Marketing
Otok, kratka priča (7)
Ne pada snijeg da pokrije brijeg,
nego da svaka zvjerka pokaže svoj trag.
photo by rU
Stajala je na brodskoj palubi osvijetljenoj mjesečinom a njezin Pratitelj, još uvijek u Elvisovu kostimu, izvuče kao nekom čarolijom iz džepa uskih hlača upaljač i zapali cigaretu koju je Rose prinosila usnama.
Baš kao kad smo se prvi put sreli – nasmija se On.
Starcima je i tada bilo vrijeme za počinak no vi ste bili budni.
...
Rose se prisjeti – da, bila je budna iako je ponoć već odavno prošla.
Kada je, primivši 'rođendanski dar', spakirala svoje stvari u malu putnu torbu i otputovala ne znajući kamo će je put odvesti, Rose je znala da će je pronaći, prije ili kasnije. Koliko god brižno čuvali svoju privatnost, ma koliko tiho, na vršcima prstiju koračali životnim putem, tragove ipak ostavljamo.
Imena malih, običnih ljudi ne ostaju zabilježena. Po njima neće imenovati ulice, nitko se neće prisjetiti njihova imena čitajući poeziju ili slušajući glazbu koju nisu napisali. Nitko neće ni pomisliti da su neki rijetki trenutci njihovih prohujalih života bili čista poezija, da su zvučali poput najljepše glazbe, zračili mekom svjetlošću poput vrhunske umjetničke slike. Kad glazba njihovih sjećanja utihne, kad se svjetlost ugasi, kad stih na požutjelom papiru pamćenja izblijedi, bit će kao da ih nikad nije ni bilo.
Kad dođe vrijeme za odlazak, otići bez traga - Rosei je ta pomisao bila utješna.
No, želje su jedno a stvarnost drugo. Iako je Rose već dugo lebdjela u nekoj svojoj stvarnosti u koju su rijetki imali pristup, znala je da ipak ostavlja tragove.
Sjećam se priča koje si nam pripovijedala dok smo bile male - rekla joj je nećakinja. I Rose se, tragom mrvica sjećanja, vratila u minuli trenutak.
Sjedio sam u klupi iza tebe. I zamišljao - što bi uradila kad bih među prste uzeo jednu od tvojih plavih kovrča - kazao joj je školski kolega na godišnjici mature, zadnjoj na koju je otišla.
Rado vas se sjetimo, profesorice. Kad smo vaše ime vidjeli na programu seminara, razveselili smo se mogućnosti susreta. Rosei je bilo drago kad su joj u stanci prišli njezini nekadašnji studenti.
Znam da se više nikada nećemo sresti. No, znaj - u mislima i dalje koračam s Tobom. Korakneš li i Ti, ponekad, tragom sjećanja? I Rose, tragom nenapisana pisma, zakorači u lijepa sjećanja ...
Takvi 'tragovi' Rosei nisu bili mrski. Znala je da je po tim tragovima Progonitelj neće ni tražiti ni naći.
On će njuškati za tragovima koji su bez mirisa. Onjušit će trag uključenog mobitela, trag bankovne transakcije na bankomatu, snimak ulične kamere, slijedit će njezine sms poruke, provaliti u njezin virtualni poštanski sandučić, tragom 'kolačića' doznati koje je internetske stranice posjetila, zaviriti u hotelske račune i doznati brojeve hotelskih soba u kojima je noćila ...
Rose se ipak nadala – uspjet će zametnuti trag. I upravo zato je izabrala veliki grad. Pločnicima velegrada svakodnevno prođe na tisuće ljudi, tragovi njihovih koraka prekrivaju i brišu jedni druge. U gradskoj gomili prolaznici prolaze jedni kraj drugih, mimoilaze se i kad koračaju jedni uz druge. Poglede ne privlače čak ni čudaci i ekscentrici, rijetko će koji prolaznik zastati da provjeri diše li još uvijek čovjek koji leži na pločniku.
Ugasila je svoj mobitel, prije polaska iz banke digla svu ušteđevinu i plaćala samo gotovinom, kupovala samo u malim trgovinama bez videonadzora. Laptop je ostavila na svom radnom stolu bojeći se kako ne bi mogla odoljeti porivu da zaviriti u svoj e-mail. Dane je provodila u sobi koju je iznajmila, izlazila bi tek su sumrak pretvarajući se u neprepoznatljivu sjenku. Prošle su skoro dvije godine, ponovo se bližio njezin rođendan. Te maglovite večeri prvi put nakon bijega osjetila je kako je netko prati ...
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 05.10.2016. u 12:04 sati.