Samo jedna kratka priča koja me danas osupnula:

Mladi bračni par (frajer radi na određeno, sezonski posao, krvav) s djetetom od nekoliko mjeseci, stanuju u preuređenom (lijepo ) potkrovlju u kući njezinih roditelja. Majka (njegova) živi u obližnjem gradiću, u kući pokojnog muža (koji je pravno na papiru naslijedio sin), u radnom odnosu na neodređeno. Žena ima nepunih 40 godina.

Što se desilo?

Mladi bračni par, jelte oni s početka priče odu lijepo u kupovinu, npr. pelena, kad ono - mauna. Neda platiti karticom.

Neda ni bankomat pare. Ode frajer u banku, pa i u Finu te dozna kako mu je račun blokiran. Zašto?

Zbog računa za televiziju i vodu koju predraga majka (kako kuća, tako je i sve režije "naslijedio" sin na svoje ime i prezime) nije dobrih godinu - dvije plaćala račune. Pa sinu stislo ovrhu.

Ona? Ništa. Jebe se babi (pošto ima unuka, stvarno je baka), doduše onoj od nepunih 40 godina.

Oni? Pizde. Pizde njezini (koji plaćaju njihove račune). Pizde svi. Osim gore spomenute.

Grozno. Neću moći spavati.

Sutra odlazim na kavicu u Pulu.

Kad nekom krene...

Ps. Ne sekirajte se, nešto ću usput i raditi. Osim sunca, kave i mirisa mora.

Za to ću si probati naći prostora. Nama kontinentalcima to je veliki gušt.

Znam da svi nestrpljivo očekujete izvještaj što je bilo i kako.

Nakon odjebitisa (preko telefona) nisam željela komunicirati sa dotičnom. A bome nije ni ona (što me još više ljuti). No, nema veze. S Guzdom je postignut kompromis - ako uspijem promijeniti booking na jednu noć - idemo. Tri cijela dana u Veneciji ne bi mogao izdržati.

Uglavnom, krenusmo preko Maribora (nema smisla da se ne odradi i usputni posao), pa nazad preko Ljubljane. Taman negdje oko Postojne smo već bili opako gladni. Slučajno smo naletili na Pizzeriju Ćuk.

Hotel smo pronašli od prve. Čim skreneš u Mestre - oma na glavnoj cesti. Uključujući i garažu u podrumu (nije u vlasništvu hotela), što je za faking Italiju odlična opcija. Pogotovo ako imaš neki malo bolji auto.

Kako sam Guzdi predložila otok Murano (na koji smo još davnih dana željeli otići, no nismo znali informacije o jeftinom gradskom prijevozu), odmah smo na recepciji kupili kartu za bus/boat, oboružali se planom grada, ispitali brojeve dotičnih prevoznih sredstava i bacili se u avanturu.

Nakon tandrkanja od dobih 40-ak minuta onim hrđavim morskim "tramvajima" (sad točno znam zašto su neke stvari pisale u internetskim vodičima) stigosmo i do famoznog otoka stakla. Naime, tko ne zna - Murano je poznat po tvornicama stakla. Doduše, ono što se nudilo bilo je definitivno prekičavo za moj ukus (da ne spominjem da mi je postalo sumnjivo i neko staklovinje što sam pobacala kod čišćenja stana ), a pošto nismo bili u turističkoj grupi, te valjda više nije bilo doba dana, uglavnom je sve bilo zatvoreno.



Prava Venecija u malom. I nema gužve, nema turista...

.

Naravno, na povratku s Murana otkrili smo i tzv. DM oliti Murano direkt-a linija. Te nakon odmora u jednom pubu, prošetasmo se do famoznog Markovog trga.





Zapravo je predivno prošetati polu-mračnim gradom. S ono sitno turista što su bauljali kao i mi, te lokalnim stanovništvom koja se opuštala nakon napornog cjelodnevnog posla. I puno je lakše pronaći pravi put jer su glavne uličice bolje osvjetljene od onih sitnih gdje se čovjek obično pogubi po danu.

Drugo jutro sam uspjela ući u Duždevu palaču sa 5 minutnim čekanjem na kartu, što je za venecijanske prilike odlično. U ljetnoj špici se čeka satima na ulaz.

