Očigledno živim učmalim bračnim životom žene - majke - radnice - trudbenice, a bome ni oni moji "muškići" na poslu nisu nizašto. Osim naravno da im je prosjek godina aman taman da zgrabe poticajne mjere (da nam ih ponude) i zgiljaju veselo u prijevremenu mirovinu.

Tako da njihova upucavanja uopće ne smatram za ozbiljnim. Čak se ni ne hvale nekim velikim pothvatima, osim lovačkim, ribičkim i vinogradarskim uspjesima.

No, vratimo se malo prema mlađoj populaciji. San svakog muškarca je dobra "koka" ili "treba" koja bi ih oborila s nogu (doslovno), povalila i učinila sve ostalo što već ide u klasične i manje klasične pohotne igrice.

S time da jadni tvrde kako im vlastite supruge ne daju dovoljno. Ili nimalo. Mo'š mislit'

I sad mi nije jasno što se svi bune kad se pojavila mlada (?), zgodna i nezasitna šefica koja se jelte sa svima koji su joj stali na put. Hello?

To što je možda njima kenja da u javnost ne procure informacije o spisku famozne nezasitne Maye, pa da ih zakonite ne pronađu na netu ili u glavnom dnevniku državne nam televizije - e to je već njihov problem.

Mogli su "malog" držati u gaćama!

O gospodi koja voli one druge istog spola - drugi put! Tako i tako s vremena na vrijeme iscure neki spiskovi.

Ehh...

Danas tražih novi badić.

Inače, ovih prošlih nekoliko godina kupovala sam badić krajem 7 mjeseca (na rasprodajama) i to isključivo u Skiny-u. Zašto? Badići su dobri, kvalitetni. Prodaju se odvojeno - gornji i donji dio, a u pola cijene sam znala ubosti i do dva gornja (ili donja) dijela sa jednom ovim drugim.

Ove godine mi se ne sviđa njihov izbor novih modela. Doduše, ni prošlogodišnja linija mi se nije dopala, pa sam zapravo prošle godine kupila one od pretprošle...

Što zapravo tražim kod badića?

Osim što me ne zanimaju oni od 500 i više kuna jer mislim da je to dovoljno potrošna roba (nosili - nenosili odu one gumice u qu čak i u ormaru, jebiga, i badići imaju rok trajanja) da ne dam previše novaca za nešto u čemu ću sjediti na kamenu bez grižnje savjesti da će se ofucati pozadina, evo što bi jedan dobar badić morao imati:

- kvalitetan materijal tako da kad uđeš u more (i naravno izađeš, sooner or later) i smočiš se da dotična krpa ne bude (ružno) prozirna. Vidjela sam dovoljno jeftinih kineskih i inih badića u kojima su ljudi izgledali kao da su goli.

- dovoljno "čvrstoće" tipa kopčica koja drži grudnjak i gaćice koje se ne raspadaju i razvezuju samo na pogled, nedajbože skakanje u more

- dovoljno moderan štih, ali bez previše đinđi, perlica i pizdaricija koji mogu žuljati tokom nošenja

- ne bijeli, ne crni, ne jednodjelni "babski" ili sportski (ovi drugi su za bazene)...

A što sam našla? Neke minijaturne krpice sa špagicama koje se vežu gore, dolje, lijevo, desno. Ne znaš ni što gdje treba povezati da ti, bez disanja stoji u kabini, a ne na prepunoj plaži..

Ima još jedna kvaka. Ja sam osoba koja nosi konfekcijski broj 36/38 (uključujući sitnu dvojkicu), znači teoretski bi morala ući u skoro svaki model. To što se moja pozadina, sa presjedenih 40-ak i nešto godina malo otromboljila, namreškala, ponaranđastila - nije toliko važno za ovu priču, osim što nisam pronašla ništa pošteno što bi jedna žena obukla. Ako ne želi da joj se vide dlake (čak i one uređene) kako vire iz - jelte..

O svim curama, mladima i malo manje mladima koji nose mrvicu veći broj od anoreksičnih Pišekice i Pavičićke (zvane Yo) - čitaj br. 40 i više, da ne spominjem broj grudnjaka trojka i veći - stvarno mi nije jasno gdje mogu potražiti nešto moderno, mladenački, a da na njima ne stoji kao eurovizijski dopčnjaci onim pevaljkama na posljednjem Eurosongu.

