He he...

Vidim svakakvih odgovora. A što se stvarno desilo?

Nakon što me Guzda dovezao do bolnice u Dubravi, odlučivši hrabro ostati sa mnom (inače, moj hrabri ratnik ne voli baš stomatologe, pa je to za njega bila velika žrtva, doduše, u jednom trenutku je pobjegao u razgledavanje bolnice.. ), javila sam se na oralnu kirurgiju kako su me naručili - dragi ministru Miinoviću - ravno prije dva mjeseca tj. još kasnije - bila kod njih 27.02 (pamtim jer je bilo dan iza mog rođendana), a jučer je bio 29.04.!!

Pozvali me unutra i ja sve lijepo objasnim teti - doktorici - svemirskom čudu ispod zaštitinih naočala, maske i vizira o svim svojim boljkama i obilascima stomatolozima u posljednjih pet dana. I sad žena rošta po zubu, a ja - naivac - mislim kako je to to - ma, šipak! Ona je samo punila zub "odozdola" (i uz put tračala sa sestrom nekog majstora za pločice u kupaonici, a sestra je pak platila ravno 15.000 kuna obnavljanje svoje kupaonice - svašta se čuje na takvim mjestima.. ). Još me čekala i famozna operacija, oliti čišćenje korijena zuba tj. roštanje po vilici, ali ne kroz zub već bočno - apicotomia! Grr...

Ne bi vjerovali, ali su me pozvali u operacijsku salu - prije mi dali sterilne navlake za noge i neku kutu - ravno na vrijeme. Bila sam naručena u 11:00, točno u jedanaest sam već sjedila na stolcu.

Doktori - kirurg stomatog i još mlađi asistent - zgodni mladi doktori . Joojjjj... Bez zaštitnih naočala i vizira! Nek se zna.

Sad da vam ne objašnjavam sve detalje oko inekcija (bole, ufff, ), roštanja po zubu, rezanja nepca (je, je, bilo je tu i gnoja) i svih ostalih sranja što je tu i tamo bolilo, straha, straha da ne padnem u nesvjest od straha i sličnih pizdarija - ostalo je bilo super pet. Kirurg je jaako fino, uz objašnjavanje, što meni kao pacjentu (manje), što kolegi asistentu stručno što i kako. Svako malo je pak mene pitao da li sam dobro..

Em su se doktori zajebavali do besvjesti. Em je u jednom trenutku stiglo još mladih doktora (nažalost, imala onu krpu na glavi, pa ih baš nisam mogla gledati ), dok nije stigao ne znam koji doktor i pitao koliko to njih asistira oko mog stolca. Ma, luda kuća...

Da li boli? Ne bi vjerovali, ali ne pijem nikakve painkillers-e nakon onih pet dana grozote jer je ovo mačji kašalj. Drugi put moram paziti što si zaželim! (jer sam željela da me ne boli operacija i poslije.. he he)

Bolnica? Osim što se lagano ofucala. Osim što se muvari hrpa doktora po tim ordinacijama (kad te jednom prozovu uđeš u hodnik gdje su oni glavni), sve ostalo je super. I sestre i doktori su jaako ljubazni, žele ti pomoći i stvarno ti sve objasne. Barem su meni.

Naravno da je bilo nekoliko šiz - osoba koje su htjele odmah i sad prijem, pa su ih lagano ignorirali. No, mislim da sve ipak ide relativno brzo i da u roku manjem od sat vremena (što je totalno čudo za jednu bolnicu) dođeš na red!

Eto...

A da li šutim? Ma neee... I uz hrpu šavova u ustima, ja se ne dam. Tko će zaustaviti lajavu Rudarku?


Ps. Prijedlog za Prvomajski izlet za drage Zagrepčane:

Na glavnom trgu u Samoboru od nedavno se mogu posuditi bicikli OD OVIH za obilazaka grada ili oni malo bolji rekreativci za vožnju po obilježenoj (ili više njih?) bic stazi. Cijena? Prava sitnica. Tko pozna Rudarku po pravom imenu, slobodno se pozove na nju.
Dođite prigodno obučeni - i eto vam zgodnog sportskog izleta!

