Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Kakvi su to pendžeri
na njih nitko ne kuca
kakve su to ljubavi
sve su dalje od srca ...
Prije no što je te večeri izašla na ulicu i utopila se u rijeci prolaznika, Rose je, kao i mnogih večeri prije toga, sjedila uz prozor iznajmljene sobe na vrhu nebodera.
Rose je voljela prozore, okna i okanca. Prozori su oči kuće - oduvijek je mislila Rose.
Na pročelju kuće u kojoj se rodila i odrasla bila su dva prozora. Dva prozora kao dva oka.
Dok je bila djevojčica, Rose je satima klečala na stolici uz prozor i gledala van. Zimi bi na prozor slijetale gladne ptičice i kljucale zrnje i mrvice koje bi im Rose prosula, ujesen bi Rose s prozorske daske skupljala žute brezove listiće, u proljeće bi brojala tratinčice i maslačke u travnjaku pred kućom, ljeti provirivala iza zelene rolete dok bi joj sunce kradomice crtalo pjegice na obrazima.
U svim godišnjm dobima prolaznici bi se u prolazu nasmiješili plavokoj djevojčici na prozoru a Rose bi im uzvratila osmijeh.
...
Sada je sjedila uz visoki prozor bez osmijeha.
Tamo, duboko dolje na pločniku, prolaznici su prolazili sitni poput mrava, ne zagledajući jedni druge. Zagledali su jedino u osvijetljene izloge. Osvijetljeni prozori susjednih nebodera nisu ličili na oči na nečijem licu, bili su više nalik očima nekog divovskog pauka koji vrijeba plijen. Njezin se Progonitelj mogao kriti iza svakog od tih prozora. Na trenutak joj se učini - ne iza jednog od prozora nego iza svih!
Rose ga je zamišljala nasmiješena. Likujući osmijeh kao u pauka Gare dok u mrežu hvata buba Maru.
Baš kao u slikovnici koju je, uvijek s istim strahom za nesretnu bubu, listala u djetinjstvu.
Jedne noći dok se sve živo odmara
U šetnju je krišom pošla Buba Mara.
A u igri svako kraj cvijeća i vode
Zanese se lako i daleko ode.
Izvan cvjetnog polja i van žbunja gustog
Stoji čudan dvorac sred predjela pustog.
Tu je Pauk Gara svoje gnijezdo svio
Lovio je bube – Opasan je bio!
Pauku su znane razne smicalice
Da ulovi bubu – za njega su trice.
Svjetlost bube mami kada su u mraku
Te i Mara pođe ka blistavom zraku.
Kad se prenu – danu, pred nju Pauk Gara
Iznenada banu – propala je Mara.
slikovnica 'Buba Mara i Pauk Gara'; crteži - Radomir Perica, stihovi - Slobodan Borić; tiskano u Novom Sadu, na latinici i ćirilici, 1952.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