U cijeloj priči ima još nešto - onih par klasičnih jednobojnih relativno dobrih badića koje sam jedva našla uopće više nema u nijednom broju - npr. u Marks&Spencer-om.

Ma sranje. Grr...

Osim što ću zakasniti na posao, no to ću preživjeti, baš se veselim što sam se uspjela uhvatiti kompa ovako rano ujutro da vam napišem post!

Volim ove jutarnje....

I dalje mi se po glavi vrzmaju one kućice na osami, doduše, većinom razrušene, te zaseok kojim smo prolazili (zbog izgrađenog objekta od viših državnih interesa postoji i uska asfaltna cesta, inače je pitanje što je prije toga bilo - možda kozja staza) u šibenskom zaleđu. Ali, to može biti i bilo koje drugo zaleđe ....

Sigurna sam da bih na nekom takvom mjestu mogla živjeti. No, uz sve blagodati civilizacije, od automobila do mobitela i veze sa internetom. Doduše, mislim da bi bio problem s pitkom vodom, odnosno vodom uopće..

Svojedobno smo i mi živjeli na selu, gdje smo, osim naših kumova (koji su i potaknuli iznajmljivanje kuće u njihovom susjedstvu) prvi imali internet. I nije nam smetalo što drugo o tome ništa ne znaju. Nama je bilo normalno to što imamo, a njima to što nemaju. Naravno da danas svi imaju.

Sad sam se sjetila Mavrovićeve izjave o izboru mjesta života i financijskim sredstvima koji se uz to vežu - u stilu - "na selu vam treba puno manja količina nego recimo u Zagrebu, dok je pak on puuno jeftiniji za život od recimo New Yorka".

Pa si zapravo svojim izborom mjesta sami biramo hoćemo li za istu količinu novaca biti negdje sirotinja ili voditi neki normalan situiran život, doduše bez glamura velegrada. No i taj glamur je obično samo na stranicama žute štampe i ženskih časopisa...

Ili samo malo previše gledam art - filmove??

Znam da nestrpljivo čekate izvještaj s puta!

Kao prvo, digosmo se u šest. Ko' bauštelci. Jebiga, dalek put pred nama.

Prvi nes na eks (jerbo Guzda digne guzu iz kreveta, popiša se, opere zube, obuće i zakurbla na put, a ja.... što ću obući, nes, letizen, wc, šminke... ), pa na put...

Prva (prava) kava - kafić domaćeg dalmatinskog imena "Amigo" u Dolcu ili nekom sličnom zaseoku tamo negdje pokraj Šibenika. Odlučila ići sa Guzdom, pročitati malo knjigu i pričekati da čovjek odradi već što je došao raditi.

A na vrh brda - pogled na cijeli Šibenski zaljev, uključujući i nekoliko otoka. Kao sa onih panoramskih kamera. Ja izvukla svoj ručnik, kremicu, kratke hlačice...

Glava i knjiga u hladu, a noge na suncu...

Nisam se niti uspjela pošteno javiti nekolicini frendica, pročitati par poglavlja najnovije Donne Leon - a Guzda bio gotov. Više kilometara nego posla. Da ne velim da je tip - čuvar / domar skoro pao u nesvjest što mu se netko pojavio na vrata u nedjelju..

Pošto smo nešto keša ostavili djeci, kao siročići prebrojali sitno i sjeli na jednu pivu u drugu pitoresknu lokalnu birtiju punu domaćeg življa što su nas malo čudno gledali, ali - what the hell...

Pazila sam da ne pričam svojim "maksimirskim" (oliti purgerskim) naglaskom. Zlu ne trebalo. He he...

Slijedeća postaja - Šibenik. Guzda se oduševio katedralom, jer, bez obzira što je u tom dalmatinskom gradu radio više od nekoliko puta, nikada nije ušao unutra. Zapalila dvije svjećice za KM + tatu.

Naravno da nam je u to doba, a već je dobrano prošlo podne, krulilo u želucu. S obzirom na situaciju kako su oni restači na obali - "lignje, čevapi, pommes frites" namjenjeni prvenstveno gladnim Njemcima, pokušali smo naći nešto unutar stare jezgre. Bez pogleda na more i u debelom hladu starih zidina.

