Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Gledajući odozgo, sa 16-og kata, ljudi su se Svenu činili malenim i beznačajnim poput mrava. Jurili su za svojim poslovima, mimoilazili se ili bezglavo sudarali.
Nestanak jednog mrava za mravinjak ne znači ništa. Život se nastavlja, preostali mravi nastavljaju juriti utabanim stazama, sekundarno beskrilni i bespolni nakon kratkog svadbenog leta.
'Beskrilan' sam i ja već odavno – pomisli Sven. Mladalačkog je poleta nestalo, život me prizemljio.
Odjednom shvati zašto je izabrao taj stan na 16-om katu.
Zbog pogleda s visine, zbog pozicije promatrača oslobođenog sudjelovanja u zbivanju.
Više nisam sudionik te vreve i žurbe, stiske i sudaranja.
Ponovo učim umijeće sporosti. Ne hitim više nikamo, čak ni polako. Milim poput puža ...
Hitali ili čekali, svaka se neizvjesnost neminovno pretvori u izvjesnost.
Jutro svane i nakon besane noći, snijeg se otopi, cvijet procvjeta i ocvjeta, i zadnji žuti list na kraju padne s grane ...
Bio je kraj augusta, lišće se još zelenilo na granama, no već je mirisalo na septembar, na jesen i na kišu.
A Ona se nije pojavila već dugo, nije je bilo od zadnjih vrućina ....
Ljeto je prolazilo a Sven nije uradio ništa od onoga što je planirao uraditi do prvih jesenjih kiša.
Odjeća koju je donio iz starog stana još uvijek je bila u putnoj torbi.
Katalog s namještajem ležao je na podu a Sven je još uvijek spavao na madracu na napuhavanje.
Kuhalo nije kupio, ručkove nije kuhao. Naručio bi pizzu iz obližnje pizzerije, odškrio vrata i tutnuo novac u ruku dostavljaču pa vrata zalupio ne čekajući da mu ovaj vrati kusur. U kutu kuhinje gomilale su se prazne kutije, na ostatcima pizze hvatala se plesanj.
Sven nije otišao ni do Baumaxa ni no Bauhausa po pločice za popločavanje lođe. Filadendron, paprat i ruža stablašica, lopoč i zlatne ribice ostale su samo lijepa zamisao. Lođa je i dalje bila prazna i prašna, pauci su po kutovima ispreli mreže. A Svenu je bilo teško čak i ustati iz stolice na sklapanje i iz mreže izbaviti noćnu leptiricu koja se u mreži koprcala sve dok je pauk nije pojeo.
Na vratima stana br. 161 i dalje je stajao samo broj.
Sven je zaboravio da je namjeravao broj zamijeniti pločicom sa svojim imenom.
A od noćne leptirice u paukovoj su mreži ostala samo krila koja bi na noćnom povjetarcu zalepršala kao da je leptirica još uvijek živa.
Ljudi uvijek stižu u točno vrijeme na mjesta na kojima ih netko čeka.
(Paulo Coelho)
Shvatio je da vrijeme provodi u sjećanju i čekanju.
A kad bi se pojavila, ne bi znao je li izronila iz njegova sjećanja ili je, neosjetljiva na bilo čije čekanje, došla vođena samo nekom vlastitom žudnjom.
Obično bi je ugledao baš kad bi pomislio- Još samo koji trenutak i prestat ću je čekati.
Opet ću s olakšanjem spavati do podneva, tumarati po još uvijek nenamještenom stanu bez sudaranja s namještajem, ispijati podnevnu kavu do večeri, gledati s lođe kako noćna svjetla gasnu u svitanje.
Život će se opet pretvoriti u bezbolnu ravnu crtu bez strmih uspona i dubokih padova.
Njezina bi tako željena i iščekivanja pojava u njemu izazvala čudnu mješavinu ushićenja i ljutnje.
Došla je! Ipak je došla! uskliknulo bi sve u njemu.
Ljutnja bi nestala, isparila poput jutarnje rose, ushićenje bi se pretvorilo u radost.
Znao je da je ona samo prikaza, no za njega je bila stvarna.
