Marketing
Otok, kraj kratke priče
Oglas, photo by rU
S ovom fotografijom, iz jednog posta iz 2011., moj je blog dospio na 'cool listu'.
...
Svake večeri Rose je u suton stajala na obali otoka.
I svake večeri sve bi bilo isto kao prethodne. Crveni disk sunca pozlatio bi pučinu pa se potom u njoj utopio. Pusta obala utonula bi u mrak, još uvijek topli morski valići pohrlili bi prema obali, oplaknuli Roseina bosa stopala, zakotrljali oblutke ...
Brod kojim je na otok stigla otplovio je davno.
Rose se sjetila kako su njezini suputnici pohrlili na palubu na glas da se približavaju obali. Tijekom putovanja ona je na palubi broda najčešće bila sama, ostali su putnici vrijeme radije provodili u salonu uz piće, pripovijedajući, kartajući ili slušajući glazbu. Rosein čuvar, Elvisov oponašatelj, zabavljao ih je hitovima iz njihove mladosti i samo bi se u kratkim pauzama popeo na palubu da provjeri je li putnica za koju je bio zadužen još uvijek tu. Toga jutra kad se brod približio destinaciji a putnici izjurili na palubu, Rose se sklonila u svoju kabinu. Ona nije dijelila oduševljenje svojih suputnika koji su se veselili što će konačno opet osjetiti čvrsto tlo pod nogama, ona je poželjela da ta plovidba potraje vječno.
No, svaka plovidba mora završiti, pa je i brod kojim je Rose plovila konačno pristao uz obalu otoka.
Putnici su se iskrcali, brod koji ih je dovezao gotovo je istog časa počeo isplovljavati. Rose pogleda na najvišlju palubu i ugleda svog čuvara. Bio je u Elvisovu kostimu i mahao joj je maramicom koju je izvukao iz džepa.
Oh, please release me, let me go, for I just don't love you anymore- zapjevuši Rose i oboje se nasmijaše.
...
Hotel u koji su ih uputili bio je blizu obale, na recepciji su se svi gurali, grabili ključeve svojih apartmana, žurili prema liftovima. Guraju se kao starci u gradskom tramvaju ili autobusu, bojeći se da neće 'uhvatiti' slobodno sjedalo, da neće uspjeti stići do izlaza na vrijeme - pomisli Rose s pomiješanim sažaljenjem i gađenjem.
Kad su svi pokupili svoje ključeve i Rose konačno stigla na red, recepcioner je pogledom preletio listu.
Ah, da - rekao je okrenuvši list na poleđinu.
Vi ste naknadno dodani na popis ..
Pružio joj je ključ i Rose je krenula prema svojoj sobi. Liftom do potkrovlja, a zgrada je bila visoka pa je vožnja potrajala.
Odahnula je kad je, odloživši svoje stvari, prišla prozoru. Nije bilo pogleda prema moru, prozor je gledao u nekakav visok zid po kojem se penjala puzavica. Vilac, Cobaea scandens, živahna penjačica zelenih listova sva u plavim zvonastim cvjetovima. Rose je odmah prepoznala biljku, a kako i ne bi, ista se takva puzavica penjala i po plotu koji je njezin vrt razdvajao od susjednog vrta.
Rose odahne, pogled na pučinu ne bi mogla podnijeti.
...
Idućih dana Rose se pitala u kakvu je ustanovu dospjela. Hotel? No, u hotelima u kojima je ranije odsjedala bilo je uvijek gostiju različite dobi. Ovdje su svi gosti pripadali istoj staračkoj generaciji. I sve je bilo prilagođeno staračkoj dobi - naslonjači, rampe za kolica, posvuda rukohvati, stepenice niskih gazišta ... Samo je osoblje hotela bilo mlado. Uslužni mladići djevojke u uniformama. Rose se nasmija - i bez uniforme svako je mlado stvorenje odmah bilo prepoznatljivo kao netko tko nikad ne bi poželio biti gost u takvom hotelu, kao netko tko još ne pomišlja da bi jednog dana mogao postati gostom takvog hotela.
Vrijeme je prolazilo no Rosei se činilo da je vrijeme stalo.
Svi su dani bili isti, ista rutina ručka, doručka, večere, mijenjao se samo jelovnik. U šetnjama je svakog dana sretala iste ljude, svoje suputnike s broda. Rose shvati da otok na koji je dospjela drugih stanovnika ni nema.
Vrijeme je prolazilo, dan za danom, mjesec za mjesecom, još se jedna godina približavala kraju. Bila je sredina novembra, a na otoku je još uvijek vladalo proljeće pa su božićni ukrasi kojima je osoblje hotela okitilo hol i blagovaonicu djelovali groteskno baš kao i lampice koje su svijetlile na granama palmi.
Svake večeri u suton Rose bi nakon večere odšetala do udaljene plaže i stajala na obali.
I svake večeri sve bi bilo isto kao prethodne. Crveni disk sunca pozlatio bi pučinu pa se potom u njoj utopio. Pusta obala utonula bi u mrak, još uvijek topli morski valići pohrlili bi prema obali, oplaknuli Roseina bosa stopala, zakotrljali oblutke. Rose bi pričekala da izroni mjesec i osvijetli joj put pa bi se polako, s koraka na korak, vratila u hotel.
Te večeri mjesec je bio pun, njegov se srebrni trak pružao površinom oceana poput staze.
Rose uđe u more i zapliva po srebrnom mjesečevu traku sve dalje i dalje od obale, sve dalje i dalje prema pučini ...
Please Don't Tell Me How The Story Ends
Možda je bolje ne znati kako priča završava.
Tada možemo vjerovati da postoje priče koje nikad ne završavaju.
Post je objavljen 20.11.2016. u 13:55 sati.