Komentari

rudarka.blog.hr

Dodaj komentar (14)

Marketing

  • NF

    ma kod nas je bio problem što je učenika maltretirala psihologica koja bi prva trebala pomoći, razrednica je bila oke. nemaš pojma koliko je bio ponosan kao drugi na školskom natjecanju iz njemačkog, skoro sve sa zaokruživanjem je točno riješio, što je trebalo dopunjavati pismeno ništa, svejedno je bio uspješan i osjećao se kao dobitnik. sad je samouvjeren pred državnu maturu, kaže ima pola sata više od ostalih, ovo na zaokruživanje će lako riješiti, a valjda nešto i uspije s tim jebenim esejom, nevjerojatno je kako svi ignoriraju tu najslabiju točku državne mature, i potpuno bespotrebnu u stranom jeziku, ne samo za njega,ako se već ne testira i komunikacija, nijedno ni drugo se naravno ne mogu objektivno ocijeniti xD

    avatar

    09.03.2011. (22:18)    -   -   -   -  

  • Bugenvilija

    Ne kužim za početak zašto je mali u domu, a ne kod staraca.
    Pa kaj u blizini nema neke srednje škole nego mora ići 45 kilometara dalje?
    Pretpostavljam da bi se uz susretljivijeg ravnatelja dalo svašta napraviti.
    Vjerujem također da mu još koji puta postaviš zahtjev, da bi on našao neko riješenje za taj problem.

    avatar

    09.03.2011. (23:02)    -   -   -   -  

  • seoska idila

    vjeruj mi - osim u zg. takva udaljenost (čak i manja) nekad predstavlja nepremostivu prepreku u prometu....

    avatar

    09.03.2011. (23:17)    -   -   -   -  

  • fra gavun

    Poznat mi je jedan takav slučaj ali istina ovdje je njegova majka doslovno prolazila čitavo
    gradivo s njim. Danas je to vrhunski stručnjak. Treba imati pacencije!

    avatar

    09.03.2011. (23:50)    -   -   -   -  

  • MonoperajAnka

    Ja imam posredno sikustvo s disleksijom i to u Zagrebu (član familije) i u Beču (kći kolegice s posla). Moji su u Zg. nakon neuspjelih pokušaja prilagodbe ispitivanja i očitog nepoznavanja disleksije od strane učiteljice, promijenili školu. S malom se radi intenzivno dodatno i to je vrlo naporno, a razumijevanje je u drugoj školi (čitaj-kod druge učiteljice) veće, premda bi s njima trebali raditi asistenti i psiholozi, što uglavnom očito ne fukconira u praksi. Ja sam očekivala kako je situacija u Beču bolja, ali me moja kolegica razuvjerila. Rekla mi je kako sve što su uspjeli napravit sa svojom malom i sobom u tom pogledu, zahvaljuju udruzi roditelja za djecu s disleksijom. To sam isto čula od još jedne prijateljice iz Zg. koja mi je ispričala da je to i njima bila najveća konkretna pomoć i da su roditelji okupljeni u udruzi puno motiviraniji, organiziraniji i mogu onda i pokrenuti nešto u školama, od pojedinačne borbe...ja tim roditeljima i tebi ako se osjećaš u svojoj ulozi odgovorna preporučam potražiti najbližu ili ako ne postoji osnovati takvu udrugu i onda zajednički (možda uz potporu nekoga iz ministarstva ili nekog glavonje) djelovati prema školi. Pozdrav

    avatar

    10.03.2011. (09:55)    -   -   -   -  

  • barba

    Buduci da sam s problemom disleksicara upoznat iz prve ruke i posredno (i sam sam djeomicno disleksican), ali mogucnost citanja i razumjevanja onoga sto napisem me spasava (zivio kompjuter).
    Dakle kcer moga sefa ima isti problem . Cura je razvila kompenzacijski mehanizam i dogurala do upisa za gimanziju. Sluzbeno testiran IQ joj je 130. Ali na razgovru za upis su skontali da je disleksicna.
    Ovi u gimnaziji ni cuti oko upisa. Kazu-imat ce problema sa svladavanjem gradiva. Pa normalno da ce imati- to je kao da stavite invalida u kolicima da ide u sprint s atleticarom. Uglavnom u konzervativnim skolskim sustavima po Europi disleksija je razlog diskriminacije.
    Dakle sikaniranja ima na sve strane i roditeljima mogu samo savjetovati da iskoriste mogucnost dopunskog ucitelja jer to i u RH postoji koji ce s njom raditi, ali kao i obicno treba gurnuti medije u to.
    U Izraelu je "pola" populacije disleksicno , ali imaju vec program za takve vec 40 godina.