Samo da znate da je ono s vanjske strane ništa prema unutarnjem zatvorenom dijelu Duždeve palače.

Kao jedan od grandioznih primjera venecijanske vlasti i bogatstva sigurno je i zlatni hodnik - ulaz kojim su dolazili svi dužnosnici, kraljevi i ostala raja što je u to doba vladala ovim dijelom svijeta. Pa su ih prepredeni Mlečani odmah s vrata fascinirali.



Nema smisla da vam pokazujem neke uobičajene slike koje ima svaki turist. Zato jedan mali specijalitet: takozvani Most uzdaha je zapravo uski prolaz - hodnik koji je vodio iz odaja gdje su donošene presude do podruma s tamnicama (mislim da bi i sada nekima dobro došle dotične), te posljednji pogled na more prije vječne tame:

.

I za kraj: "sindikat gondolijera":



Uglavnom, ovo doba godine je definitivno najbolje za obilazak Venecije - em nema gužve turista, em nema komaraca, em nije vruće. No, i dalje je Venecija preskupa - pogotovo ako si duže od par sati, pa se moraš i hraniti, a bome tu i tamo odmoriti umorne noge tako što sjedneš i naručiš kavu. Pa te kava košta dobrih 4 ojra. (3 + servis). Koma.

Moda? Talijanke se i dalje oblače strogo u crno (kaputi i čizme, ja hodala kao Ruskinja u kratkim rukavima i balerinkama ) ili sivkasto. Lijepo je to meni. I otmjeno. I pročišćeno, ali jebiga, volim ja boje. I šarenilo odjeće.

U dućanima je sve na neke volačiće, organske poluprozirne majičice (3 opereš, 4 put pereš pod), kratki šosici, kratke hlačice (ako nemaš 170 - 55 ne znam kako to nosiš) tako da si nisam ništa kupila. U principu ono što ne mogu obući na posao nema smisla niti imati u ormaru. Osim baš tu i tamo neka sitnica. Za gušt.

Talijani? Svi su neki pederasti - uska odijela (pogotovo nogavice), polu anoreksični. Koma.

I tko kaže da se zadovoljni gost ne vraća? Na povratku smo pikirali kasni ručak u Ćuku u Postojni. I omeli planove djeci koja su već napola skupila društvo za tulum u praznoj kući. Treba čovjek znati kad je kraj.

Još smo uspjeli do sitnih sati lumpati u našem omiljenom rock kafiću uz živu glazbu. Ujutro šetaš po Veneciji, navečer đuskaš u selu svojem malom. Ma, gdje to ima?

Jednom sam davno ležala u bolnici (čuvajući trudnoću s Nasljednikom), te su razne problemične trudnoće stizale do Metropole. Između ostalog zato što je tada u toj bolnici radio (tada) svjetski poznati dr. A. Kurjak. Te je on na temelju tih pregleda pisao i svoje stručne tekstove. No, nećemo o njemu.

Uglavnom, tako je stigla i žena iz Sl. Broda kojoj su tek u 6. mjesecu trudnoće otkrili velike malformacije ploda, te je trebalo odraditi odstranjivanje ploda. Uz to je dobila i desetak stranica upitnika (o genetskim predispozicijama i sl.) koje smo jedva ona (relativno neuka žena) i ja (vss) uspjele ispuniti. Tu sam ju ja tješila statistikom (a šta ćeš drugo..) jer je već imala jedno zdravo dijete i željela još, a ovo se smatralo genetskim poremećajem. Te su joj objasnili kako je vjerojatno uzrok stresa (u trenutku začeća) ratno okruženje, a to što je plod narastao do tog stadija tjedana trudnoće (ili mjeseci) što su na početku trudnoće odradili lijekovi, a ne priroda. Priroda koja bi plod odbacila i bez obzira na trenutno teško stanje u usporedbi sa depresivnim stanjem u 6. mjesecu trudnoće. Koja bedara...

No, čemu ovaj dugačak uvod?

Uz sav moj pijedetitet prema teško bolesnoj djeci (s posebnim potrebama) i roditeljima koji ih paze, maze (i plaću u sebi), te definitivno trpe i ostala (tzv. "zdrava" djeca ako ih ima u obitelji) - i dalje sam mišljenja da bi neka od tih malih bića već bila anđeli u slučaju da je kućna medicina i roditeljska briga oko njih mrvicu manja.

