Ne, ne gledam sapunice. Ne gledam čak ni Big Bruder ove godine jer mi je od početka smetala ekavica, te se nisam mogla spustiti na nivo neukog seljaka iz srpske zabiti kako bi mi to bilo smiješno. Sori. Ništa ove godine.

No, moram priznati - sve mi nekako krivo što sutra moram raditi, što nemam pristup nekom live stream-u, te što ću propustiti sve detalje kraljevskog vjenčanja (stoljeća?). Jebiga. I ja sam krvava ispod kože.

Možda je pozadine te moje slabosti u onim predivnim šarenim novinama koje je moja teta dobivala od svoje sestre iz Beča. Oni časopisi koji pišu samo o kraljevskim kućama, kraljicama, princezama i svim njihovim tajnama i tračevima. Naravno da nisam znala ništa pročitati na njemačkom, no dovoljne su bile slike nekih živih pravih bajki. U to doba kod nas nije bilo Ella, Cosma i sličnih šarenih čuda.

Znam, znam, nema bajki, obično skviknu svi/sve koje ulaze u kraljevske dvore (pa je tako i japanska stara carica godinama bila na psihijatriji, i prestoljenasljednikova isto japanska žena, princeza koja nije mogla roditi nasljednika, te još neke druge princeze in law boluju što od bulimije, što od živaca, pa su opet suhe kao prut) prije ili kasnije riknu od strogih protokola i kraljevske krute, a zatvorene javnosti administracije, što je pak za ove rođene normalna stvar jer drugo nisu ni iskusili u svom životu.

Teško da će se naći neka psihički dovoljno snažna da sve to izdrži. Da joj život ne postane živuća noćna mora. No, ovako izdaleka sve izgleda bajno i sjajno. I veseli gladan narod. He he.

I da - volim gledati Masterchef-a na Novoj. Pre-do-bro!

PS.
R.I.P. Lutkice naša... za kraj.

Na sve pizdarije što nam ovih dana same dolaze, moram brinuti i tuđe brige.

Nakon ugodno provedenih uskršnjih blagdana, uz najbližu familiju, prijatelje, kumove pojavio se i crni oblak. U vidu telefonskog poziva. Jučer oko tri popodne. Mi u gostima. Dobrih 70-ak km udaljeni od kuće. Ove druge kuće. I one prave.

U subotu za ručkom poriječkali se naši prijatelji. On odgurnuo tanjur, obukao kratke hlačice, zajašio bic i nestao. I tako do ponedjeljka popodne. Kad je već i Njoj bilo podne ili kako li bi se to lijepo nazvalo. Pa žena shvatila da više nije pizdarija.

Pa mi dojurili natrag u naše selo. Pa tješimo ženu, vodimo na policiju (shvatili smo svi da je vrag odnio šalu, te da je vrijeme da se nestanak i služeno prijavi). Čovjek je ipak otišao bez novaca, dokumenata, mobitela, hrane, vode. A bome čovjek ima i zdrastveni karton. Tu sad mislim onaj kardio-vaskularni, ne psihijatrijski.

Dečki su odmah krenuli kombijem po bespućima naših bike toura kako bi provjerili sve rupe na putu i svaki jarak. Mi smo se trzale na svaki zvuk telefona jer se tu i tamo javljala i policija. Pokušale ženu nagovoriti da se sjeti što više njegovih prijatelja da provjerimo da li je kod nekog noćio ili se barem kratko zadržao. Zabaviti djecu...

Stariji sin se bacio u potragu, dok su malci djelovali skulirano (ovaj od 14), a maloj (6) je bilo zabavno što se mi družimo. Hm.

Uglavnom, negdje oko osam pojavio se prpošno nestali Lesi. Ono sa pogledom - What are you doing here? Baš lijepo što ste svratili...

Kao da je prije pola sata otišao malo razbistriti glavu, pa se eto, malo umoran od teranja bica sretno vraća u okrilje svoje predrage familije.

Ja sam pukla. Sa tlakom 220 istrčala sam van mrmljajući da mi otključaju vrata ili razvaljujem, te da me ništa ne pita (jelte dotični Lesi) jer ću ga letvom. I to onom sa hrđavim čavlom.