Restač gdje sam prije par godina (relativno) dobro jela neki komad mesa (pomalo sam skeptična prema ribi na obali, osim onih desetak ribljih fency restorana što te opale 500 kuna po glavi ) pretvorio se u Highlander Pub koji je bio totalno napušten i zakračunat. Bljak.

A baš smo tamo mislili popiti pivo i propitati se za nešto "lokalno"...

Na kraju uletitili u "Rivice" (s pogledom na naplatnu kućicu parkirališta), koje nemaju status slavnog restorana u Njivicama tj. istog gazdu (čitaj puuno su jeftiniji), ali je klopa - grdobina na buzaru bila totalno mljac.

Da vam sad ne spominjem kako smo na kraju popili pivce i u "Kvartiru" jer su nam frendovi bili u Paklenici, na autoputu sreli još neke poznate (ovaj put kava), jedva stigli doma...

A da izgledam kao da sam cijeli dan kopala na farmi - o tome neću.

Imam na leđima izgorenu majicu na bretele. Odnosno izgorilo ono što je bilo izvan majice. Reš pečeno... Ahh...

Sad će opet netko reć' da serem kvake, no odo ja sutra do Šibenika. Na par sati. Nažalost, malo je kasno da vas pitam za savjet što i kako.

Pošto Guzda ima nekoliko sati posla u blizini, nema smisla da ga samog pustim da baulja gore - dolje do Jadrana i natrag, a da ja usput ne izložim svoje bijelo kontinentalno tijelo ovogodišnjem suncu, negdje uz obalu mora.

Koliko sam google-ala po netu - sama jezdra starog Šibenika baš i ne pruža takvu vrstu provoda, a Solaris mi izgleda po karti jaako daleko (nisam sigurna da mi se pješači tih 6 km), ali su slike - sa bazenima i ostalim prekrasnim stvarima strašno primamljive...

Jojj...

S jedne strane rado bih se prošetala po starom gradu, a s druge bih rado da me se odmah ostavi u nekoj ležaljci s pogledom na more, hladnom pivicom i kremom za sunčanje po celom telu. Knjigu ću ponijeti tako i tako...

Nadam se samo da neću zažaliti...

Možda nađem i neki komp. pa se javim.

Ćao!

Čitam na netu kako je Angelina, uz svu svoju ljepotu, pamet, Brad Pitta, čopor slatke što svoje što posvojene djece, hrpe para i prekrasnih kuća na nekoliko kontinenata zapravo jedna tužna, nesigurna, sklona samoubojstvu žena i nisam sigurna da bih si nešto takvo željela.

Zato - pazite što si želite u životu!!

Ps. Volim onu pjesmu o "rocket science i Brad Pitt-u". Hi hi....

Jučer se laganini vozim selom...

I odjednom - hop - lizalica. Zaustavlja me policija.

Prva pomisao mi je bila onaj neki strah - "Jojj, sad će me to koštati. Koliko??" Brojim ja u glavi cifre.

- vezana sam
- ne telefoniram (kao obično)
- čak mi i svijetla rade (usred dana)
- vozila sam (relativno) polako - nikad ne vozim po onim tablama ograničenja, pa gdje bih došla?

I tu se sjetim kako baš i ne postoje razlozi za kaznu. Doduše, nikad ne znaš...

Frajer pogledao papire, pitao za opremu i pustio me dalje.

A ja sam se i dalje pitala zašto me bilo tako strah i zašto me ponašanje policije dovodi u taj strah od oduzimanja novaca...

Koma.

Nemojte me pitati kako i zašto, ali jučer, zajedno sa informacijom u i na svim medijima kako su naše dvije cure - Darija i Iris Bostjančić popenjale najveću planinu svijeta - Mt Everest u našem se seoskom poštanskom sandučiću našlo ovo:






A što da vam kažem???

Cure, mrak ste!

I kao što vele alpinisti - pola uspona je vrh, a druga polovica silaz. Prema tome, držim fige da se sretno spustite, ove ostale da bez problema napadnu vrh i sretno siđu kako bismo svi zajedno mogli slaviti kad se vratite u Lijepu našu!!

Sad će opet neki zlobnici okretati očima, no nama se opet nekuda išlo na izlet. Ne predaleko (jer smo se ideji dosjetili prekasno, tj. tamo negdje uz jutarnju kavicu oko pola 11), ne ni preblizu...

