Marketing
Otok, kratka priča (8)
photo by rU
Prošle su skoro dvije godine, ponovo se bližio njezin rođendan. Te maglovite večeri, prvi put nakon bijega, osjetila je kako je netko prati ...
...
Dvije godine ...
Dvije godine u velikom gradu u kojem se Rose osjećala kao stranac.
Jednako bih se osjećala strancem i nakon dva desetljeća - pomislila je Rose te večeri dok je s prozora iznajmljene sobe na najvišem katu nebodera promatrala kako se u gradu pale večernja svjetla.
Sjetila se večeri u malom gradu u kojem je odrasla, gradu koji je još prije dvije godine bio 'njezin'. Meki, magloviti jesenji suton. Svjetlost uličnih svjetiljki prigušena maglom, sve konture umekšane, čitav njezin maleni svijet kao omotan mekom vatom, nijedna oštrica na koju bi se mogla posjeći ... Roseina nostalgija za rodnim gradom, za kućom u kojoj se rodila, odrasla i proživjela čitav život, pretvori se u oštar bol. Osjećala se kao prognanik u tuđini, prognanik koji sluti kako ga progonitelji stižu.
...
Neon je blještao, divovske su reklame treptale, ulice su bile prepune šetača i prolaznika iako se bližila ponoć. Rose izvadi iz torbice tamne naočale, oči su joj bile osjetljive na tu hladnu, prodornu svjetlost. Stajala je pred ulazom zgrade oklijevajući da se uključi u rijeku ljudi koja je tekla ulicom. Tada duboko udahne i zaroni u gomilu. Ni te maglovite večeri, kao ni svih proteklih večeri u velikom gradu, Rose nije imala ni plana ni cilja. Prepustila se tijeku, pustila da je rijeka prolaznika povuče za sobom.
Hodala je satima u krug no nikako da osjeti umor koji je priželjkivala. Ponoć je prošla i Rose osjeti kako su joj noge otežale. Kafići i restorani puni ljudi nisu je privlačili, poželjela je koji trenutak tišine i samoće.
Još par koraka i pružit će joj se prilika za predah - sljedeće raskrižje i eto parka koji je bio jedino mjesto u tom stranom gradu na kojem se Rose nije osjećala potpunim strancem.
Park je bio velik. Po rubovima parka nisko žbunje, u dubini travnjaci i visoka razgranata stabla. Uz staze koje su vodile u dubinu parka niz klupa. No, uz dobro osvijetljeni rub parka klupe su bile zauzete. Ljubavni parovi gugutali su i ljubili se na obazirući se jedni na druge. Tu na osvijetljenom rubu osjećali su se sigurnima, dubina parka bila je tamna, mračna, prijeteća. I Rose se obično držala osvijetljenog ruba no te je večeri poželjela tišinu i tamu tako jako da je savladala strah.
Korak po korak, sve dublje i dublje ...
U dubini parka staze su se sužavale, stabla zgušnjavala, svjetiljke prorijeđivale. Grane drveća spuštale su se do vlati trave na kojima su se caklile kapljice kondenzirane magle. Čitav zrak je bio ispunjen takvim treperavim iskricama svjetlosti. Rose poželje načas zaustaviti taj lijepi prizor pa posegnu u džep. No te je večeri fotoaparat zaboravila ponijeti a to joj se dosada još nikad nije dogodilo.
Postajem rastresena - pomisli.
Načas sklopi oči a iza spuštenih kapaka ostade zaustavljeni prizor.
Poput fotografije na kojoj se titravi svjetlaci pretvore u bokeh* - nasmiješi se Rose.
...
U blizini, pod svjetiljkom bila je klupa. Rose sjede i izvadi cigaretu iz kutije. Poče netrpljivo kopati po torbi tražeći upaljač. A tada netko nevidljiv, skriven iza njezinih leđa, pruži ruku preko njezina ramena i škljocnu upaljačem.
Rose uzdahnu, prinese cigaretu plamenu. Povuče prvi dim duboko do dna pluća, zadrži ga što je dulje mogla.
Tada otpuhnu i ne osvrćući se reče - Konačno ste me ipak stigli ...
Zar ste u to uopće sumnjali - reče Glas.
....
Bokeh – japanski ‘zamućenje’ a označava estetsku kvalitetu zamućenja dijelova fotografije koji su izvan fokusa. Vrlo često korišten kao sinonim za kružna zamućenja nastala u pozadini fotografije kad se u toj pozadini nalaze neki izvori svjetlosti.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 10.10.2016. u 10:19 sati.