Ajde da vidimo internu kladionicu (kao što to radi većina Hrvata, no ovo je đabe i ništa se ne dobije - skoro kao politika!):

Zub je:

a) izvađen
b) u ustima, bez ikakve liječničke intervencije
c) odrađena kako li se već zove faking zahvat, a zub još uvijek živ??

Nagrada??

He he...

Sutra opširan izvještaj!

Kao prvo - izvještaj konzilija liječnika o stanju rudarkinog zuba:

- nakon (još jednog) kopanja po istom, slikanja, čitanja rtg slika, prepisivanja još jednog antibiotika - ništa novo. zub se ne da i boli dalje...

- sutra idem na oralnu kirurgiju, pa ćemo vidjeti tko će preživjeti - ja ili zub! Ili bolje rečeno - zub ili ja!

Drugo, mislila sam malo komentirati Farmicu, no baš mi se i ne da.

Osim što su si farmeri sami krivi što su odabrali Antu za povratak na farmu, pa im sada dotični ljetuje na imanju izležavajući se u ležaljci na suncu, kvocajući o hrani i svemu ostalom - tak im i treba! Zar si nisu mogli odabrati nekog dostojnog povratka.. No da..

O ptičjoj, sada se to zove svinjska gripa ili ptičjo-svinjska ili svinjsko-pileća - neću.

Kako ide onaj vic sa Mujom?

Putuje Mujo na Tajland, a zna da ševa tamo baš i nije preporučljiva zbog raznih boleština. Tako mu doktor objašnjava kako 50 posto populacije prostitutki ima TBC, a drugih 50% HIV. Muji ništa jasno. Veli on Sulji da ništa ne razumije.

A Suljo će mu "Ma pusti doktora, jebi ti one koje kašlju.."

Tako je sad situacija sa Meksikom. No, ja sam i dalje za Coronu!

Dan mi prolazi između gutanja tableta protiv bolova i držanja hladnog obloga na licu tj. mjestu upale zuba...

Što se zapravo desilo?

Prije dobrih mjesec i pol otišla sam zubaru jer sam dodirom na nepce osjetila neke loše signale od strane zubiju. Pregled - 15 kuna jer mi je dopunsko isteklo ravno dva dana ranije. Bljak. Slikanjem (50kn participacija) na vidjelo je došao upalni proces - jebiga, ne znam kako se to stručno zove kojem je potrebna operacija - rezanje, čišćenje,šivanje..

Odabrala sam bolnicu u Dubravi iz jednog praktičnog razloga - ima prostora za parkirati. Za razliku od Perkovćeve u samom centru Metropole...

Pregled i prijava za operaciju, dan nakon mog rođendana - što bi značilo dobrih dva mjeseca ranije i datum za operaciju - 29.04. - participacija: 35 kuna.

Vratim se svom doktoru da mi rašćerupa zub (kako su kirurzi predložili), ali pošto se ništa nije dešavalo ni bolilo, dogovor je bio da se vidimo par dana ranije - precizno rečerno - u prošli četvtak.

U međuvremenu sam uspjela odraditi papirologiju vezanu uz dopunsko zdrastveno, pa dalje nema participacija...

I tako mi je zubar u četvrtak odštemo tzv. "most" i otvorio zub. Nešto je on čačkao po njemu, lagano zatvorio - i to je bilo to. Kako me do četvrtka ništa nije bolilo, kako je zub i prije bio liječen, nisam očekivala da će se išta lošeg dešavati.

Doduše, veli on meni "Ah, za zubom se nikad ne zna..." no ja sam mislila da se šali.. Grrr...

Dok zub nije počeo kuckati... u petak popodne. Kad više ne rade zubari. Zovem jednog frenda zubara - iz 60 km udaljenog grada, zovem ženu prijatelja od prijatelja - isto zubarku iz drugog grada - svi vele nek mirujem i boga molim da sve skupa ne bukne. Uz antibiotike i bolove za smirenje. I obloge.

Odjebala me zubić vila. A svaki dan sam prala zube! Trebalo - netrebalo..

Ma, za popizdit....

Update: Nakon konzultacija sa gospođom zubar i frendom zubarom, sjela frendici u auto koja me odvezla ovom drugom. Ništa nije učinio jer su kanali prekratki, a upala preduboko ili obrnuto..