Vjerovao je da bi se, kad bi je dodirnuo, njegova želja otjelotvorila. Osjetio bi toplinu i glatkoću puti, kolanje krvi pod bijelom kožom, kucanje bila, miris njezina tijela, slađi od Chanela no. 5.
No njegova vjera nije bila dovoljno snažna da odagna sumnju: Što ako je doista dodirnem?
Mogla bi se rasprsnuti poput mjehurića sapunice i zauvijek nestati.
A on ne bi mogao podnijeti pomisao da je više nikada neće vidjeti.
If wishes were fishes, I know where I'd be,
Casting my net in the dark rolling sea;
And if my net's empty when it comes back to shore,
I'll throw it away and go fishing no more.
16. kat, kratka priča (9)
Bršljan i krupnolisni filadendron uz zidove, paprat i ruža stablašica u tegli ...
Možda čak i mali vodeni vrt s lopočem i dvije zlatne ribice u velikoj keramičkoj posudi.
Mislio je - kad se useli u stan br. 161, zapuštenu će lođu pretvoriti u mali zeleni vrt na visinama 16-og kata.
Mislio je - otet će lođu vrelom suncu i prašini, pretvoriti je u svoju zelenu oazu.
Tu će provoditi kasne večeri i vrele ljetne noći, zureći u Mjesec, ispružen u platnenoj ležaljci, s čašom burbona u ruci, visoko iznad grada koji ga više nije privlačio svojom vrevom i užurbanošću.
Slušat će Chopina, čitati Jesenjina, listati monografiju s Miroovim slikama.
Naga, mokre kose i blijede, ružičaste kože niz koju se kotrljaju kapljice.
U svakoj kapljici iskrica svjetlosti.
Znao je - ona je samo mirage, privid, iluzija. A ipak je pružio ruke želeći je dodirnuti, žudeći je zadržati.
Osmijehnula se. Taj osmijeh nije bio upućen njemu, nije bio namijenjen nikomu. Smiješila se sama sebi, kao Narcis vlastitome odrazu na površini vode.
Smiješila se kao netko tko se smiješi izbledjeloj vlastitoj fotografiji koju je snimio netko blizak iz prikrajka, fotografiji na kojoj nije uspjela golotinju pokriti, postiđena pred hladnim objektivom fotoaparata kojem nedostaje toplina i blagonaklonost ljudskog pogleda.
Jedna joj se kapljica skortljala niz lice i zadržala na konturi gornje usne. Unatoč smiješku, Sven je znao - ta kapljica je suza.
I on poželi okusiti slast te slane suze, poželi suzu popiti, u njezinoj se suzi utopiti.
Iz čijih li je sjećanja izronila? pitao se Sven. Iz kakvog mora, iz koje rijeke?
...
Idućeg trena više je nije bilo. Odnio ju je morski val, pretvorila se u morsku pjenu, zaronila u riječni vir, vratila se u vrtlog iz koga je izronila.
Lođa je opet bila prazna, usijana od ljetnog sunca.
Sven pomisli: Pobjegla je jer su joj vrele, na augustovskom suncu ugrijane pločice opekle bosa stopala.
Ili ju je možda opekla vrelina moga pogleda? Ili nečijeg pogleda iz prošlosti?
...
Iako nje tamo više nije bilo, Sven iz zasjenjene sobe izađe u suncem obasjanu lođu.
Na pločicama su se još ocrtavali tragovi njezinih bosih nogu. Prsti i peta i svod stopala.
On se sagne, no otisak je ispario prije nego ga je uspio dotaknuti.
Prijašnji vlasnik u stanu br. 161 nije ostavio ni jedan predmet.
A ipak, stan nije bio prazan.
Stan u kojem si stanovao, u kojem si živio, ne ostavljaš prazan iako si siguran da si ga ispraznio prije selidbe - pomislio je Sven.
Predmete kojima je stan bio ispunjen možeš prije odlaska prodati, pokloniti, baciti, spaliti.
No, za sobom ne ostavljaš gole zidove, za sobom ostavljaš dio života. Izrečene riječi, dodiri, smijeh, jecaji, uzdasi, mirisi ...
Sve to ostaje lebdjeti među praznim zidovima. Tragovi i odjeci života proživljenog među tim zidovima ostaju neizbrisivi.