Uglavnom, kocka je pala na odlazak u Hrvatsku Kostajnicu, uz posjetu restaču na BRDU DJED.

Finska kuća (na slici)



je malkice ofucanija nego na fotografiji (od prije dvije godine) jer nažalost, nitko ne razmišlja kako se drvo mora paziti i maziti, tj. održavati premazujući drvene dijelove (tj. cijelu kuću) premazima za zaštitu drva. Šteta.

No, bez obzira na sve, čak i spisak jela pod nazivom "Sezonska" tj. jela u kojim ima i kestena su bila dostupna, pa smo tako mrkali po odrescima punjenima gljivama, sirom i kestenom. Mmmm...

Drugo, netko se ipak, valjda sad pred izbore, odlučio za sređivanje puta do izletišta, pa je cesta bila totalno razrovana, u teškom makadamu sa random nabačenim otvorima za kanalizaciju. Ima ih posvuda, sa strane i po sredini buduće prometnice. Baš me zanima kako će to izgledati kad se nabaci i asfalt.

Sva sreća da Guzdu boli noga pa nismo naivno krenuli pješke uzbrijeg, jer bi do vrha stigli znojni i prašnjavi. Ehh....

Putem smo, osim prekrasnog kraja uz rijeku Unu, zelenih livada i neobrađenih njiva prolazili i kroz relativno pusta i nenaseljena sela i mjesta. Tako sam si zamišljala koliko bi mi bilo potrebno para da otkupim pola gradića tipa Hrvatska Dubica jer je većina kuća i kućica sablasno prazna, tužno nenaseljena, a mjesto, bez većih dućana, apoteke ili poštenog doktora (kafića ima, ali nisu bog zna što) djeluje otužno čudno.

Sigurna sam da i takva mala mjesta, uz dobru reklamu, uz ekološki čistu hranu i prekrasnu prirodu uz rijeku mogu naći pravog umornog od grada, asfalta i smoga turistu koji bi ovdje proboravio neko vrijeme....

Nije da prosječni njemački, nizozemski ili engleski penzić ili umorni businessman (oliti kako je moj stari šef izgovarao "bizmismen") ne bi želio i takvu vrstu provoda.

Ili barem sagraditi mali obiteljski hotel, uz ponudu jahanja, vožnje prirodom, biciklističke staze, dobrog restorana (o da, za poštenim restoranom bi neki naši potegnuli i više kilometara, samo da se sklone od poznatih kolega, susjeda i kućnih prijatelja! ). Takvih mjesta sam vidjela razbacanih po malim mjestima, da ne velim selima Mađarske. I svi se nalaze na turističkim kartama i internetskim portalima!

Da sad ne spominjem omraženi golf turizam. Ovdje su tako i tako livade i livade totalno neobrađene, zaboravljene i ostavljene....

Eto, kao primjer dobrog osmišljenog turizma - kod KATALONE - to je to što sam mislila. Tj. nešto slično i prilagođeno kontinentalnom kraju uz prekrasnu rijeku.

I da, svi oni Bosanci i stanovnici Lijepe naše sa registracijama ŠA, SU, BG i ostali, koji su valjda došli obaviti časnu glasačku dužnost, javiti se kako bi produžili zdrastvenu iskaznicu (ne daj bože odlaska u prenapučene Zagrebačke bolnice) i eventualno podigli socijalnu pomoć - o njima neću.....

Jeste li i vi izašli na glasanje?

Umjesto Eurovizije gledala sa Nasljednikom "Milijunaša s ulice". Jebeno predobro.

Pošto Nasljednik ima jedinicu iz zemljopisa, malo sam ga "šopala" nekim informacijama vezanim uz Indiju, religiju i šire. A dotični je kvocao kako sve to zna...

Tako da nisam uspjela vidjeti nastup Huljićevog pulena u Moskvi u cjelosti. Uletili taman u vrijeme glasanja, pa sam vidjela skraćenu verziju "dop*njaka", violina, gayastih pjevača i ridikula - sve kako je to Modesty lijepo objasnila još jučer.