Pod Voltarenima je stanje kakvo - takvo. Bez njih... buaaa....

Osim što me boli zub i pokušava izaći kroz kožu (tj. malkice nateklo), koji bi tek u srijedu trebalo kirurški liječiti, pa s 'ladnim oblogom na licu pijem lijekove i slušam zujanje susjedove bušilice što dodični drkani cijelo popodne. Pokušava nekom jadnom bušilicom razbiti neki betonski dio dvorišta. Ma, kao da mi buši po zubu...

Da mu bar crkne taj faking stroj, pa će biti malo tišine u mojoj glavi (i zubu).

Anyway, što reć?

Osim što se Sanader vozika sa kombijem (doduše Mercedesovim), ili barem ulazi u istog (za vrijeme snimanja kamere) dok se vjerojatno negdje iza čoška seli u BMW koji se vidi u pratnji..

Drugo, svi oni Jumbo plakati sa lokalnim facama za lokalne izbore - ajoj...

Prvo, izgledaju grozno. Obično upicanjeni nepoznati frajeri u odjelima, žene u nekim ozbiljnim groznim kostimima ukočeno poziraju nekom lokalnom fotografu. Čak su mi i oni poznati totalno neprepoznatljivi. Valjda od FotoČopa-a, ehh...

A pozadine - od plave (HDZ-ovske), plavo - bijele (HPS), do crvenih (zna se - SDP) i šarenih (to su valjda sve moguće kombinacije koalicija)..

Borbene parole su još gore - od "Za bolji grad Xy" do "S vama zajedno..." i slične zanimljive umotvorine.

Nije mi jasno zbog čega se takve svari ne daju u ruke stručnjaka koji znaju svoj posao - od profića za reklame (neki i s međunarodnim nagradama) do profića za grafiku.

A ne ove lokalno - seljačke grozote. Užas na kvadrat!

Sva sreća da nam se Sanader i ostali "veliki" političari u ovoj rundi ne pojavljuju na tip giga plakatima. To bi tek bio horror.

Kako se na život jednog čovjeka može gledati sa dvije strane:

Bio je čudan, nepokoren čovjek, da ne velim notorni alkoholičar, sa nekoliko odlazaka u specijalizirane bolnice, gdje su i liječnici digli ruke od njega. Ostavljen od žene vlastite, ponekad i od prijatelja...

Kao radnik? Naravno, nepouzdan i teško uhvatljiv (da budem fina kao bivša šef-ica dotičnom)...

S druge strane, čovjek je bio pjesnik i slikar....

Kojem su na sprovodu citirali njegove pjesme i spominjali njegove slike...

Plakali su svi. I oni za njim i oni što ih je potegnula tužna prigoda...

Dijete vlastito (čula da mu nije bilo biološko, nego od srca - posvojeno) plakalo je i držalo se za lijes, makar nije moglo živjeti sa boemom već s bakom...

Koliko će se naše djece tako emotivno ponašati? Možda uopće neće biti tužni za nama...



U cijeloj priči stalno mi se stalno vrti po glavu jedna krupna stvar: kako je čudno da neki ljudi žive pokraj nas, a da nismo svjesni njihovih dobrih i prekrasnih stvari koje rade, nego da treba umrijeti pa da doznamo pravu sliku o dotičnom čovjeku....

Jedan dugačak uvod kao objašnjenje:

Čitam Uršulinu "Uz kavu i čokoladu" - a knjiga govori o ljubavi, seksu, onim osjećajima kada smo bili solo i "u igri" zavođenja okoliša i sličnim temama. Naravno, sa punokrvnog ženskog stajališta.

Sport gledam usput na televiziji, a o sportašima, trenerima i izbornicima nemam neko preveliko zanimanje, pa time ni mišljenje o njima...

Drugo, vjerojatno i u duhu donjeg posta ide slijedeća priča:

Uglavnom, noćas sam sanjala (a stvarno rijetko sanjam, pa zato i pamtim tih nekoliko snova godišnje) kako sam uletila "u vezu" ni više ni manje nego Slavenom Bilićem. Tko ne zna - tip je nogometni trener i izbornik naših nogometaša.