I kad odeš nekamo daleko, uvjeren kako sa sobom ne nosiš nikav prtljag prošlosti, jedne besane noći prošlost će te sustići.
Ponovo ćeš čuti za sobom ostavljene riječi, smijeh, jecaje, uzdahe.
Ponovo ćeš osjetiti mirise i dodire koje si htio zaboraviti ...
Sven se sjeti izreke: Život je crtež bez gumice za brisanje.
No nikako da se sjeti od koga je izreku čuo.
...
Bila je samo sjena, silueta, obris, kontura ispunjena tamom, tamnija od ljetnog noćnog neba na kojem se ocrtavala.
Bila je samo trag nekog prošlog trenutka. Smijeh, jecaj, uzdah, miris koji hlapi. Eho sjećanja.
A Sven nije znao je li to sjećanje njegovo ili nekoga drugoga.
Ni spuštanje noći nije donijelo olakšanje, vrućina se stapala s tamom slabo osvijetljenih opustjelih ulica, taksi je bezšumno klizio cestom, vožnja je potrajala, novi Svenov stan bio je na drugom kraju grada, njemu jednako nepoznatom kao da se radi o gradu udaljenom tisuće kilometara od njegove stare adrese.
Sven se zapita - hoće li ga mučiti nostalgija za starim gradskim kvartom u kojem je proveo veći dio života?
Znao je da ga nikakav posao neće voditi u stari kraj. I bit će kao što to obično biva nakon svih odlazaka. Još neko vrijeme čovjek se vraća na stara dobro poznata mjesta. Isprva doista, potom samo u sjećanjima. Sve se čini istim, nepromijenjenim, samo nas tamo više nema, iako osjećamo da još uvijek tamo pripadamo. A onda nas novo mjesto osvoji svojom novošću. Novi vidik s prozora, nove ulice, novi ljudi. Sve je novo, svježe, neopterećeno sjećanjima. Promjena mjesta življenja doživljava se kao novi početak, nova šansa, prilika da osobnu povijest počnemo pisati iz početka, da ponovo zaboravimo kako se draž novog brzo gubi, kako brzo pejzažem koji prestaje biti novi opet počinjemo koračati i ne primjećujući ga.
Sven se ironično nasmija vlastitoj 'mudrosti': Čitav traktat o novosti i promjenama. Kome to 'prodajem mudrost' ? Ja koji godinama iste novine, koje uostalom više odavno ne čitam, kupujem na istom kiosku, ja kojem je izbledjela košulja stara dvije decenije draža od svih novokupljenih, ja koji sam skoro čitav život proveo na istoj adresi ...
...
Platio je umornom taksisti, izašao iz taksija, izvukao svežanj ključeva iz džepa. Ključ ulaznih vrata 'potrefio' je od prve. I večeras je hodnik bio prazan, ni večeras u liftu nije sreo nikoga.
Začas je stigao na 16. kat, začas je opet stajao pred vratima stana br. 161.
Moram dati napraviti pločicu s imenom - pomislio je i požalio što to već nije uradio. Da nije bilo kasno veče, odmah bi se uputio do prvog gravera i već večeras broju na vratima dodao i ime.
Začudio se tom svome porivu. Sven nije bio 'na ratnoj nozi' s brojevima. Unatoč godinama dobro je pamtio brojeve. Matični broj, broj žiro računa, 'pin' kartice, brojeve mobitela i telefona, datume značajnih događaja u svjetskoj i osobnoj povijesti. Bez problema bi sve te brojeve mogao navesti napamet. Više je problema imao s imenima ljudi. Imena nije pamtio, pamtio je lica.
Pa zašto onda tom broju 161 na vratima stana, u koji je upravo ušao noseći čitav svoj dotadašnji život spakiran u tri omanje putne torbe, tako očajnički želi dodati i ime?
Sven je kod javnog bilježnika potpisao dva ugovora. Jedan o kupovini, drugi o prodaji. Kuću je prodao izuzetno povoljno, stan kupio još povoljnije.
Novi vlasnici kuće velikodušno su mu rekli: Ne morate žuriti sa selidbom.
Ostanite u kući do jeseni ako želite, mi ćemo s adaptacijom početi tek krajem septembra kad se vratimo s puta.