Što reći?

Koliko smo danas shvatili, on i dalje ne razumije kakvu je frku digao. Bilo to za psihologa ili psihijatra, mene baš briga. No da su jadna djeca najveće žrtve ove pizdarije (ako ne računamo koliko smo se mi najbliži prijatelji nasekirali u tih nekoliko sati potrage). I naravno žena. No ona bi se konačno mogla odlučiti - ili trpi ili reže...

Ne znam što da vam pišem, a da vam ne budem dosadna i nedajbože patetična. Uglavnom, jedna od dvojbi je bila da li da se zezam sa starom, hrđavom i prljavom pećnicom i pokušam ispeći neki kolač (od onih par što znam i recept ako se bolje potrudim i ne razmišljam, kao kod brojeva telefona i mbg-a) ili ne.

Onda je u meni proradio tvrdoglavi gen, pa sam pećnicu oribala (još u petak), a jučer s pomoćnim sredstvima (novokupljeni Tefal mikser je odličan - fino stoji u ruci, a bome ima i šest brzina za miks, wou) uspjela ispeći tortu. Dalje se nisam usudila jer smo slabi s hladnjačkim prostorom (neki mali prastari frižider, ehh).

Ukrase za kuću smo skupili - nešto za poklon, nešto se kupilo, a malo prljava heklana jaja tj. ispuhana jaja opheklana koncem (koja se vješaju kao ukras - ja ih objesim na grane prekrasne grbave vrbe iz našeg dvorišta, koja poslije prolista u vazi s vodom) koja je još davnih dana izradila Kraljica Majka željela sam isto iskoristiti, pošto-poto. Pokušat ću ih oprati nakon Uskrsa. Kad bude sunčano i toplo, pa će se brzo osušiti.

Što još?

Roba koja je morala ići na kemijsko (odjela, kaputi) i nije baš tako dobro očišćena, tj. i dalje se ćuje "njuh" izgorene kuće. Hm.

I za kraj, dragi moji, niti ne znate kako se može živjeti bez nekih starih stvari koje vučete cijeli život za sobom. Tako da svako zlo treba gledati i s vedrije strane - što te ne ubije, ojača te!

U duhu zajedničkih druženja, koliko god vam možda ide na živce priče o i oko Uskrsa, ja vam ipak želim sretan Uskrs!

Vaša rudarka

Ne znam gdje je gore - doma, "doma" ili na poslu. Riješim jedan zadatak, a zaskoče me dva do tri nova. Padam s nogu, umorna sam kao pas i ne uživam uopće. I hodam već danima u istim stvarima na posao jer još nije došlo ništa suvislo s kemijske, a da je pristojno obući u office.

Uglavnom, nekoliko tips-ova ako vam kuća (iz)gori:

- mokre maramice (one za bebe, što jeftinije to bolje ) čine čuda - od skidanja mrlja sa slika, čađe s bočica parfema do...
- skupljajte i najsitniji račun (doduše, ne znam gdje bi ih sve deponirali jer ako kuća izgori, ode sve dođavola) jer vam baš on može pomoći da dokažete vlasništvo, starost i vrijednost određenog predmeta - prema zabrinutom osiguravatelju
- postoje zlatari koji čiste zlato (ako spomenete paljevinu, dobijete i popust)
- i kemijske čistionice daju popust na količinu (uglavnom ako se radi o cjelokupnoj pokretnoj imovini što čini teškostećena i dugoskupljana odjeća za koju je upitno koliko i stvarno vrijedi)
- ako se malo propitate otkrijete i širu familiju vaših prijatelja, kolega ili poznanika - baš vama potrebne restauratore slika/knjiga/ostalih drangulija, zlatare, urare i ostala brzoumiruća vrsta
- o da, cjenkajte se oko svake sitnice (makar to bile i krivo kupljeni grudnjaci, kada ste u bunilu bacili sve račune jer vam je nekoliko sati ranije sve uništeno) jer vam sada svaka kuna više vrijedi - tako i tako čim uđete u dućan - treba vam od svakog proizvoda po jedan komad
- prihvatite svaku ponuđenu pomoć, kunicu ili uslugu, jebiga, sada vam svaka sitnica pomaže u životu.