E sad, da li je ministar taj koji može reći - o da - ti da, a ti ne.... to je drugo pitanje.

Ali, nemojmo se zavaravati, naš socijalni, zdrastveni i mirovinski sustav opterećuju mnogi što se voze u mečkama, konzumiraju sva moguća prava u više zemalja naše tzv. balkanske regije i znaju što, kako i zašto. I zbog takvih želim da se određene baze podataka osvježe, provjere svi podaci i ono malo što ima para dobiju najpotrebitiji....

Koja sam ja francuska sobarica...

Moja predraga prijateljica zbog koje smo uopće rezervirali hotel, te planirale put u Veneciju (ne pitajte na čije ime ), jer je žena željela po prvi puta posjetiti to čarobno mjesto (a mene bi veselilo žensko druženje), manje od 48 sati prije polaska sve je mrtva - hladna otkazala.
Eto, muž je ljut...

To što smo prije ravno tjedan dana sve dogovorili, što sam bila jasna s izjavom da je sada (tada) vrijeme da se stignemo predomisliti, otkazati hotel (bez naknade), ne organizirati godišnji, skuhati / poprati / ispeglati...

A ona - tek je jučer rekla mužu. Koji je naravno ljut. Ne čudi me.

Varijante postoje dvije: otići u faking Veneciju s Guzdom koji iz dna duše mrzi smrdljive kanale (doduše, potrošiti ćemo puno više nego što sam ja mislila sa frendicom jer bi u tom slučaju dijelile troškove), bez mogućnosti nekog obilaska talijanskih dućana s guuštom (onim ženskim) - nije da mi netko brani, no nije gušt ili sve otkazati (za nekih 60-ak eura).

Osim što sam i službeno na g.o. Pa ne idem na posao. I ne želim ići na posao. I ne želim biti doma. Grr...

I da - nezgodno mi ostaviti malo dijete dvije noći bez nadzora. Neću moći mirno spavati. Znači - i ona ide... (ili ne)

Update: Mrzim kad ljudi gledaju jaako subjektivno. Tko kaže da ja nemam dovoljno problema koji bi me odveli na psihijatriju ili dugogodišnje liječenje, te da ovo putovanje nije moj način liječenja rana (neki od vas znaju o čemu pričam) i bijega od surove stvarnosti, te ako sve zbrojimo tih par eura je puuno manje nego što bi stvarno moja obitelj izgubila u konačnici. Ako računamo samo u novcima. O da.

Drugo: U Japanu se dešava paradoks - umjesto da jen slabi ovim prirodnim katastrofama, zapravo je obrnuto. Japanci iz cijelog svijeta (čitaj: USA) ulažu u svoju vlastitu zemlju, te je jen u odnosu na dolar i ostale valute skočio (u vrijednosti). To što je Japan visoko kapitalizirana zemlja, te oni jadni ljudi na sjeveru zemlje dobiju jedan jedini sendvič dnevno, umjesto poštenog obroka, te se očekuje pomoć šire društvene zajednice (čitaj: mene, tebe, ostalih) - to je već druga priča.

I zašto se onda meni amputira da rušim općedruštvenu zajednicu time što želim - hoću - mogu (?) otići na dva dana u faking Veneciju???

Vele maloprije u dnevniku (na Novoj):

"Poljoprivrednici su opet izašli na ceste, te su blokirali u županijama..." - tako nekako.

Ma jok. Nije istina. Traktori su bili i u subotu popodne/navečer na cesti između Virovitice i graničnog prijelaza prema Mađarskoj. No, ako ste mislili da u tome nema nekih čari...

Sada točno znam gdje se nalaze postrojenja ddŠfram- to su vam oni slatki paketići punjeni s ljutom, slatkom paprikom, mljevenog papra i ostalih začina - selo Turanovac pokraj Virovitice.

To što je cesta neprimjerena dvosmjernom (relativno) gustom prometu, pa izgleda kao da je blatni zaseok rumunjske pripizdine (Guzda veli glavne ceste i još fale rupe na koje je on nailazio u Rumunjskoj) - nećemo.

Što smo tamo radili - psss....