Kud baš njega - nemam pojma. Njega baš i nisam gledala zadnjih dana, a bome nisam ni bila s njim u društvu uživo.

Priča ide ovako:

Ja sam (čini mi se da u pozadini glave imam djecu, jer kao i Slaven ima, ali Guzde nema, umro ili ošo, jednom riječju no husband, no ring) na nekom kućnom tulumu. Doduše, oko nas su i neki likovi iz mojeg društva.

Sad on meni prilazi i veli - A ti si ta za koju je Xy tražio - nešto - jaknu, trenirku - nemam pojma... I smješka se.

Onda me kao onako lijepo gleda (nemam pojma kako čovjek uopće izgleda izbliza, no u snovima je bio zgodan i jaako živ živcat) i veli - Šteta što si tako mlada..

Tu ga ja pitam koje je godište, pa kad mi odgovori velim kako i ja imam isto toliko (mislim da je u real life malkice mlađi od mene, he he..) i sjetim se kako sam zapravo slobodna, a i on je slobodan, pa možemo što god hoćemo. Onda se mi kao grlimo. On ima neku kašmir vestu, mekanu, mirišljavu i ja mu kažem kako ne bih htjela da me sad proganjaju novinari. Tu se čovjek kao malčice pokoći, a meni neugodno što sam rekla nešto što mu se nije dopalo. No, ipak me ne pušta iz zagrljaja.

Onda smo se našli u nekoj sobi - kao njegova kuća, soba, a unutra okićena božićna jelka i ja tu komentiram kako je to čudno (kao njema nema doma, pa se nije stiglo raskititi) jer je prošao i Uskrs, a kod njega božićna atmosfera...

Tu od odlazi do prozora zatvara zavjese, a ja razmišljam što bi bilo da sad bljesne neki blic dok se skidam... i onda -

Zazvoni budilica.

Kako bi frajeri prokomentirali ovaj san:

- pojebi pa (od)baci - tj. svaki na svoju stranu...

Kako bi žene prokomentirale ovaj san:

- joj kako je zgodan i pametan. furaju par godina, a na kraju se ožene...

Ps. U horoskopu mi piše luudi ljubavni život - možda je to to. No, pišu i o hrpi para - a toga nema...

Priča mi prijateljica kako su ona i kolegice, u vrijeme predbladanskog polu-radnog dana zasjele na jednu pravu tračersku kavicu. Pa se neke i raspričale.

A onda je ispalo da jedna 50 - i nešto godišnja kolegica ima ljubavnika. Višegodišnjeg. Sama priznala.

Pa druga, relativno friška udovica isto tako jednog oženjenog koji joj dolazi i odlazi, usput se dobro poševe i...

O trećoj, inače sretno razvedenoj kolegici koja mijenja frajere skoro kao i (samostojeće) čarape (uz vidljive bijele tange) - nećemo. Nitko joj nije zavidan. Ne, ne...

Jednom riječju - ispada da samo moja jadna frendica ne radi ništa po tom pitanju.

Nije da joj se ne upucavaju. O ne, ne.. Obično "sretno" oženjeni pripadnici muškog spola. Koje ona odbija jer je prošla kalvariju ostavljene supruge.

I oni tzv. "stari dečki" oliti "mamine maze". Jedan joj još uvijek šalje sladunjave sms poruke. Makar ga je lijepo, kulturno i dovoljno eksplicitno odbila nakon probne kavice. Ehhh...

I tko kaže da su sapunice komplicirane i neistinite....


Osobno mogu samo konstatirati kako živim jedan strašno dosadan i učmali bračni život.

Ps. "KAUBOJI" Teatra Exit - fe - no - me- nal - ni!!!! Tri sata prođe kao tren....

Razmišljala sam neko vrijeme da li da s vama podijeli neke svoje dogodovštine vezane uz odgoj našeg premilog Nasljednika (16 1/2).

Subota, onako lijepo provedena nije završila tako ružičasto. Kao prvo, u trenutku pisanja doljnjeg posta javio se malac na mob. Ide on sa svojim prijateljem u xy (susjedno selo, 15-ak km udaljeno od nas) na neki tulum.