Bio je tek početak srpnja a sredovječni bračni par koji je kupio Svenovu kuću spremao se sljedeća tri mjeseca provesti u Americi, u gostima kod sina. Bivšeg vlasnika kupljenog stana Sven nije sreo. Kupoprodajni ugovor potpisao je u agenciji za prodaju nekretnina.
Stan je odmah useljiv ... rekao je zastupnik.
No, Sven je odlučio ne žuriti sa selidbom. Vrijeme koje su mu 'poklonili' novi vlasnici njegove, sad već nekadašnje kuće, iskoristit će da kuću isprazni a to neće biti nimalo lak posao.
U toj je kući živio decenijama a bio je od onih ljudi koji teško bacaju stvari. Kuća je bila krcata uspomenama. U ormarima dobro 'uščuvana' odijela koja nije odjenuo godinama. Police su se povijale pod knjigama i časopisima. Iako je s godinama čitao sve manje i uglavnom se vraćao već pročitanim djelima i autorima, Sven je nastavio kupovati knjige koje su se sad, nepročitane,počele gomilati na podu. Iako je tehnologija napredovala, Sven je još uvijek čuvao VHS kasete s filmovima na kojima je vizualni zapis postao nerazaznatljiv. Iako je zadnjih desetak godina koristio digitalni fotoaparat, još uvijek je čuvao albume prepune 'papirnatih' fotografija. Ladice njegova pisaćeg stola su se, krcate pismima i dokumentima, jedva otvarale.
Morat ću odlučiti što zadržati, čega se konačno riješiti ... pomislio je ispijajući jutarnju kavu u vrtu.
Toga je jutra odjenuo staru 'trenirku'. Čim ispije kavu zasukat će rukave. U ostavi su već spremne čekale kartonske kutije i plastične vreće. Sve će stvari 'sortirati' u 3 hrpe:
1) pokloniti;
2) baciti;
3) zadržati.
Netko praktičniji od Svena veći dio tih stvari stavio bi na hrpu 'prodati', no ne i Sven. Sve su te stvari, neke dulje neke kraće, bile dio njegova života. Činilo mu se tužnim vlastiti život staviti na rasprodaju.
Odmahnuo je glavom, ispio zadnji gutljaj kave iz već skoro prazne šalice i ustao iz ležaljke.
...
Bio je početak augusta. Gradske su ulice opustjele. Kolone automobila kretale su iz grada prema morskoj obali i planinskim obroncima. Svi su tražili spas od ljetne vrućine.
Ljeta postaju sve okrutnija ... pomislio je Sven promatrajući klonule biljke u vrtu koji je toga jutra zalio posljednji put.
Sumrak se spuštao na grad kad je Sven izišao iz kuće i ušao u taksi. Sve što je sa sobom ponio iz kuće stalo je u tri omanje putne torbe.
U jednoj dokumenti, fotoaparat, prijenosno računalo i torbica s toaletnim priborom.
U drugoj nešto odjeće, dva para cipela i kućne papuče.
U trećoj ručnici, čista plahta, mali anatomski jastuk i madrac za napuhavanje.
Ključeve kuće ostavio je kod susjeda koji će zalijevati vrt dok se novi vlasnici ne vrate. Uradit će to rado, zahvalan za televizor koji mu je Sven poklonio. Dan ranije mali je unajmljeni kamionet Svenovu biblioteku odvezao u gradsku knjižnicu pa se vratio da odjeću odveze u Caritas a deke, jorgane i jastuke u sklonište za napuštene pse. Namještaj i posuđe raznijeli su susjedi, ono što nitko nije poželio smrvila su velika kliješta kamiona za otpad.
Prije no što je taksi stigao Sven je još jednom otišao u vrt. U vrtnom kaminu bila je hrpa pepela. Sven pepeo pročačka žaračem. Žara više nije bilo.
Fotografije, pisma, bilješke ...
Kada je Sven dan ranije prvi put razgledao stan br. 161 u njemu nije bilo namještaja. Na davno neoličenim zidovima ocrtavali su se obrisi polica i ormara, uglove je premrežila paučina. Ustajali zrak mirisao je na prašinu.
Vlasnik se nimalo ne trudi podići cijenu stana ... pomislio je Sven. Stan bi bolje izgledao svježe oličen, očišćen, prozračen, podignutih zastora na prozorima.