Nema smisla da vas tušim političkim, općedruštvenim i širesvijetskim problemima, nego ćemo danas laganini:

Za par dana s veseljem odlazim u Veneciju. Sad će dio vas reći - Fuj!, a dio Opa! No, mene baš veseli!

Naravno, uz putovanje ide i mala priča kako je do toga došlo: Tamo negdje, krajem studenog 2010. sjedimo moja prijateljica i ja u mojem popodnevnom officu (čitaj: kuhinja), te "mezimo" hladnu finu žlahtinu. Vjerojatno je ona ključni dio ove naše priče.

Uglavnom, pričam ja njoj kako vidjeti Veneciju i nije tako strašno - dođeš autom do Mestre, nađeš neki zgodan hotelčić, odsjedneš, parkiraš auto, te za par minuta gradskog prijevoza dođeš do stare jezgre Venecije. Pa smo onda pogledali na lapu kako to uživo izgleda, pa smo pronašli i hotel (4 zvjezdice, 2 noćenja, 2 osobe - 110 eura), te uz lagano hihotanje i rezervirali. Doduše, ključni dio je bio (barem meni koja sam radila rezervaciju svojom karticom i na svoje ime) što sam pročitala na booking.com da se bez provizije sve može i otkazati (s nekim deadline datumom). Čovjek ipak mora biti pažljiv sa svojim novcima.

Naravno da muževima nismo rekle za naše planove. Barem ne u tom trenutku. Kraj ožujka nam se činio jako daleko.

No da. U međuvremenu sam izračunala i cijenu putovanja što bi bilo iz našeg malog mjesta do Venecije, preko Ljubljane i nazad za cca 100 - 110 eura. Jedino što ne znamo gdje je gorivo (diesel) najpovoljnije za tankanje. Tako da ja platim hotel, frendica putovanje, a ostalo ćemo dijeliti.

E sad, trebam vašu pomoć:

Bila sam ja u Veneciji kao milijuni i milijuni drugih turista - onih par sati što se malo promuvaš, vidiš grozomorne redove na glavnom trgu, kupiš suvenir (ja cipele u Bati ) i odustaneš od bilo kakvog obilaska muzeja. Doduše, jednom davno smo i spavali u nekom malom hotelčiću žmrlj nula zvjezdica, punoj komaraca, no tada smo bili mladi...

Plan mi je da obiđem Duždevu palaču, odem (konačno) do Murana (pronašla sam da se do tamo može doći i gradskim prijevozom) - i naravno, primam savjete što bi još bilo pametno vidjeti.

I koja je trattoria najbolja (ne želim jesti s nogu one suhe sendviče, želim pravu talijansku kuhinju, pa makar i za par eura više), a da nije kinesko - tajlandska. Da, dobro ste pročitali. Većinu dućana i restorana pokupovali su stranci, pa te poslužuju Tajlanđani usred Venecije. O kvaliteti hrane da ne pričamo. Koma.

Da li se isplati uzeti dnevnu prijevoz kartu, što mi se čini povoljno jer moramo od Mestra doći do grada, pa taj izlet na Murano i možda još malo vožnje okolo - što mislite, da li je to povoljno ili ne??

Na internetu sam pronašla i Museum Pass - što s time? Ne vjerujem da ćemo obići previše muzeja (možda Accademiu - voljela bih vidjeti Tintoretta), pa ne znam koliko je to povoljno.

Ajde - guknite!

Kod nas doma opet krizna situacija. Bila.

Sve je počelo još nekidan: desila se nesreća - jedan mladi život (namjerno) je skončao pod tračnicama vlaka. Mali je iz Nasljednikova drušva (valjda šireg) i Nasljednik je pao u bed: Pa dobar dečko, pa pravi frajer, pa ....

Uglavnom, našeg malca nije skoro pa dva dana bilo doma. Dečki su bili kod roditelja umrlog (valjda bi se to nekad zvalo "bdijenje" ili sl.), pa slijedeći dan sprovod, pa opet karmine...

S jedne strane shvaćaš kako ti je djetetu teško i nedajbože da njemu padnu neke takve gluposti na pamet, s druge od njega želiš da se malo vrati u okrilje svoje obitelji, da uči za školu (matura kuca na vrata), da uostalom s nama popriča...