Pitanja su bila - kamo ideš, kako ideš, kada ćeš se vratiti i tko će vas voziti (zbog udaljenosti). Odgovori su bili kako već jesu skoro cijelo vrijeme ovih "mini" praznika - dolazi, odlazi (što kod prijatelja, što na treninge, što malo van), spava dopodne, gleda filmove i jede boktepitaj što, jer u vrijeme obroka obično nije doma. Lovila sam ja njega, dogovarala koliko se dalo, a opet - pustila neka se malo iživi. Vrhunac je bio u subotu.

No da, pošto me uvjerio da će ih voziti tata od tog drugog klinca i tamo i nazad ("ne zna on kada će se vratiti... ma dobro, oko tri..."), energično sam ga uvjeravala da želim da me probudi kada stigne i da ne pije alkohol jer ću od njega tražiti "alkotest" puhanjem u lice...

I sve bi prošlo dobro tj. onako kako si je Nasljednik zamislio. Da se meni nije pripišalo usred noći...

Pogledam prema vratima - svjetlo upaljeno na ulazu, kuća otključana, malac nije u svojoj sobi, a na satu 3:45. Zivkam ja na mob. a malac se ne javlja.

Zovem ja i dalje. Jedno desetak puta, ako ne i više. Tu sam već počela vrtiti film od policije (koja im ne da da se jave doma), hitne (tu bi nas valjda već netko nazvao) do ......

Znam ja s kim je otišao, ali od te djece nemam brojeve telefona, glupo mi je usred noći bilo zivkati roditelje, a guza radi..

Uglavnom, "veseli" malac je doveden doma (otjerala Guzdu da ga traži po dotičnom selu), mi jedva zaspali nakon burne noći, a klinac se čudi ćemu sva ta halabuka .... (doduše, nije bio tako grozno pijan, no za jednog klinca od 16 definitivno previše!)

Drugo jutro smo razgovarali sa malim. I o javljanju roditeljima (samo da je poslao jedan mali sms, bilo bi sve puno manje burno), i o alkoholu (nije mu prvi put). Dotični je kolutao, čudio se i sve u svemu - mislim da baš i nema neke velike koristi od svega izrečenog.

Mi smo si prebrojali nove sijede u kosi - nadajući se da će slijedeći put biti pametniji....

I sad nekoliko pitanja vama roditeljima:

- kako možete ostaviti djecu vani, a da ne znate tko će ih i kada vratiti doma (lokalni najbliži disco u našem kraju je dobrih 20 km udaljen od nas. to znači vozikanje djece svaki vikend. mnogi od njih se vraćaju kako god znaju i umiju, bez obzira jesu li trijezni ili ne. da ne velim kako mi uvijek vozikamo pun auto djece.)

- kako se djeca mogu / smiju napiti bez da se s njima razgovaraju ili kažnjavaju ih njihovi roditelji, nakon što se stvari ponavljaju iz vikenda u vikend..??

Naš klinac naravno da se ne napije (ovdje podrazumijevam i onu jednu do dvije pive kad se dijete nacvrca) svaki put kad izađe van. Već bih ga davno zaključala u podrum (kojeg nemamo). No, kada su neki tulumi, proslave rođendana, pogotovo u seoskoj sredini - ne može se oduprijeti okolini (moguće da i ti seoski roditelji smatraju da su oni već "veliki" jer - ruku na srcu - na selu jedan takav 16 - 17 godišnjak može dobro "potegnuti" na radu u polju i štali) i ne popiti par piva. A njemu i to dosta...

To me ljuti. Taj stav ostalih roditelja koji ne rade svoj dio posla sa svojom djecom, pa mi ostanemo "vještice" jer tražimo od našeg djeteta nešto kontra svih ostalih. Koma.

Ps. Zaboravih dopisati - večeras opet dŠEFLJA KULTURE.

U mojoj, sad već višegodišnjoj blogerskoj karijeri upoznala sam neke drage ljude, između ostalog i neke iz javnog života lijepe naše.

