Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Ni spuštanje noći nije donijelo olakšanje, vrućina se stapala s tamom slabo osvijetljenih opustjelih ulica, taksi je bezšumno klizio cestom, vožnja je potrajala, novi Svenov stan bio je na drugom kraju grada, njemu jednako nepoznatom kao da se radi o gradu udaljenom tisuće kilometara od njegove stare adrese.
Sven se zapita - hoće li ga mučiti nostalgija za starim gradskim kvartom u kojem je proveo veći dio života?
Znao je da ga nikakav posao neće voditi u stari kraj. I bit će kao što to obično biva nakon svih odlazaka. Još neko vrijeme čovjek se vraća na stara dobro poznata mjesta. Isprva doista, potom samo u sjećanjima. Sve se čini istim, nepromijenjenim, samo nas tamo više nema, iako osjećamo da još uvijek tamo pripadamo. A onda nas novo mjesto osvoji svojom novošću. Novi vidik s prozora, nove ulice, novi ljudi. Sve je novo, svježe, neopterećeno sjećanjima. Promjena mjesta življenja doživljava se kao novi početak, nova šansa, prilika da osobnu povijest počnemo pisati iz početka, da ponovo zaboravimo kako se draž novog brzo gubi, kako brzo pejzažem koji prestaje biti novi opet počinjemo koračati i ne primjećujući ga.
Sven se ironično nasmija vlastitoj 'mudrosti': Čitav traktat o novosti i promjenama. Kome to 'prodajem mudrost' ? Ja koji godinama iste novine, koje uostalom više odavno ne čitam, kupujem na istom kiosku, ja kojem je izbledjela košulja stara dvije decenije draža od svih novokupljenih, ja koji sam skoro čitav život proveo na istoj adresi ...
...
Platio je umornom taksisti, izašao iz taksija, izvukao svežanj ključeva iz džepa. Ključ ulaznih vrata 'potrefio' je od prve. I večeras je hodnik bio prazan, ni večeras u liftu nije sreo nikoga.
Začas je stigao na 16. kat, začas je opet stajao pred vratima stana br. 161.
Moram dati napraviti pločicu s imenom - pomislio je i požalio što to već nije uradio. Da nije bilo kasno veče, odmah bi se uputio do prvog gravera i već večeras broju na vratima dodao i ime.
Začudio se tom svome porivu. Sven nije bio 'na ratnoj nozi' s brojevima. Unatoč godinama dobro je pamtio brojeve. Matični broj, broj žiro računa, 'pin' kartice, brojeve mobitela i telefona, datume značajnih događaja u svjetskoj i osobnoj povijesti. Bez problema bi sve te brojeve mogao navesti napamet. Više je problema imao s imenima ljudi. Imena nije pamtio, pamtio je lica.
Pa zašto onda tom broju 161 na vratima stana, u koji je upravo ušao noseći čitav svoj dotadašnji život spakiran u tri omanje putne torbe, tako očajnički želi dodati i ime?
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