Jednom riječju - teško je teško... Ni alkohol ne pomaže.

Eto i mene. Konačno.

Nekako smo se smjestili u "izbjeglištvu". Stan je ok. No, i dalje se osjećam kao u apartmanu na moru - skuhaš juhu, pa otkriješ kako nema šeflje (kako se to uopće veli književno?), vrtiš se po tuđoj kuhnji(ci) i tražiš, snalaziš se... i tako...

I dalje skupljam robu po selu. Na kraju je ispalo da je većina stvari (koju sam zadržala) spašena, pogotovo one koje su završile u kemijskoj. I da - s obzirom na situaciju i količinu dali su mi lijepi popust, pa mi je sve nezgodno spomenuti cijenu frendicama koje su po četiri - pet puta prale (prije toga ribale na ruke) naše umrljane, čađave i smrdljive majice, traperice i ostalo...

Tu i tamo lagano puknem. Pogotovo kad se vozam okolo i skupljam vrećice i plastične kutije s gore navedenim vešom.

Uglavnom, sva električna oprema (osim mojeg lap-a koji je bio u Samsonite torbi, pa je preživio), uključujući bojler i klimu i sve tv-e i svih tri laptopa i komp. i dvd i linija i.... je riknulo. Zauvjek. Praktički je neuportrebljivo sve što ne može proći kroz vodu na temperaturu od cca 90 C.

Još uvijek nemam snage razmišljati što ću s knjigama koje su isto u komi. Svih mojih oko tisuću knjiga.

Guzda je zabavljem renoviranjem, rušenjem (ipak smo ogulili svu žbuku jer se nije dalo oprati), traženjem povoljnih majstora, te svako večer kljokne u krevet i zaspi.

Djeca su više - manje ok. Malo im je dosadno bez interneta, no i to smo sada sredili. Dali smo (privremeno) prebaciti vlastitu liniju na novu lokaciju. Sad će biti samo problem tko će i koliko biti na ovom jednom jadnom stroju. Morati ću napraviti neki raspored.

Malo smo gledali kuhinjsku bijelu tehniku, pločice, prozore, vrata... Sve je to lijepo kad kupuješ samo za jednu prostoriju ili samo jedan proizvod (npr. kad ti rikne frižider), a ovako - kenja. Nema razmišljanja o tome što ti se više sviđa. Uglavnom bi to moralo biti jaako povoljno. Bez obzira da li se radi o samo tri kvadrata pločica za kuhinju ili maloj mikrovalci.

No, živi smo. Zdravi (so far). Svi zajedno.

Pozdrav, rudarka

Prije ili kasnije, moram se i vama javiti.

Ovaj post pišem u "gostima" u uredu kod poznanika jer se trudim na internetu pronaći brojeve telefona, veze, procjene razne...

Naime, u četrvrtak nam je izgorila kuća. Djelomično. Dio je zahvatio plamen, dio je uništen od dima, smoga, vode (manje) i rastopljene (uglavnom) kuhinje.

Sreća je da nije bilo nikoga u kući (zadnja osoba je bila u 12 i sitno), a Mala je stigla iz škole oko 13 i nešto. Hrabro je zatvorila otovrena vrata (hvala Discovery-u i Bear Grills-u na podukama o ponašanju u slučaju požara) kad je počeo sukljati dim, te odjurila do susjeda koji su pozvati vatrogasce.

Dalje ide priča kao u magli - jurim doma s posla (direktno sa sastanka), ganjam prijatelje i skupljam inzuline, aparatić za mjerenje šećera, lijekove, a tek onda rasprava sa policijom, vatrogascima, inspektorima. Guzdu smo uspjeli dobiti tek nakon nekog vremena. On uvijek zadnji dozna..

Kako se čovjek osjeća? Tupo. Čudno. Jadno.

Naravno, neki ljudi od kojih si nisi očekivao nesebično su priskočili u pomoć. Odmah. Bez pitanja. Neki drugi - malo manje. Ne velim da nisu, no očekivala sam od velikih prijateljstava puno više.