    avatar

    10.03.2011. (13:46)    -   -   -   -  

  • fotkam, kuham, putujem...

    volim, obozavam kad su ljudi ovako angazirani kao ti. istovremeno ne vjerujem da ce od vise razgovora s ravnateljem bilo sto uroditi plodom. moje je iskustvo kod slicnih problema da je najbolje sam (uz pomoc te mame) odluciti koje bi bilo najbolje rjesenje te ga na tanjuru predstaviti ravnatelju te provesti u djelo. njemu se time valjda i neda baviti a ako ste vi spremne odraditi veci dio posla onda nece moci reci ne. jos ce biti ponosan na sebe kako je nekome pomogao. ako si ozbiljno zainteresirana za ovaj problem onda je mozda dobro zajedno s tom mamom naci nekog strucnjaka za disleksiju te organizirati predavanje ili workshop za sve ucitelje kako bi znali prepoznati te lijeciti problem. pod obavezno.

    nas mali susjed je isto disleksicar i rekli su mu da nece moci u gimnaziju (kod nas je to nakon 4. razreda). pojma nisam imala jer je mali iznadprosjecno inteligentan, dobar i pazljiv decko. mama doktorica a tata doktor biokemije i znanstvenik. ucili su s njim i ipak je dobio zadovoljavajuce ocjene koje su izgleda dovoljne za upis. kako je 'vas' ucenik ocito isto sposoban (a nije lako zivjeti u toj dobi sam samcat) onda treba 'osbosobiti' i uciteljski kadar.

    avatar

    10.03.2011. (13:50)    -   -   -   -  

  • ljelja

    Iz iskustva znam da se s takvom djecom mora raditi ovako: da riječi čita, izgovara i piše slogovno a nakon nekog vremena da polako vezuje slogove zajedno u izgovoru i pisanju, ako nemaš nikakve druge stručne pomoći. Inače mali je disleksičan od početka i u osnovnoj školi se radi s takvom djecom službeno. Očigledno je bio u školi s nesposobnim učiteljima i nastavnicima, dalje da i ne govorim. Znamenit primjer kojeg se trenutno mogu sjetiti: Bush ml. je bio takvo dijete ali je mama s njim radila i u koleđu!

    avatar

    10.03.2011. (14:03)    -   -   -   -  

  • sunce na prozoru

    Nemam iskustvo s disleksinom, ali moj sin od prvog razreda OŠ ima problem, koji je školska liječnica okvalificirala kao nezrelost. Sumnjala sam u točnost njene prosudbe i nakon nekog vremena shvatila da moram sama potražiti pomoć. Ukratko dijagnosticiran mu je poremećaj pozornosti. Izrazito je inteligentno i komunikativno dijete, ali s vršnjacima se ne snalazi najbolje i stvarno mu se bilo teško koncentrirati na nastavi.
    Dodatno opterećenje bila mu je učiteljica koja nije imala razumijevnja za njegov problem i unatoč našim redovitim posjetima defektologu, u školi su se često dešavle scene i bilo je problema. Učiteljica je od svake i najmanje gluposti radila problem i još više pogoršavala situaciju.
    Nakon malo istraživanja, shvatila samm da moram sama nešto učiniti po tom pitanju, jer istina je, po zakonskoj osnovi, učitelji i profesori nemaju obvezu da se posebno posvete djeci s bilo kakovim poteškoćama dok nemaju crno na bijelo da dijete treba individualizirani pristup ili poseban program, p i onda se vole izvlačiti na to da vaše dijete nije jedino ( ovdje moram naglasiti da je razred mog sina brojio ni manje ni više već 8 učenika ).
    Ja sam prikupila dokumentaciju ( mišljenje defektologa i dječjeg psihologa ) te napisala pismo ministru obrazovanja i o svemu obavijestila ravnateljicu škole i pedagoginju, kako mi nitko ne bi mogao prigovoriti da radim školi iza leđa. Nakon nekog vremena dobila sam odgovor, a školu su posjetila gospoda iz Agencije za obrazovanje, čiji me predstavnik i telefonski kontaktirao.
    Da ne duljim, učiteljica je početkom trećeg razreda dala otkaz i dobili su drugu koja je u potpunosti upoznata s načinom rada s takvom djecom ( mada je tek izašla iz škole i počela raditi ).
    Želim reći da uvijek ima načina da se prisili školu da uččini nešto, jer oni su ovdje zbog dobrobiti naše djece, a ne djeca zbog njih. Bitno je da pokušamo sve, jer kad vam se dijete iz škole vraća nasmiješeno i vedro, prava je sreća i olakšanje.
    Sretno u borbi, nadam se da ćete uspjeti u svom nastojanju da pomognete tom dečku, jer svako dijete zaslužuje obrazovanje po svojoj mjeri.
    Topli pozdrav!!!:)))

