Znam da svi nestrpljivo očekujete izvještaj što je bilo i kako.

Nakon odjebitisa (preko telefona) nisam željela komunicirati sa dotičnom. A bome nije ni ona (što me još više ljuti). No, nema veze. S Guzdom je postignut kompromis - ako uspijem promijeniti booking na jednu noć - idemo. Tri cijela dana u Veneciji ne bi mogao izdržati.

Uglavnom, krenusmo preko Maribora (nema smisla da se ne odradi i usputni posao), pa nazad preko Ljubljane. Taman negdje oko Postojne smo već bili opako gladni. Slučajno smo naletili na Pizzeriju Ćuk.

Hotel smo pronašli od prve. Čim skreneš u Mestre - oma na glavnoj cesti. Uključujući i garažu u podrumu (nije u vlasništvu hotela), što je za faking Italiju odlična opcija. Pogotovo ako imaš neki malo bolji auto.

Kako sam Guzdi predložila otok Murano (na koji smo još davnih dana željeli otići, no nismo znali informacije o jeftinom gradskom prijevozu), odmah smo na recepciji kupili kartu za bus/boat, oboružali se planom grada, ispitali brojeve dotičnih prevoznih sredstava i bacili se u avanturu.

Nakon tandrkanja od dobih 40-ak minuta onim hrđavim morskim "tramvajima" (sad točno znam zašto su neke stvari pisale u internetskim vodičima) stigosmo i do famoznog otoka stakla. Naime, tko ne zna - Murano je poznat po tvornicama stakla. Doduše, ono što se nudilo bilo je definitivno prekičavo za moj ukus (da ne spominjem da mi je postalo sumnjivo i neko staklovinje što sam pobacala kod čišćenja stana ), a pošto nismo bili u turističkoj grupi, te valjda više nije bilo doba dana, uglavnom je sve bilo zatvoreno.



Prava Venecija u malom. I nema gužve, nema turista...

.

Naravno, na povratku s Murana otkrili smo i tzv. DM oliti Murano direkt-a linija. Te nakon odmora u jednom pubu, prošetasmo se do famoznog Markovog trga.





Zapravo je predivno prošetati polu-mračnim gradom. S ono sitno turista što su bauljali kao i mi, te lokalnim stanovništvom koja se opuštala nakon napornog cjelodnevnog posla. I puno je lakše pronaći pravi put jer su glavne uličice bolje osvjetljene od onih sitnih gdje se čovjek obično pogubi po danu.

Drugo jutro sam uspjela ući u Duždevu palaču sa 5 minutnim čekanjem na kartu, što je za venecijanske prilike odlično. U ljetnoj špici se čeka satima na ulaz.

Samo da znate da je ono s vanjske strane ništa prema unutarnjem zatvorenom dijelu Duždeve palače.

Kao jedan od grandioznih primjera venecijanske vlasti i bogatstva sigurno je i zlatni hodnik - ulaz kojim su dolazili svi dužnosnici, kraljevi i ostala raja što je u to doba vladala ovim dijelom svijeta. Pa su ih prepredeni Mlečani odmah s vrata fascinirali.



Nema smisla da vam pokazujem neke uobičajene slike koje ima svaki turist. Zato jedan mali specijalitet: takozvani Most uzdaha je zapravo uski prolaz - hodnik koji je vodio iz odaja gdje su donošene presude do podruma s tamnicama (mislim da bi i sada nekima dobro došle dotične), te posljednji pogled na more prije vječne tame:

.

I za kraj: "sindikat gondolijera":



Uglavnom, ovo doba godine je definitivno najbolje za obilazak Venecije - em nema gužve turista, em nema komaraca, em nije vruće. No, i dalje je Venecija preskupa - pogotovo ako si duže od par sati, pa se moraš i hraniti, a bome tu i tamo odmoriti umorne noge tako što sjedneš i naručiš kavu. Pa te kava košta dobrih 4 ojra. (3 + servis). Koma.

Moda? Talijanke se i dalje oblače strogo u crno (kaputi i čizme, ja hodala kao Ruskinja u kratkim rukavima i balerinkama ) ili sivkasto. Lijepo je to meni. I otmjeno. I pročišćeno, ali jebiga, volim ja boje. I šarenilo odjeće.

U dućanima je sve na neke volačiće, organske poluprozirne majičice (3 opereš, 4 put pereš pod), kratki šosici, kratke hlačice (ako nemaš 170 - 55 ne znam kako to nosiš) tako da si nisam ništa kupila. U principu ono što ne mogu obući na posao nema smisla niti imati u ormaru. Osim baš tu i tamo neka sitnica. Za gušt.

Talijani? Svi su neki pederasti - uska odijela (pogotovo nogavice), polu anoreksični. Koma.

I tko kaže da se zadovoljni gost ne vraća? Na povratku smo pikirali kasni ručak u Ćuku u Postojni. I omeli planove djeci koja su već napola skupila društvo za tulum u praznoj kući. Treba čovjek znati kad je kraj.

Još smo uspjeli do sitnih sati lumpati u našem omiljenom rock kafiću uz živu glazbu. Ujutro šetaš po Veneciji, navečer đuskaš u selu svojem malom. Ma, gdje to ima?