Tako je svojedobno Danijela (Dvornik), ex Opaljena (nažalost, već dugo s nama ne dijeli ovaj blogerski svijet, ali sam sigurna da zavari i čita što pišemo) poklonila "staru" Ellinu dječju sobu mojoj prijateljici, odnosno ja sam izmolila dotičnu sobu za njezine cure. Pa smo se upoznale, pa popile nekoliko kava i tako....

Isto tako me Uršula (Tolj) tj. Tehnožena nedavno pozvala u svoju emisiju (nakon mojih napisa o toj temi) da malo pričamo o djeci dijabetičarima, pa smo tako i nas dvije, nakon kave - dvije postale prijateljice...

Nekidan stiže mail - "Znam ja da tebi nije teško sjesti u auto i doći u Metropolu. Bi li došla na promociju moje nove knjige "Uz kavu i čokoladu"? U subotu.."

Nije me trebalo puno nagovarati. Čak dapače, povela sam svoju frendicu, inače pasioniranu čitačicu i gutačicu knjiga i ženu koja voli "kulturne" stvari.

Tako smo se nas dvije ubacile u živinu (Jaguara), uspjele sparkirati skoro kod kolodvora (pa mi je dotična lijepo rekla da smo mogle doći i vlakom iz sela našeg ) i taman na vrijeme utrčale u Profil Megastor da izljubimo Uršulu, lijepo se smjestimo, popijemo ponuđenu kavicu i gledamo kako novinari poslikavaju, snimaju i intervjuiraju neke "zvijezde" i "zvjezdice"...

Sve u svemu je bilo jaako ugodno, opuštajuće, zanimljivo, simpatično i - jaako mi se dopalo. Red šale, red pričice i stvar je brzo završila, a D. i ja smo se naglavačke bacile u vreru "Špice" i otvorenih dućana. Pa niste valjda mislili da smo u Metropolu doputovale samo zbog jedne promocije. Pih...

Ovdje mogu reći da je gospon Radeljak jaako skvarcan, pa izgleda kao mrvicu pregoren, da su neki obučeni kao klauni (valjda žele da ih se poslika i ubaci na onu zadnju Cosmo stranicu ), da sam ja bila u jaknici i čizmicama (onim famoznim ljubičastim) i nije mi bilo prevruće, dok su neki hodali goli i bosi (valjda da pokažu nove sandale i ljetne haljinice) kao da smo usred ljeta..

Brzo nam je dopizdila gužva, što u dućanima, što izvan, pa smo se vratile do kola i odvezle na poznato mjesto - kineski restoran u blizini Kvatrića (omiljeni restoran KM), pa klopnule i odmorile noge.

Eh.. Što malo hrane (i pive) čini čuda..

Kad sve zbrojimo, lijepi ženski izlet. Nažalost, nismo uspjele popiti kavu sa Elle, ali sam zato "ubola" jednu slatku jaknicu u Terranovi (od one grozne muzike me uvijek zaboli glava), par majica u Esprit-u, jer naravno, još smo svratile do King Cross-a (nismo lude da se guramo sa svim onim penzićima što obilaze nove dućane u City Centar One).

Vidim da se sakupilo svakakvih komentara. I za i protiv. Tko je pročitao post može iščitati da sam samo kao lajtmotiv uzela probleme poznatog para što se trenutno razvlače po medijima, prema tome, oni što seru, zapravo nisu ni pročitali što piše.

No da, pošto me svi pljujete kako ne bi branili svoj brak, mislim da je trenutak da na papir stavim što znači institucija braka, barem za mene.

Kao prvo - kako dođe do braka?

Osim one klasične priče - dvoje ljudi se vole i željeli bi živjeti zajedno, dijeliti "dobro i zlo", raditi i roditi malu đecu i odvojiti se od roditeljskih skuta (čini mi se da je stasala jedna nova generacija koja to baš ne radi tako, već u dugogodišnjim vezama, svaki kod svojih odgađa neke važne stvari u životu) ima još nekih varijacija na tu temu:

- ona misli da je frajer super (upoznala ga je na plesu, u kafiću ili vatrogasnoj zabavi) i da bi baš bilo lijepo da se uda za njega i radi sve po tom pitanju dok dotični ne "padne",

