Prije ili kasnije, moram se i vama javiti.
Ovaj post pišem u "gostima" u uredu kod poznanika jer se trudim na internetu pronaći brojeve telefona, veze, procjene razne...
Naime, u četrvrtak nam je izgorila kuća. Djelomično. Dio je zahvatio plamen, dio je uništen od dima, smoga, vode (manje) i rastopljene (uglavnom) kuhinje.
Sreća je da nije bilo nikoga u kući (zadnja osoba je bila u 12 i sitno), a Mala je stigla iz škole oko 13 i nešto. Hrabro je zatvorila otovrena vrata (hvala Discovery-u i Bear Grills-u na podukama o ponašanju u slučaju požara) kad je počeo sukljati dim, te odjurila do susjeda koji su pozvati vatrogasce.
Dalje ide priča kao u magli - jurim doma s posla (direktno sa sastanka), ganjam prijatelje i skupljam inzuline, aparatić za mjerenje šećera, lijekove, a tek onda rasprava sa policijom, vatrogascima, inspektorima. Guzdu smo uspjeli dobiti tek nakon nekog vremena. On uvijek zadnji dozna..
Kako se čovjek osjeća? Tupo. Čudno. Jadno.
Naravno, neki ljudi od kojih si nisi očekivao nesebično su priskočili u pomoć. Odmah. Bez pitanja. Neki drugi - malo manje. Ne velim da nisu, no očekivala sam od velikih prijateljstava puno više.
Trenutno smo u podstanarstvu u namještenom stanu, robu nam pere (uz puno muke i detergenta) cijelo selo, a ja ganjam svaki list papira jer osiguranje voli uzeti novac, no ne voli dati. Pa sad moram dokazati da je nešto izgorilo i da nije za servis/popravak/čišćenje...
O tome kako je čudno kad uđeš u dućan, pa po redu po svim policama uzimaš skoro pa sve. Jer skoro pa ništa nemaš. Od četkice za zube do donjeg veša... Račune ćemo kasnije zbrajati...
Čujemo se. Rudarka
Post je objavljen 11.04.2011. u 09:52 sati.