazilo, dan za danom, mjesec za mjesecom, još se jedna godina približavala kraju. Bila je sredina novembra, a na otoku je još uvijek vladalo proljeće pa su božićni ukrasi kojima je osoblje hotela okitilo hol i blagovaonicu djelovali groteskno baš kao i lampice koje su svijetlile na granama palmi.
Svake večeri u suton Rose bi nakon večere odšetala do udaljene plaže i stajala na obali.
I svake večeri sve bi bilo isto kao prethodne. Crveni disk sunca pozlatio bi pučinu pa se potom u njoj utopio. Pusta obala utonula bi u mrak, još uvijek topli morski valići pohrlili bi prema obali, oplaknuli Roseina bosa stopala, zakotrljali oblutke. Rose bi pričekala da izroni mjesec i osvijetli joj put pa bi se polako, s koraka na korak, vratila u hotel.
Te večeri mjesec je bio pun, njegov se srebrni trak pružao površinom oceana poput staze.
Rose uđe u more i zapliva po srebrnom mjesečevu traku sve dalje i dalje od obale, sve dalje i dalje prema pučini ...
Please Don't Tell Me How The Story Ends
Možda je bolje ne znati kako priča završava.
Tada možemo vjerovati da postoje priče koje nikad ne završavaju.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