    avatar

    10.03.2011. (14:29)    -   -   -   -  

  • Joanna has left Stepford

    kod mene je taj problem prepoznat onda kad to više nije predstavljalo problem, tako da toliko o tome koliko su profesori bili upoznati s radom s takvom djecom, ndam se da ćete nešto promijeniti i pomaknuti, iskreno rečeno sad kad pogledam zbilja mi je smiješno kako su se svi čudili kako dobro govorim engleski, a kako su mi diktati masakar:)

    avatar

    10.03.2011. (14:35)    -   -   -   -  

  • Belleepoque

    Moj brat je sada 1. osnovne, i ima sličnih problema, iako se ne radi o disleksiji, već pomanjkanju koncentracije i problema s govorom. Moram li reći da nitko nije ni prstom maknuo, već se sve svalilo na moje roditelje, koji stalno rade s njim. Još je rečeno da se s njim ne može raditi po prilagođenom programu, nakon što je mama zamolila učiteljicu da ga cimne kad odluta.
    Dosta strašno... :(
    Lp :)

    avatar

    10.03.2011. (15:43)    -   -   -   -  

  • izvorni život

    Prvo, lijepo je što ti kao predsjedavajuća u vijeću roditelja svoju ulogu shvaćaš ozbiljno. Kao i u raznim drugim segmentima života, tako i u ovom školskom prave promjene mogu doći jedino odozdo, iz baze, od samih roditelja i nastavnika. Svidio mi se komentar i savjeti od @mare, a posebno dio:

    onda je mozda dobro zajedno s tom mamom naci nekog strucnjaka za disleksiju te organizirati predavanje ili workshop za sve ucitelje kako bi znali prepoznati te lijeciti problem. pod obavezno.

    Nastavnici će unaprijediti svoj odnos prema djeci s problemom disleksije samo ako saznaju više o tome. Sretno!

    avatar

    11.03.2011. (07:24)    -   -   -   -  

  • chablis

    Na fakultetima (osim na defektologiji) se uopće ne govori o disleksiji pa tako nastavnici, ne svojom krivnjom, uopće nisu upoznati o čemu se radi. Sada je situacija malo bolja, ali samo malo. Ako je u razredu 8 učenika kao u slučaju djeteta @Sunca na prozoru i ako postoji adekvatno nastvno osoblje može e postići "nešto", ali ne previše. Moje je iskustvo dvostrano. Radim u školi u kojoj u razredima ima preko 30 učenika pa bez obzira što o disleksiji i o poremećaju pažnje znam dovoljno ne mogu s takvim učenicima postići puno. I naravno, ako dijete nije bilo tretirano ranije sada je puno teže. Kažem da je moje iskustvo dvostrano jer osim što radim u školi imam dva dislektična sina, no moram reći da su imali privatnu defektološku pomoć pri učenju tri puta tjedno po tri sata kroz cijelu osnovnu školu + jednom tjedno odlazak kod logopeda u Suvag, a kroz srednju školu instrukcije iz matematike i stranog jezika kroz sve četiri godine barem jednom tjedno. Mislim da se ovdje koriste potpuno pogrešni termini, prisiliti školu, prisiliti ravnatelja i slično... pa ne radi se o tome da djetetu nitko ne želi izaći u susret nego o tome da nemamo nastavnika koji znaju istovremeno raditi s dislektičnom djecom koja mozda imaju i poremećenu pažnju i s ostatkom razreda koji nema takvih problema. No, da bi roditelja i učenika bilo tko shvatio ozbiljno potrebno je školi dostaviti dokumentaciju specijaliste. Može se učenika ispitivati usmeno, a ne pismeno, ali bojim se da puno više od toga u našem obrazovnom sustavu nije moguće.

    avatar

    12.03.2011. (00:34)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...