odnekale s neta
16. kat, kratka priča (3)
Opet vi.
Niste se opametili ... rekao je domar sutradan ponovo mu spuštajući ključ na dlan.
Možda ste se opametili vi ... odgovori Sven i izvuče iz džepa snop novčanica.
Domareva ruka zadrhta i on s pohlepnim izrazom lica zgrabi novčanice.
Samo jedno pitanje.
I pripazite da bude takvo da na njega mogu odgovoriti ... Iako već znam da ću se zbog toga pokajati ...
Sven pričeka dok domar nije strpao novčanice u džep i tada upita:
Koliko je dugo taj stan već u prodaji?
...
Lift je stigao već do 6-og kata kad je Sven uspio naglas sam sebi ponoviti brojku koju je čuo od domara.
6 godina!
Takav stan! Po toj cijeni!
I nije ga uspio prodati 6 godina!
...
Lift se ovog puta podigao do 16-og kata bez zastajanja.
Hodnik je bio mračan, pust i tih. Svjetla se upališe čim je iskoračio iz lifta. On krenu hodnikom prema stanu broj 161. Već je gurnuo ključ u ključanicu kad se predomisli, vrati se do susjednih vrata i nakon kraćeg oklijevanja pozvoni. Zvono je bilo glasno no iz stana se nitko ne oglasi, nitko ne otvori vrata na kojima je bio samo broj, ne i pločica s imenom.
Nitko se nije oglasio, niti je itko otvorio ni sljedeća vrata u nizu.
Sven siđe stubištem kat niže.
Stubište nije bilo ni mračno ni prljavo. Bilo je iznenađujuće drugačije od uobičajenih stubišta u gradskim neboderima. Spiralno stubište s ogradom od kovanog željeza. Ograda je bila rad vrhunskog majstora, sva u viticama i neobičnim cvjetovima a stepenice od nekog prozirnog materijala nalik staklu iz kojeg je isijavala svjetlost. Cijela je konstrukcija izgledala tako nestvarno da je Sven oklijevao na nju zakoračiti. Izašavši sa stubišta u hodnik 15-og kata, nađe već viđeni prizor. Siva bezlična vrata s brojevima bez imena stanara. Pozvonio je na sva redom iako je već znao da mu nitko neće otvoriti. Nije se usudio ponovo zakoračiti na stubište pa se gore vrati lliftom i produži do vrata s brojem 161. Okrenu ključ u bravi i uđe u stan.
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 04.08.2013. u 06:11 sati.