Na kraju, kad smo se propitali - ovaj gore dečko baš i nije bio tako mlad da bi se moglo smatrati da je društvo 17-18-njaka, već koju godinu stariji. Pošto je bio omiljen u cijelom gradu, na nogometnom stadionu, tko zna gdje sve ne, naravno da je bacio u bed svojim nepromišljenim činom svu mladež od 16 do 26 godina.

A kako ovim živima objasniti da time nije postao heroj?

Zanimljiva tema na tv-u (za ne povjerovati): učenje djece, odnosno još gore - učenje roditelja s djecom. Što je meni totalno neprihvatljivo. I naravno sveprisutno plaćanje instrukcija i to navodno u nekoj ludoj statistici od preko 70% (tako su spominjali u emisiji).

S jedne strane postoji (ne znam da li je to samo u Zagrebu ili i u drugim većim gradovima) pritisak roditelja na djecu da svi budu odlikaši, pa u tom nastojanju plaćaju instrukcije i u nižim razredima osnovne škole, roditelji uče s djecom, čitaju/pišu lektire (sami, bez djece) i sl. Naravno, priznajem da je gradivo opširno, da je gradivo neprilagođeno djeci i nastavnicima (dio udženika čak ni nisu napisali nastavnici već neki "stručnjaci"), da nam ni svi nastavnici nisu dovoljno kopetentni ili motivirani...

Da li nastavnici mogu smanjivati i/ili povećavati obim gradiva ovisno o generaciji djece ili profilu u razredu, da li nastavnici smiju kreativno mijenjati gradivo, da li nastavnici vole svoj posao ili ih je vrijeme pregazilo, pitanje je sad...

Naravno, ne treba braniti ni djecu. Kad bi se smanjilo vrijeme što provedu na facebook-u i inim društvenim mrežama i online igricama.. A i kad nisu na njima vrti im se u glavi film koji ih dekoncentrira u učenju.

I da - i nekad su se upisivale gimnazije (makar se to nije tako zvalo), ali za to nije bilo potrebno max broj bodova + još par bodova za razna natjecanja. Ispada da imamo super pametnu djecu koja onda nakon upisa (srednje) moraju na dodatne instrukcije, naravno uz plaćanje.

O psihozi učenja tri dana pred maturu - nećemo.

Htjedoh pisati o mladom salezijanskom svećeniku u današnjoj emisiji "Nedjeljom u 2", te njegovom entuzijazmu i optimizmu općenitno, no nastaviti ću priču o dječaku - disleksičaru:

Kao prvo, hvala svima na iscrpnim odgovorima. Koliko ja to mogu pohvatati - nažalost, nema zakonske osnove da se škola odnosno profesori prisile na bilo kakve ustupke, već sve ovisi o roditeljima i njihovoj volji da pritišću, mole i kume svakog pojedinog profesora. I tako slijedećih četiri godine. Grr..

Ili plaćaju skupe instrukcije, kao neki od vas što ste se javili.

Drugo, maloprije sam razgovarala sa djetetovom majkom. Oni žive 40-ak kilometara udaljenom mjestu od nas, te je mali u domu tokom tjedna. Jedna mala plaćica (tekstilna radnica) i suprug nezaposlen. I naravno - hrvatska stvarnost - kredit iz doba kad je sve bilo puuno puuno bolje.

Tu moram reći nešto drugo - jedna takva majka pristala je biti predstavnik razreda u Vijeću roditelja, a mora paziti na svaku kunu (benzina), za razliku mnogih drugih što su na pet minuta pješke do škole.

Zato, odlučih još više i još energičnije raditi na tome da podignemo svijest profesora u našoj srednjoj školi. I u ime ovom dječaka i njegovog školovanja i u ime onih što su bili (pa vjerojatno nestali iz ovakvog nesenzibilnog okružja) i koji će doći.

Danas sam baš bila mobilna:

Ujutro sam bila u Ivanić Gradu, na podnevnoj kavi u Jasenovcu, a popodnevom piću u Sisku. I to up and down, da ne bi mislili da je vožnja bila u nekom logičnom geografskom slijedu.

Kao što znate, ili ne - već sam godinama predstavnik našeg razreda Nasljednikove srednje škole u Vijeću roditelja. Ove godine je ispalo da sam izabrana za predsjedavajućeg ili kako li je već moja titula, što sada i nije važno.