- on misli kako je mačka "hot" i da bi ju svaki dan je****, a kako je to najlakše kad je dvoje ljudi u braku (napominjem kako Hrvatska nije samo Metropola i onih par većih urbanih gradova već i ruralna seoska sredina na većem postotku površine drage nam domovine, gdje naravno uglavnom pobjeđuje hadeze na izborima),

- ona ostane trudna (jelte, zaigrali se) pa se žene,

- ona ostane trudna pa sredina natjera Mladoženju na ženidbu,

- ona je iz bogate obitelji pa netko "puca" na dotičnu riješenu egzistencijalnu problematiku,

- on je iz bogate obitelji pa netko "puca" na dotičnu riješenu egzistencijalnu problematiku...

I još par varijacija na tu temu.

Hoću reći, nakon što ovako ili onako uletite u brak, nakon nekog vremena ispadne da sve baš i nije kako smo si zamišljali. Nema podijele poslova pola - pola (ne mogu reći da mi žene ovdje nismo krive - same "odgojimo" vlastite supruge kako mi same znamo bolje, brže i efikasnije očistiti, skuhati, pospremiti nego oni), te mnoge idealne slike padaju u vodu. Nažalost.

I tu negdje nastanu trzavice - od toga da žena - rastrgana poslom, malom djecom i održavanjem kućnog reda postane vještica koja stalno nešto kvoca do toga da suprug - iznerviran navedenim cendranjem - kvocanjem - svađanjem, ne shvaćajući da dio njegove plaće odlazi na "pizdarije" (koje nama ženama znače život - bila to šminka, nove cipele ili obična majica za dijete, doduše iz npr. Benettona) ne može više izaći "sa dečkima" na nogomet jer će Zakonita dobiti slom živaca i tako u krug. To što mi Zakonite ne izlazimo sa svojim prijateljicama - same smo si krive, nije da nas naši najdraži ne puste...

No da, sve sam to prošla...

Nakon nekog vremena postanete mudriji i pametniji, pa:

- ne spominjete nove cipele i njihovu cijenu

- on ne spominje vaše nove cipele i pravi se kao da ih je vidio stoti put

- ne kvocate mu izlazak, ali se dogovarate da ćete i vi otići sa curkama na kavicu i obilazak dućana (njemu je to tako i tako tlaka)

- tu i tamo i njemu prepustite neku "važnu" obiteljsku stvar kao odlazak doktoru vašeg nasljednika. nije čovjek mutav. i on će se dogovoriti sa doktorom sve detalje koje vas muče kao obitelj

- kad vam ponudi odlazak u kino, prihvatite. i odlazak na pivo u lokalni kafić. lijepo je izaći sa Zakonitim, pa makar uz to pile pivo i gledale akcijski film (koji baš i ne volite)

- obucite se za Njega. i za sebe. Uvijek.

- pripazite kad će te mu kvocnuti vezano uz novu (skupu) igračku. i on vam žmiri na vaše (nove) cipele.

- pristanete na unajmljivanje "tete za peglanje". ne morate u vlastitoj kući dokazivati da ste Wonder Woman. i nakon toga ostaje vam još puno posla, ali ste sretniji, a time i vaš Zakoniti. Vjerujte mi.

I da, da ne zaboravim - SEX nije predmet kojim se nekoga kažnjava. Sex služi za zbližavanje dvoje ljudi, za održanje ljubavi, za male "kinky" igrice i bliskost...

Obično je nedostatak dotičnog prvi korak ka nevjeri. Bilo sa jedne ili druge strane...

I da, ako brak predstavlja višegodišnje maltretiranje, ugnjetavanje, vrijeđanje i ponižavanje - ne vidim razloga zašto je uopće tako dugo trajao. Takav neugodni i ružni ambijent je jaako tužna i negativna sredina u kojoj želite da vam odrastaju vlastita djeca, pa je prvi korag ka zdravom životu - odvajanje i razvod.

Točka.

Ps. Zaboravih. Zar vam ne zvučim kao Žuži???

Vidim da nitko ne komentira još jednu u nizu rastava poznatih. No, nema veze što se radi o poznatima, nego što se radi o još jednom klasičnom primjeru "zamjenio sa mlađom".