Prošavši kroz mračno predsoblje otvorio je jedna od troja vrata.
Kvadratna soba s prozorom spuštenih žaluzina.
Dnevna ili spavaća? zapitao se Sven.
Prišao je prozoru i pokušao podignuti spuštene žaluzine no vrpca je bila vezana u nerazmrsiv čvor a prozorska kvaka bila je zaglavljena pa se prozor nije mogao otvoriti.
Šteta ... promrsi Sven. Htio je vidjeti kakav se pogled pruža s tog prozora.
Dok je petljao pokušavajući odriješiti čvor osjetio je nekakav pokret iza leđa i trgnuo se. Zaključao je vrata ušavši, bio je uvjeren da je stan prazan, pa se neugodno lecnuo. No, kad se oklijevajući osvrnuo, soba je i dalje bila prazna. Osjećaj nelagode pratio ga je dok je obilazio preostali dio stana. Mala kuhinja, velika dnevna soba s tragom uklonjene pregrade na podu.
Vjerojatno je onaj manji dio služio kao radni prostor ... pomislio je Sven.
Iz dnevne sobe staklena su vrata vodila na lođu. U opisu stana u oglasu prostrana lođa je za Svena bila najprivlačniji dio. Odrastao je u kući s vrtom pa je pomislio kako će lođu ispuniti zelenilom i u ljetnim večerima tu sjediti u ležaljci s čašom pića u ruci uživajući u pogledu na udaljena gradska svjetla. No i vrata prema lođi, iako staklena, bila su neprozirna zbog spuštenih žaluzina. I tu je vrpca bila vezana u čvor. Sven je prodrmao kvaku, no vrata su bila zaključana, a u ključanici nije bilo ključa.
Sven se ponovo začudi vlasniku stana. Ili je glup, ili mu nije stalo da stan proda ... pomislio je. Jer, kao da je vlasnik namjerno propustio iskoristiti potencijalnim kupcima najprivlačnije karakteristike stana – lijep pogled na grad i prostranu lođu. U ljutnji je Sven potpuno zaboravio na osjećaj nelagode, razmišljao je kako će u e-mailu od vlasnika zatražiti priliku da stan razgleda još jednom.
Moram tražiti i ključ od vrata lođe.
I otkriti zašto je cijena stana tako apsurdno niska ...
...
Vratio se u predsoblje i tek tada primijetio veliki ugrađeni plakar s poluotvorenim vratima i napola izvučenim ladicama. Ladice prazne, u kutevima polica paučina. Ipak, jedna je duboka ladica bila zaključana. Sven je pokuša izvući pitajući se što bi u njoj moglo biti. Tada se dosjeti, izvuče ladicu iznad i spusti je na pod. Sagne se da bi zavirio i tada ga zapahnu miris potpuno drugačiji od mirisa ustajale prašine koji je u stanu prevladavao. Sven je istog trena znao o kojem se mirisu radi.
Chanel No 5.
I istog trenutka zapahnuše ga uspomene.
Plave kovrče na ženskom potiljku, meka koža zapešća i ono mjesto na vratu gdje se spajaju ključne kosti, gdje kuca bilo.
Samo 5 kapi Chanel No 5. umjesto spavaćice ... sjeti se.
Znao je da će kupiti stan br. 161 bez obzira na cijenu.
Znao je da bi ga kupio i da je cijena višestruko višlja od cijene kuće koju je namjeravao prodati.
Bio je spreman i zadužiti se, no taj stan mora postati njegovo vlasništvo.
Opet vi.
Niste se opametili ... rekao je domar sutradan ponovo mu spuštajući ključ na dlan.
Možda ste se opametili vi ... odgovori Sven i izvuče iz džepa snop novčanica.
Domareva ruka zadrhta i on s pohlepnim izrazom lica zgrabi novčanice.
Samo jedno pitanje.
I pripazite da bude takvo da na njega mogu odgovoriti ... Iako već znam da ću se zbog toga pokajati ...
Sven pričeka dok domar nije strpao novčanice u džep i tada upita:
Koliko je dugo taj stan već u prodaji?
...
Lift je stigao već do 6-og kata kad je Sven uspio naglas sam sebi ponoviti brojku koju je čuo od domara.