I sad me zanima slijedeće - da li je Huljić uložio u ulaz u finale po ključu:

a) zgodno razmještenim gastarbajterima po cijeloj EU obećao brod love
b) iskeširao na licu mjesta nešto para (nekom famoznom muzičkom žiriju ili kome već treba)
c) nešto potpuno treće, ali ima veze sa moćnom gomilicom (para naravno)

Sam je izjavio kako će Rvackoj i šire dokazati da je on ipak u pravu što vjeruje u svoj pjesmuljak što dotični puleni tule. Čak mu ni službene kladionice nisu nimalo naklonjene.

Ili je zapravo zaradio na kladionici čim je ušao u finale i vratio uloženo...

Hmmm...

Neću moći spavati. Moš' mislit'.

I to se dogodilo!

Danas sam u ljekarni platila participaciju Maloj za inzulin!

Svojednobno, prije nekih par mjeseci mi je šogorica poslala link na tekst kako su Levemir - dugodjelujući inzulin (u obliku jednokratnih aplikacija pen-a) bacili u listu lijekova koji se doplaćuju. Bez obzira što se dotičnim Levemirom regulira i dijabetes kod određene populacije djece, koja su kao takva oslobođena bilo kakvih participacija!

U tom trenutku mi to nije bilo tako bitno jer smo tek bili na početku "borbe" sa intenziviranom terapijom. I jer smo u frižideru imali dovoljne količine Levemira. A sad je račun došao na naplatu..

Kao prvo, naša liječnica nije ništa spomenula kada mi je jučer ispisala recept. Možda je zaboravila. Možda nije smatrala važnim da mi to kaže.

Drugo, koliko sam ja upoznata, sva djeca - dijabetičari na intenziviranoj terapiji u Hrvatskoj su na kombinaciji NovoRapid + Levemir (brzodjelujući i dugodjelujući inzulini koji se daju po određenom "ključu" - prvi uz hranu - računanje ugljikohidrata u obroku + korekcija zbog visine šećera u krvi i drugi dva puta na dan kao "baza") pa mi nije jasno zašto se nije našao modus u HZZO kako bi djeca dijabetičari bila oslobođena plaćanja participacije.

U Hrvatskoj je trenutno od ukupne količine djece dijabetičara (par tisuća), jedno trećina na intenziviranoj terapiji. Pa se ovdje ne radi o nekoj velikoj uštedi novaca. Možda par tisuća do desetak tisuća kuna na godinu, ukupno. Ovako odokativno rečeno.

Treće, nisam pedijatar - dijabetolog, čak nisam ni medicinske struke pa ne mogu i ne želim razmišljati o promjeni terapije mojeg djeteta. Smatram da je njezin liječnik taj koji je najkompetentnja osoba za odabir lijekova i promjenu terapije (doduše, naravno da smo mi roditelji i sad - kako raste - sve više i Mala ti koji će sudjelovati svojim mišljenjem i provedbom terapije koji se "zada" u bolnici na godišnjoj kontroli i na redovitim tromjesečnim kontrolama kod njezinog liječnika), ali nismo kompetentni da sami mijenjamo lijekove, pogotovo ovisno o situaciji na tržištu lijekova.

I za kraj, da ne mislite da sam sad nešto strašno ljuta, jer se radi o 40-ak kuna za kutiju inzulina koji je otprilike jednomjesečna količina. Mi smo roditelji koji su odlučili pružiti najbolju njegu našem djetetu na način da privatno idemo na redovite kontrole kod najboljeg dječjeg pedijatra - endokrinologa u Hrv. (naravno da smo mogli odlučiti i opciju sa uputnicom kod dodjeljenog liječnika - i ne velim da bi on bio loš!), tako da za te preglede izdvajamo nekih 1.000 kuna godišnje.

No, nekako se tužno osjećam da je liječenje i medicinska njega djece došla do trenutka kada je potrebno izdvajati novce. Za participaciju lijekova!

Prisilili me rokovi da se bacim na nauku. I sad, jebiga - naravno da me zanimalo što i gdje rade autori mojih visokoumnih znanstvenih radova što čitah... (aorist, zar ne?)

I vidi vraga - čudotvorni Internet nađe svašta...

Od toga da se nigerijski semestri zovu po različitim godišnjim dobima (ne zima - ljeto kao kod nas), već mokro - suhi (odnosno nazivi vjetrova što pušu i donose različitu klimu) - doduše, već sam zaboravila kako se zovu. Sorry.

