photo by rU
16. kat, kratka priča (6)
Ni spuštanje noći nije donijelo olakšanje, vrućina se stapala s tamom slabo osvijetljenih opustjelih ulica, taksi je bezšumno klizio cestom, vožnja je potrajala, novi Svenov stan bio je na drugom kraju grada, njemu jednako nepoznatom kao da se radi o gradu udaljenom tisuće kilometara od njegove stare adrese.
Sven se zapita - hoće li ga mučiti nostalgija za starim gradskim kvartom u kojem je proveo veći dio života?
Znao je da ga nikakav posao neće voditi u stari kraj. I bit će kao što to obično biva nakon svih odlazaka. Još neko vrijeme čovjek se vraća na stara dobro poznata mjesta. Isprva doista, potom samo u sjećanjima. Sve se čini istim, nepromijenjenim, samo nas tamo više nema, iako osjećamo da još uvijek tamo pripadamo. A onda nas novo mjesto osvoji svojom novošću. Novi vidik s prozora, nove ulice, novi ljudi. Sve je novo, svježe, neopterećeno sjećanjima. Promjena mjesta življenja doživljava se kao novi početak, nova šansa, prilika da osobnu povijest počnemo pisati iz početka, da ponovo zaboravimo kako se draž novog brzo gubi, kako brzo pejzažem koji prestaje biti novi opet počinjemo koračati i ne primjećujući ga.
Sven se ironično nasmija vlastitoj 'mudrosti': Čitav traktat o novosti i promjenama. Kome to 'prodajem mudrost' ? Ja koji godinama iste novine, koje uostalom više odavno ne čitam, kupujem na istom kiosku, ja kojem je izbledjela košulja stara dvije decenije draža od svih novokupljenih, ja koji sam skoro čitav život proveo na istoj adresi ...
...
Platio je umornom taksisti, izašao iz taksija, izvukao svežanj ključeva iz džepa. Ključ ulaznih vrata 'potrefio' je od prve. I večeras je hodnik bio prazan, ni večeras u liftu nije sreo nikoga.
Začas je stigao na 16. kat, začas je opet stajao pred vratima stana br. 161.
Moram dati napraviti pločicu s imenom - pomislio je i požalio što to već nije uradio. Da nije bilo kasno veče, odmah bi se uputio do prvog gravera i već večeras broju na vratima dodao i ime.
Začudio se tom svome porivu. Sven nije bio 'na ratnoj nozi' s brojevima. Unatoč godinama dobro je pamtio brojeve. Matični broj, broj žiro računa, 'pin' kartice, brojeve mobitela i telefona, datume značajnih događaja u svjetskoj i osobnoj povijesti. Bez problema bi sve te brojeve mogao navesti napamet. Više je problema imao s imenima ljudi. Imena nije pamtio, pamtio je lica.
Pa zašto onda tom broju 161 na vratima stana, u koji je upravo ušao noseći čitav svoj dotadašnji život spakiran u tri omanje putne torbe, tako očajnički želi dodati i ime?
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 08.08.2013. u 19:01 sati.