6 godina!
Takav stan! Po toj cijeni!
I nije ga uspio prodati 6 godina!
...
Lift se ovog puta podigao do 16-og kata bez zastajanja.
Hodnik je bio mračan, pust i tih. Svjetla se upališe čim je iskoračio iz lifta. On krenu hodnikom prema stanu broj 161. Već je gurnuo ključ u ključanicu kad se predomisli, vrati se do susjednih vrata i nakon kraćeg oklijevanja pozvoni. Zvono je bilo glasno no iz stana se nitko ne oglasi, nitko ne otvori vrata na kojima je bio samo broj, ne i pločica s imenom.
Nitko se nije oglasio, niti je itko otvorio ni sljedeća vrata u nizu.
Sven siđe stubištem kat niže.
Stubište nije bilo ni mračno ni prljavo. Bilo je iznenađujuće drugačije od uobičajenih stubišta u gradskim neboderima. Spiralno stubište s ogradom od kovanog željeza. Ograda je bila rad vrhunskog majstora, sva u viticama i neobičnim cvjetovima a stepenice od nekog prozirnog materijala nalik staklu iz kojeg je isijavala svjetlost. Cijela je konstrukcija izgledala tako nestvarno da je Sven oklijevao na nju zakoračiti. Izašavši sa stubišta u hodnik 15-og kata, nađe već viđeni prizor. Siva bezlična vrata s brojevima bez imena stanara. Pozvonio je na sva redom iako je već znao da mu nitko neće otvoriti. Nije se usudio ponovo zakoračiti na stubište pa se gore vrati lliftom i produži do vrata s brojem 161. Okrenu ključ u bravi i uđe u stan.
Dok se liftom spuštao u suteren do domarova stana, Sven je zaboravio na klaustrofobiju.
Domar mu otvori vrata prije no što je uspio pozvoniti i ispruži koščatu ruku. Sven nevoljko spusti ključ na domarov dlan.
Jedno pitanje, ako biste bili tako ljubazni ... zausti. Bez pitanja ... promrsi domar i zalupi mu vrata pred nosom.
Sven pozvoni ponovo. Trenutak zatim oko proviri kroz 'špijunku' na vratima.
On posegnu u džep, izvuče krupniju novčanicu i podigne je tako da bude vidljiva oku koje je virilo.
Vrata ostadoše zaključana. Tek kad je novčanici dodao još jednu, još krupniju, vrata se ponovo otvoriše. Samo jedno pitanje - procjedi domar i pruži ruku prema novčanicama.
Kad dobijem odgovor ... reče Sven.
U tom slučaju koštat će vas dvostruko ... odgovori domar ljutito. Sven spusti novčanice u prljavi domarov dlan, izvadi iz džepa još dvije i mahnu njima pred domarovim nosom.
Zašto takav stan ima tako jeftinu cijenu? U čemu je 'kvaka'?
Domaru se lice smrači. Ljutito pljune na pod, baci novčanice Svenu pod noge: Pitajte vlasnika!
Trenutak potom vrata se opet zalupiše.
...
Po povratku kući Sven odmah sjede za računalo i napisa pismo na e-adresu prodavatelja stana:
Cijenjeni gospodine ...
(Ime niste naveli pa Vas ne mogu imenom osloviti)
Pogledao sam stan i 99% se odlučio za kupovinu.
No, prije no što 'zaključimo posao', imam nekoliko pitanja:
Jeste li Vi vlasnik stana ili 'razgovaram' s njegovim zastupnikom?
S obzirom na cijenu stana koja je znatno ispod cijene znatno manjih stanova na lošijim lokacijama, imam niz nedoumica. Glavna je - razlog tako niske cijene.
Kako bih tu nedoumicu riješio, želio bih dovesti 'stručnjaka' koji bi sa mnom pogledao stan. Da li bi tome mogao prisustvovati i vlasnik stana?
Odgovor je ponovo stigao gotovo istog trenutka:
Stan možete pogledati još jednom (ključ je kod domara). Vi sami, bez ikakvih 'stručnjaka, bez ikakvih pitanja, bez ikakvih susreta i razgovora.
Učinite to u roku od 24 sata i odlučite se.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta