Marketing
Otok, kratka priča (11)
plavi čun, photo by rU
Tijekom plovidbe Rose je većinu dana provodila u svojoj kabini. Često bi preskočila i doručak i ručak i tek se navečer pridružila svojim suputnicima u blagovaonici.
Još uvijek je sjedila sama za stolom, kao da je odvojena nekom nevidljivom pregradom koja ju je odijeljivala od ostalih. Sa svojim suputnicima nije razmijenila više od pozdrava. Nije se osjećala dijelom grupe koja se brzo, prebrzo za Rosein ukus, blisko povezala. Za nju je jedina poveznica sa suputnicima bila činjenica da je, protiv svoje volje, na istom mjestu s njima. Iako ih je brod vozio k istom cilju - čudesnom otoku obećanog blagostanja - Rosein pogled okretao se pristaništu s kojeg su krenuli. Iako joj ruke nisu bile sputane lisicama, iako se slobodno kretala brodom, znala je da joj je sloboda oduzeta. Ukrcali su je protiv njezine volje, nametnuli joj i put i cilj puta i suputnike.
Sve do čega joj je bilo istinski stalo - svoj grad, svoj vrt i kuću, rijeku na čijoj obali je odrasla - sve je to ostavila za sobom, svega se toga odrekla kako bi izbjegla ovo putovanje. Sve je to bilo bezuspješno, njezin ju je Progonitelj ipak pronašao i ukrcao na brod. I zato se Rose grčevito držala zadnjeg ostatka slobode - svojih sjećanja. Činilo joj se da je jedina na tome brodu zadržala sjećanja, njezini suputnici svoja su sjećanja gubili, jedno po jedno, sa svakom prijeđenom miljom. Prvih dana putovanja Rose je u odlomcima njihovih razgovora čula spominjanje prošlih dana. A sada, kad su se približili destinaciji, prošlost više nitko nije spominjao. Dugoročna sjećanja njezinih suputnika kao da su se utopila u valovima koje je brod ostavljao za sobom.
Što se čudite, Rose - rekao joj je njezin Stražar.
Sjećanja su samo balast, a s obzirom na godine putnika, ovaj bi brod potonuo kada bi morao ponijeti prtljag svih njihovih sjećanja. Zaborav je bonus koji su putnici dobili uz kartu. Zahvaljujući njemu moći će uživati na Otoku neopterećeni sjećanjima, oslobođeni čežnji za prošlim danima.
...
Brod je plovio nekim toplim oceanom a Rose je ipak svake noći gledajući s palube očekivala vrh ledene sante. U duhu je vidjela kako se njezini suputnici i posada ukrcavaju u čamce za spasavanje. Sebe je vidjela kako stoji na palubi dok brod polako tone. U toj slici nije bilo orkestra koji je odlučio svirati sve do potonuća.
A Rose je ipak čula glazbu ...
Post je objavljen 18.10.2016. u 11:37 sati.