Uglavnom, imali smo prije skoro pa mjesec dana Vijeće, te je naravno bio prisutan i ravnatelj (s prezentacijom uspjela na polugodištu i statistike odabira maturanata za maturu), te profesorice - tzv. koordinatora za maturu. Bajali smo o ovome i onome dok se nije javila mama iz jednog od prvih razreda te iznijela svoj problem - dijete joj ima dijagnosticiranu disleksiju, a ona ima osjećaj da razrednik baš i nije previše učinio po tom pitanju. Ravnatelj kao ravnatelj - odmah je obećao brda i doline, te smo na tome ostali. Ja naivac povjerovala ravnatelju.

Jučer sam zvala ravnatelja da kao revan predsjedavajući dobijem njegovo očitovanje po dotičnom pitanju. A on meni - pa znate, kolega razrednik je na bolovanju, pa doći će za par dana (čovjek polomio kralježak - moš' mislit da će se oporaviti za par tjedana ), pa riješiti ćemo to...

Jednom riječju - nisu ništa učinili. I dalje nastavnici dotičnog djeteta ne znaju da se radi o problemu koji je povezan uz čitanje (zadataka) te razumijevanje. Za razliku od usmenog odgovaranja. Grozno.

U razgovoru s majkom (inače, roditelji malog žive 45-ak kilometara udaljeni od našeg mjesta, te mali stanuje u domu) doznala sam da mali ima loše ocjene, da uči, da s odgajateljima (ili tko ih već čuva u domu) uči i razumije, ali je sve teško kad mora dokazati svoje znanje. Naravno, kao većina disleksičara, mali je nadprosječno inteligentan. Ufff...

I moja prijateljica, majka jednog ovakvog djeteta - srednješkolca objasnila mi je da nema pravnih osnova stiskati školu na bilo kakav oblik suradnje - ispitivanje znanja na način da jedan disleksičar to i pokaže bez svojih ograničenja.

Ne znam koji Qu je svima, dal su cvjećari premalo inkasirali za Valentinovo, dal se neka komunistička antiHaDeZe-ovska nota ovdje prikazuje, no od jutra nas po svim medijima bombardiraju Danom žena.

Ma skoro kao nekad. Hm.

Čak smo i na poslu imali veselicu povodom dotičnog obilježavalja, uz jutarnje cvijeće , Milku (to mi je čak i draži poklon od prijespomenutog kuronfila) s jagodama do telefonskom čestitanja - da se ne bi uvrijedila. Siroti kolege koji nisu ništa kupili bili su totalno izluđeni kako se ne bih uvrijedila jer su od nekih kolegica dobili packe. Ma dajte, najte..

Čisto mi sve to sumnjivo.

Sjećam se davnih dana kad je i moja majka morala mrdnuti guzu i dovući se na pionirsku priredbu, uz ručni rad - poklon, karanfile, recitaciju i poneki igrokaz jer bi za tu prigodu (stari je odrađivao roditeljske sastanke, informacije, obilaske doktorima) bilo nezgodno da se pojavio tata.

Doduše, puuno kasnije, jednog 8.marta oliti Dana žena obilazile smo mama i ja zlatarne jer smo se sjetile kako nisam dobila nikakvo zlato za 18. rođendan i maturu (tu sam već imala 20-ak godina i na pol faksa ), pa smo se muvarile po gradu. Sjećam se da smo onda pozvale tatu da dotični poklon i plati.

Moji prvi radni dani isto su povezani uz obilježavanje ovog dana. Taman smo mi pripravnici obišli dio terena, te se vratili u centralu, ispalo je da nas je neka "teta" iz računovodstva ili kadrovske ili kako li se zove dotična služba zaboravile prebrojati, pa smo bile uskraćene za neke svilene marame. Nekad se dijelila i lova, no koliko se sjećam - te godine su pare otišle nekim gladnim crnčićima u Africi ili poplavljenima u Americi ili...

Čak smo htjele dići i neku bunu - ne zbog faking marame nego čisto iz principa - što netko nije radio svoj posao. Već sam tada bila radikalna. Ha!

Eto. Toliko o tome.