Da Indonezija ima jedno sto i nešto sveučilišta! I to neka pripizdina od grada sa par miliona stanovnika (znači nekoliko puta više od Bandićeve metropole) ima sveučilište bez prevoda na engleski! Pa ništa ne razumijeh. I ne nađoh "svog" autora teksta...

Da je kraljevsko sveučilište Saudijske arabije ima para kao dreka, no to i nije neka novost. Ne nađoh da li žene mogu kod njih studirati. Hmm ....

Nekima nađoh i sliku...

Ma šta da vam kažem....

Uglavnom, moj naučni rad tj. neki jadni seminar lagano stagnira, dok ja virtualno putujem svijetom i čudim se, čudim..

Ehhh.... i kome treba Facebook....

Draga Danijela,

Žao mi je što su se obistinile one davne Dinine riječi da će se ove nove pjesme, album Pandorina kutija i ponovni full come back na rock - pop - fank scenu desiti samo ako on ode nebu pod oblake...

Gledam sa suzama u očima kako jecaš tamo na sceni i primaš Porina umjesto Dine za životno djelo. Stvarno se to trebalo desiti tek za nekih petnaestak, dvadesetak godina, kad bi svi mi bili puuno stariji i "na kvasini"....

I žao mi je što se nije desio onaj roštilj na našoj maloj seoskoj teraci, uz vino i pivo, uz Dinu i njegov veseli duh, uz sve nas ovakve kakvi jesmo - krvavi ispod kože...

Draga, ne znam kako se uspjevaš probijati kroz život jer ja bih na tvom mjestu davno zavšila u Vrapču!

Drži se draga, drži!!

Od srca, tvoja prijateljica (ako se mogu tako nazvati)

Rudarka

Ajoj, vidim, neki su strašno ogorčeni na moje mišljenje..

Priznajem, možda ne znam sve detalje o priči ranjavanja dijeteta i možda je roditelj - otac u pravu kada traži odgovorne. S druge strane, osobno mislim da je roditelj taj koji se MORA truditi da na sav mogući način pokuša zaštiti svoju djecu. O tome koliko o tome uspjevamo ili ne, pogotovo kad nam djeca uđu u "lude godine" - to je druga priča.

No, da me neki tako ružno pljuju (ne, ne, neću izbrisati komentar) - nije lijepo. Jedno je konstruktvino kontra mišljenje od mojeg, a drugo je seosko (koliko ja poznajem Lijepu našu - Popovača je mjesto - naselje, nešto između sela i grada) malograđansko mišljenje.

No da, idemo dalje...

Što htjedoh reći?

Malo da se pohvalim:

Ona priča o pisanju knjige vezane uz djecu i dijabetes, pronalasku izdavača (hvala MARE) i na kraju - makar nisam željela sama sudjelovati u traženju sponzora, ali nakon što sam ipak napisala mail, tj. zamolbu - pronašao se i velikodušni sponzor, inače jedno poduzeće, predstavništvo vezano uz regulaciju bolesti dijabetesa, pa sam sada puuno bliže izdavanju dotične knjige, knjižice, priručnika - zovite to kako želite. To jest, vidjet ćemo kako će ispasti na kraju. Meni je prvi put.

Još su mi se neki ponudili za reklamu, što pisanu, što televizijsku kada dotična izađe na svijetlo dana. Držim ih sve za datu riječ!

Zato - eto vam još jedne Hrvatice sa svojom vlastitom knjigom. Neće biti zanimljiva kao od Nives (jerbo nemam peticu već neku jadnu dvojku - he he), no - never knows!

Da li smo postali američka kopija na način da se svatko sa svakim hoće i mora tužiti?

Povod mi je kratak prilog na jednoj od naših teve programa gdje se ogorčeni roditelj klinca što se s biciklom upucao kroz info stup na tramvajskoj stanici te se ozbiljno ozljedio - neki limeni rub na dnu stupa što i nije bio namijenjen diranju, a kamoli prolasku desetogodišnjaka na biciklu (ovdje se ne pitamo kako se dijete uopće našlo samo na biciklu u vožnji kroz grad uz ili bez roditelja! halo diječja pravobraniteljice?) - tužiti ZET, Grad i osobno samog Bandića!