Trenutno smo u podstanarstvu u namještenom stanu, robu nam pere (uz puno muke i detergenta) cijelo selo, a ja ganjam svaki list papira jer osiguranje voli uzeti novac, no ne voli dati. Pa sad moram dokazati da je nešto izgorilo i da nije za servis/popravak/čišćenje...

O tome kako je čudno kad uđeš u dućan, pa po redu po svim policama uzimaš skoro pa sve. Jer skoro pa ništa nemaš. Od četkice za zube do donjeg veša... Račune ćemo kasnije zbrajati...

Čujemo se. Rudarka

Ajmo narode (Crne Gore), ustaj!

Hop, hop!

Već sam spominjala duplericu Playboy-a, no što se češće pogledam u ogledalo.. ehhh... bilo bi tu fotoshopa.. eee... Barem neke koristi od ludih hormona. su mi svaki dan...

Uglavnom, malo me osupnule najnovije slike Nike Fleiss u novom Playboy-u. Jebiga draga, il se skineš, ili ne. Ovako polovično - nekako je bezveze.. I to u tenesicama. I gaćicama (ružnima). I jakni (više - manje ok slika).

Sigurno postoje poze gdje si (kao) gol, a ništa se ne vidi (osim što se dotičnoj ipak vide grudi tj. bradavice, a nisam sigurna da je to željela) i to na naslovnici. Ehh...

Lijepo sam još nekidan Maloj objasnila da ako pokucaju na vrata tzv. Popisivači - neka im lijepo objasni da dođu negdje oko 18 sati kad ćemo mi - odrasli - biti doma. Malo se bunila jer je mislila da tu i ona može/smije nešto.. ehh.. djeca.

Uglavnom, u neko doba (između dva sastanka) javio se Guzda - koji su nam OIB-eovi, u koju nam školu idu djeca (ne zna otac rođeni, ehhh ), kada su rođena (jebu ga godine, ne datumi ), kvadratura kuće i slična pitanja. Zvao je dobrih desetak puta.

Osim što me čudi kud su baš nas našli i o'ma prvi dan sjeli za vrat, ispalo je slijedeće (što će biti nesuglasnost u statistici popisa):

- nitko nije pitao da li su nam možda djeca vlasnici nekretnine/a (djeca su u 1/4 svaki u vlasništvu vikendice - dedina ostavština po oporuci!)
- našeg kućnog ljubimca - koji nije krava, konj, ovca, pas, mačka - našeg famoznog afričkog tvora nisu imali gdje upisati.

Čak nisu pitali ni famozno pitanje gej orijentacije - valjda zato što se Guzda primio telefona da pita zakonitu oliti Rudarku gore navedene podatke. A lijepo ih je mogao otkazati za popodne.

Lijepo piše na majici koja ovih dana kola internetom: "Meni ne treba Google, ja imam ženu."

Kad već govorimo o državi, moram ipak dodati i slijedeće:

Bez obzira na gnušanje prema trenutnom ministru zdrastva, moram priznati da se slažem s posljednjim prijedlogom pravilnika o socijalnim pravima ili kakolisetozove - stvarno nema smisla da iz naših džepova plaćamo socijalno nekome koji je vlasnik sto kvadrata u elitnoj četvrti. Koliko god bio gladan kruha. Nek se konačno umreže te famozne baze podataka. A ne da nam Cigo vozi Mečku, dete ide đabe u vrtić (da nauči hrvatski) i prima socijalnu - dječji doplatak, sve istovremeno. Da ne spominjemo one sve famozne iz BeHa koji su prijavljeni u Puli i sl. vojnim gradovima, pa sad pune kapacitete naših bolnica i ostale beneficije ove Lijepe naše (priznam samo pemziju zarađenu, ako ima dobrih 40 godina staža!). Fak. Toga nema u Dojče. Tamo ako završiš u bolnici (i hrane te, jelte, kako je to već u svakoj bolnici) nema za te dane boravka i socijalna pomoć. Pa si ti misli.

Ps. Čestitam gospodinu prof. dr. sc. I. Đikiću (koji nije dovoljno dobar da ga naši akademici uvrste u svoje redove ) na otkriću načina nastanka dermatitista - što je korak do lijeka, ublažavanja ove bolesti/boljke.