Pregled posta

Disleksija (u našoj školi)...

Kao što znate, ili ne - već sam godinama predstavnik našeg razreda Nasljednikove srednje škole u Vijeću roditelja. Ove godine je ispalo da sam izabrana za predsjedavajućeg ili kako li je već moja titula, što sada i nije važno.

Uglavnom, imali smo prije skoro pa mjesec dana Vijeće, te je naravno bio prisutan i ravnatelj (s prezentacijom uspjela na polugodištu i statistike odabira maturanata za maturu), te profesorice - tzv. koordinatora za maturu. Bajali smo o ovome i onome dok se nije javila mama iz jednog od prvih razreda te iznijela svoj problem - dijete joj ima dijagnosticiranu disleksiju, a ona ima osjećaj da razrednik baš i nije previše učinio po tom pitanju. Ravnatelj kao ravnatelj - odmah je obećao brda i doline, te smo na tome ostali. Ja naivac povjerovala ravnatelju.

Jučer sam zvala ravnatelja da kao revan predsjedavajući dobijem njegovo očitovanje po dotičnom pitanju. A on meni - pa znate, kolega razrednik je na bolovanju, pa doći će za par dana (čovjek polomio kralježak - moš' mislit da će se oporaviti za par tjedana ), pa riješiti ćemo to...

Jednom riječju - nisu ništa učinili. I dalje nastavnici dotičnog djeteta ne znaju da se radi o problemu koji je povezan uz čitanje (zadataka) te razumijevanje. Za razliku od usmenog odgovaranja. Grozno.

U razgovoru s majkom (inače, roditelji malog žive 45-ak kilometara udaljeni od našeg mjesta, te mali stanuje u domu) doznala sam da mali ima loše ocjene, da uči, da s odgajateljima (ili tko ih već čuva u domu) uči i razumije, ali je sve teško kad mora dokazati svoje znanje. Naravno, kao većina disleksičara, mali je nadprosječno inteligentan. Ufff...

I moja prijateljica, majka jednog ovakvog djeteta - srednješkolca objasnila mi je da nema pravnih osnova stiskati školu na bilo kakav oblik suradnje - ispitivanje znanja na način da jedan disleksičar to i pokaže bez svojih ograničenja.