Jebemu, i u moje doba su se klinci upucavali u banderu (moja godinu dana starija susjeda se zaletila uz ozbiljan potres mozga, te je zbog tog incidenda u našoj kući bio veto na kupovinu Pony-a, a stanovali smo na pljunut do Maksimira, buaa). Pa nikome nije bilo na pameti da tuži Elektru što je postavila stup u sporednoj ulici Maksimirskog kvarta.

O pacijentima što na vlastitu odgovornost odlaze iz bolnice, a ako se stvar zakomplicira tuže doktore...

I da, ako ste mislili da sam provela peacefull popodne, kako sam i planirala - nisam! Nasljednik je sam sebi, očito fulajući nekog drugog na nogu nabacio klupu u školi. Pošto je noga bolila, poplavila i malo se podebljala, odjurili smo u Traumu u Zg. Nema smisla da dolazimo nakon tjedan dva po gips kao u slučaju ključne kosti. No - no...

A tamo, pošto nema poledice, pa ni penzića - prolazno vrijeme kroz prijem - RTG - ponovni pregled je bilo manje od 40-ak minuta! Wou!!

Noga? Na svu sreću - samo nabijena. Sve kosti na broju, neoštećene!!

Tko je popušio, popušio je...

Mislim ono, koji qu seru o tom pušenju u kafićima?

U Italiji, u Njemačkoj, čak i u Mađarskoj je ZABRANJENO pušenje u lokalima. I dalje ljudi izlaze van, i dalje idu na večeru i kavu. Šta sad svi plaču?? Neće se naši kafići zatvoriti. O ne, ne... Ne morate se bojati! Za početak će lijepo pušiti vanka, a i poslije, kako će lagano jesen biti hladnija, tako će gazde smisliti neke qurčiće koji griju okorjele pušače po teracama. Neš' ti našeg čovjeka...

A stranci?

Oni se u svojim finim državama ponašaju jaako fino, jer ih inače debelo lupe po džepu, pa ne vidim razloga da se isto tako fino ne bi mogli ponašati i u našoj finoj Domovini. A ne da rade sranja...

Sad još i malo o pušenju na poslu. Kada je šef pušač - ispadne da se na finjaka smije pušiti gdje se šefu sprdne, pa tamo onda i svi ostali za njim. No, u našem preduzeću je i tome odzvonilo! Tako se smije pušiti samo IZVAN zatvorenih prostora. Sa strogom zabranom Velikog direktora. Hm. Za sada se dobro držimo (mi nepušači) jer sa ja bila mišljenja da u našem malom dislociranom uredu moramo pušače stisnuti u samom početku, jer kad jednom počnu, nema šanse da stvar rješimo u našu korist.

Zato dragi pušači - tko je pušio, popušio je...

Ps. Neke mlade studentice su mi kopale i vadile konce - na faking živo. Grr.. No, sad mogu i Čak i rakiju. Hi hi....

Bolnica je mjesto gdje se susreću ljudi različitih svjetonazora, platežnog staleža i obrazovanja.

U Lijepoj našoj, još uvijek, osim onih par ordinacija ginekologije, dermatologije, estetske kirurgije i porodništva još uvijek i oni bogati i oni siromašni prije ili kasnije završe u nekom od hodnika naših starih, ofucanih i onih malo novijih bolnica.

I tu ispadne dosta zgodna modna pista ako ste voljni gledati i zamjećivati te klasne i regionalne razlike.

Tako je prošli tjedan, dok sam čekala onu dolje spomenutu operaciju s nama u čekaonici bila i Gospođa sa curom od cca 14 - 17 godina (znate već kako te cure izgledaju - potpuno isto kao i većiha teenagera u ovom dijelu Europe i šire, uključujući moju Malu od nepunih 13) - s time da je cura, osim crnog autfita (uske hlače, majica i crni moderni kratki kožnjak ili lažnjak, whatever) imala na nogama jaako rezane i totalno mekane balerinke - kao da je bosa na tom hladnom podu bolnice u Dubravi. (mislim da je to neka marka - jel' kome poznato o čemu pričam??).

Da se vratimo na Gospođu. Ne mogu reći da plisirana svilena suknja i neki fini sako, uz salonke i torbicu (ono Furlino ili čije već čudo "za na plac" - skupa kožna imitacija papirnate male vrećice) nije lijepo izgledalo. No, da li je to baš izgled u kojem čovjek tj. Žena izlazi u bolnicu na kontrolu s djetetom?

