Marketing
16. kat, kratka priča (10)
Chardin, The Soap Bubble
16. kat, kratka priča (10)
Ljudi uvijek stižu u točno vrijeme na mjesta na kojima ih netko čeka.
(Paulo Coelho)
Shvatio je da vrijeme provodi u sjećanju i čekanju.
A kad bi se pojavila, ne bi znao je li izronila iz njegova sjećanja ili je, neosjetljiva na bilo čije čekanje, došla vođena samo nekom vlastitom žudnjom.
Obično bi je ugledao baš kad bi pomislio- Još samo koji trenutak i prestat ću je čekati.
Opet ću s olakšanjem spavati do podneva, tumarati po još uvijek nenamještenom stanu bez sudaranja s namještajem, ispijati podnevnu kavu do večeri, gledati s lođe kako noćna svjetla gasnu u svitanje.
Život će se opet pretvoriti u bezbolnu ravnu crtu bez strmih uspona i dubokih padova.
Njezina bi tako željena i iščekivanja pojava u njemu izazvala čudnu mješavinu ushićenja i ljutnje.
Došla je! Ipak je došla! uskliknulo bi sve u njemu.
Ljutnja bi nestala, isparila poput jutarnje rose, ushićenje bi se pretvorilo u radost.
Znao je da je ona samo prikaza, no za njega je bila stvarna.
Vjerovao je da bi se, kad bi je dodirnuo, njegova želja otjelotvorila. Osjetio bi toplinu i glatkoću puti, kolanje krvi pod bijelom kožom, kucanje bila, miris njezina tijela, slađi od Chanela no. 5.
No njegova vjera nije bila dovoljno snažna da odagna sumnju: Što ako je doista dodirnem?
Mogla bi se rasprsnuti poput mjehurića sapunice i zauvijek nestati.
A on ne bi mogao podnijeti pomisao da je više nikada neće vidjeti.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 16.08.2013. u 19:11 sati.