Uz rudarski pozdrav,

Mi smo, kao što i većina ovdje zna, druželjubiva obitelj. Ponekad čak i previše (blizanac okuplja svako malo nekog oko sebe), pa se kod nas slave osim nezaobilaznih rođendana, godišnjica i inih obljetnica i majmunova, noćna kupanja, nove mikrovalke/televizori i ne znam što sve ne. I dobro. Ne bunim se.

Osim kad sam umorna kao pas, osim kad znam da me sutra neće biti do sitnih večernjih sati (a dići ću se prije svih vas - prije 6!), kada znam da moram oprati kosu i napraviti frizuru (važan sastanak), da moram smisliti što će djeca jesti (jer sutra nema ni Guzde)...

I mrzim kad mi netko spočitne da sam partybraker i pizda, te da ne želim otići u pola devet (radni dan - molim lijepo) na neko faking portugalsko vino (iz demižona ) ljudima doma, a ne na jedno brzo pićence u lokalni pab, što nam je uostalom i postala tradicija nakon kazališnih predstava u našem selu malom. Očito više nije tradicija.

Stvarno da uplatiš loto, dobiješ i odseliš se u toplije krajeve. I ne sklapaš prijateljstva dobrih godinu, godinu i pol.

Fak.

Ps. A šećeri mrak. Bravo mala! Ljubi majka.

Jebali vas prosvjedi.

Za što se zapravo prosvjeduje?

Protiv Vlade. O kej. Stvarno su zakurac. Protiv oporbe. O kej. I oni su stvarno zakurac.

Što će nam izboru?

Osim što će se potrošiti hrpa para za one silne listiće, izborna mjesta, tete što broje te iste listiće, mladež i ostala politička raja iz prikrajka nadgleda da li je baba Šima stvarno došla na izbore, a ne da ju je unuk zaokružio...

Što ćemo imati ponuđeno za glasanje? Pa ove iste. Ili ne što su bili prije ovih (pa su isto napravili sranja, afere i zadužili nas do jaja).

Pravi prosvjedu su oni koji traže smjenu i daju neku alternativu. Mi i dalje nemamo alternativu. Šta god vi mislili o tome.

Ps. Ne, nije PMS (no dobro, možda i je), u kombinaciji s laganim mamurlukom.

Azo dakle:

Što sam starija to se rođendan slavi duže, intenzivnije i s više gušta...

Uglavnom - prvo se slavilo u petak u omiljenom kafiću, uz jaako dobru rock grupu (dobila i poklon - pjesmu). Pa je u subotu stigla family (došli bi oni i bez rođendana ), te predveče i ostatak ekipe. Kapalo je ljudi i u nedjelju. U ponedjeljak sam skromno proslavila s novim društvom na poslu, a u utorak sa starom ekipom na staroj lokaciji.

Što da kažem?

Volim slaviti, pa i rođendane, volim si organizirati takvu vrstu zabave, te naravno - volim i poklone što ih pri tom dobijem. Bili oni skromni ili ne, ovakvi ili onakvi - svaki je poklonjen s veseljem, te primljen s veseljem.

Ako se sjećate, barem oni što su radili tulume za rođendane, može se reći da postoji određeni lajtmotiv koji se svake godine provlači, te kao nepisani zakon postane tema te godine, pa čovjek dobije jedne godine hrpu knjiga, druge hrpu cd-evoa (u doba kad je to bilo stvarno wou skupo), pa gnčarija, pa odjeća (majice..) i tako...

Ove recesijske godine lajtmotiv su bili proizvodi domaće proizvodnje, pa je stiglo više vrsta kobasica, domaće vino i ručno spremljena baklava (muški rad ). Sve smo degustirali i stvarno sam zadovoljna s poklonima.

Dobro, tu se našlo i majica, torbica, novčanik, kremice za kupanje, neka iskričava biža, parfem (fini - od ove moje "stare" ekipe) i - buket crvenih ruža od susjeda, no ja sam to prikazala kao buketa od nepoznatog obožavatelja.

Zato - ne skrivajte godine (he he), datume rođendana, ne žalite truda i malo novaca za hranu i piće (skuhala sam rolanu šunku - dijete pitalo kako i zašto, pa nije još Uskrs , malo francuske, malo kuhanih jaja, malo sira, vino, pivo...) i biti će baš super. Naravno - i dovoljno kolača.

A ljudi su željni slavlja i veselja.

Pa bio to i jedan x6-ti rođendan!!