Ne bih rekla da je ta obleka (bila je malo previše "večernja") nešto što si poslovna žena mojih godina (moguće da je Gospođa bila i malkice mlađa jer je bila izrazito vitka lijepo oblikovanih nogu) obuče ako ide na posao, pa uz put obavi i nešto sa vlastitim djetetom u bolnici.

O seoskim "skaj" jaknicama, niskorezanim trapericama i viškom struka preko prekratkih majica - neću. To je jedna seoska furka koja u krajnjoj liniji i nije loša. Dokazuje da se cure na selu ne boje onih par kilograma viška i ne streme bulimiji i/ili anoreksiji.

I da, sutra idem vaditi konce što mi vire iz zubiju. Već mi idu na živce.

I nije me stra'.

Da ne bi pomislili da nam je Praznik rada prošao neradno. O ne ne ne....

Jučer je stigao dan okršaja sa još uvijek dovoljno velikom količinom memorabilija mojeg djetinstva. Ne bi vjerovali, ima toga još...

Tako smo se potrpali u nekoliko automobila, djecu (one manje) ostavili u Zg. da se zabavljaju sa blagodatima civilizacije, a mi odrasli, uključujući Nasljednka kao jednog od vlasnika imovine krenuli u napad na vinograd i vikendicu.

Vinograd je podivljao u posljednjih nekoliko godina nebrige, da ne velim kako nam je još prije pet godina jedan stručnjak za vinograde savjetovao da sve te stare i loše rezane čokote povadimo i krenemo s novim trsovima jer ovi dotični su bili totalno out. No, pošto je život kakav već je, ništa od budućih vinograda i podrumara, mi smo lijepo svoju malu parcelu pokušali pretvoriti u sanjkalište / skijalište...

Uz rad u vinogradu, na opće oduševljenje prvog susjeda koji je dobio tatine trideset godina stare home - made rađene betonske stupove tu je bilo i logorske vatre pune starih stvari kao:

- moje i bratove majice iz doba 7 - 9 godina
- naše igračke kojima se igrao poslije i Nasljednik i Mala
- Start (časopis - Yu izdanje najbliže riječi Playboy) - sa "tetama" iz ranih '70-ih
- gomila Alan Ford stripova - prvo izdanje na hrv. (tamo negdje 70-ih godina)
- šmrc - gomila Modesty Blaise stripova - isto onih prastarih
- Knorr supica s cijenom od 6679 dinara (nema roka trajanja)
- bratovljeva vreća za "civilku" - ovi stariji će znat o čemu se radi
- nekoliko jaako starih i dosadnih knjiga
- svih mogućih varijanti senf - ladolino - maggi - knorr i ostalih čaša, šalica i zdjelica
- boca sa rakijama i čudnim travama (nitko se nije usudio probati )
- jedanput 100 i dva puta po 50 dinara
- izdanja Newsweek-a iz kasnih 70-ih i ranih 80-ih (ne mogu se sjetiti tko je to uopće čitao kod nas doma )
- izdanja National Geografic-a isto iz 70-ih (ne brinite, imamo mi doma ona novija izdanja koja mi samo smetaju) - ti su časopisi dolazili ravno iz USA. Wou..



I još mnogo starudije. Kako je većina gore navedenog bila u prostorijama koje su s vremenom okupirala divlja šumska stvorenja (čitaj: popišano, umazano i vlažno), većina je bila za baciti. Nešto sitnica su ponijeli doma prijatelji koji su nam pomagali...

Da li mi srce puca od svega toga? S jedne strane da, s druge, to se već dugo odgađalo, a trebalo je napraviti. Stare stvari su zapravo trebali baciti još moji roditelji, a ne mi. No, kao što se sjećate priča o Maksimirskoj, ni ova nije puno bolja...

Opet, žao mi je što su uloženi novac (a bilo je tu puuno novih neotpakiranih stvari koje su se čuvale za "teža" vremena) nisu iskoristili pametnije. No, ne može se reći da nisu putovali, da nisu išli na more i skijanja, pa mi onda nije krivo. Vjerovatno su bili na ovakav način skrbni. Ne može se reći da iza njih nije ostalo, osim dvoje odrasle ozbiljne djece sa familijama i nešto nekretnina...