Jasno mi je da su muškarci u najboljim godinama (oni sa rješenim egzistencijalnim problemima, po mogućnosti sa zlatnom karticom u džepu) meta "pametnih" cura. Neki od njih ne bi bili tako zanimljivi da nisu medijski eksponirani i/ili novčano potkovani.

S druge strane, pretpostavljam da je mlado, necelulitno "meso" pod rukama, koje te gleda i trepće okicama nešto sasvim drugačije od Zakonite koja osim što drži više od tri čoška kuće/stana, bedina djecu i pere - pegla - usisava Gospodina nešto što se već izlizalo s vremenom upotrebe..

Pretpostavljam da je muškima na pameti ona klasična "pohebi pa baci", sa različitim varijacijama u delta te (oliti vremenu) i da je većini ipak ugodno vratiti se u vlastito gnijezdo, puno zlatne dječice i gore spomenute Zakonite.

Neću sada ulaziti u detalje kada su temelji braka dobrano poljuljani nekim unutarnjim trzavicama, "neslaganjima karaktera" i svađama, pa bijeg iz te turobne stvarnosti ispadne zagrljaj neke nove osobe (bilo s muške bilo s ženske strane).

I sada ona famozna "A zašto smo ih primile natrag?" (uključujući nevjenčanu gospođu Ivanišević, a i gore spomenutu zakonitu u "prvom krugu")

Pretpostavljam da su godine truda i ulaganja u instituciju braka, bezbroj lijepih trenutaka, uključujući rađanje djece i naravno - ljubav (mi žene volimo jaako) oni detalji koji su ključni u tim teškim trenucima.

Nekima se posreći, pa odbjegli Suprug shvati gdje mu se smiješi sreća i mala zajednica sretno živi dalje - "dok ih smrt ne rastavi". Ponekad se stvar ponovi, pa neke (moja frendica) gospođ, osim što prolaze kroz istu muku ipak odluče da je konačno i zauvijek kraj.

A što poručujem onim drugima? Da im se ista stvar ponovi. Pa da vide kako je to....

I da, gore spomenuti scenarij nisam osjetila na svojoj koži i nadam se da nikad neću. Što bih ja učinila? A isto kao i sve ostale. Borila se rukama i nogama za brak. Do zadnje kapi krvi...

A sad jedan totalno mazohističko - hedonistički post!!

Kad nam je sve u qu. uključujući i ministra turizma, ali nas ostali uvjeravaju da je sve super pet, odlučila sam se malo prepustiti maštanju. To tako i tako ništa ne košta. Osim ako ne sletiš sa ceste, no to je već neka druga priča....

Pokušala sam ujutro, tokom vožnje na posao smisliti što bi me onako - jaako veselilo kad bi mi kapnula hrpa para u krilo (naravno, uplatila sam za onih par kuna loto - pa maštam ).

I odlučila sam slijedeće:

- sjedam na prvi avion i putujem u Rim u onaj jedan hotel(čić) za "samo" tristotinjak eura/night koji mi je zapeo za oko kad sam virtualno tražila smještaj. još u doba kad sam mislila da bih mogla otići na to bajno mjesto.

- onda ću skoknuti do Firenze jer ipak tamo već znam cijeli raspored grada, sve dućane (možda bi mogla pasti i jedna Furla - ma nije puno, samo tristotinjak ojra), a i nisam se prošetala kroz Uffizi dobrih godinu dana

- i dalje sam razmišljala o još ponekoj destinaciji unutar Europe (vratila nam se jedna poletna penzionerka iz Turske nekidan. ne znaš da li je više uzbuđena zbog doživljaja obilaska ili leta avionom )

A onda sam stigla do posla, pa je maštarija prestala.

Doma su me dočekali friški računi i poneka opomena. Majko moja, počeli su mi prijetiti sudom i ukidanjem tekućica i plinova zbog stotinjak kuna duga. Ajme nama....

Ne mogu se oteti dojmu da su ljudi i dalje poludili oko slavljena Uskrsa.

Odjednom su svi otišli na more (barem su nas tako obavještavali preko radija), svi pokupovali sve što se pokupovat dalo. Navalili na kupovanje poklona (kod nas je običaj da se djeca darivaju, no, s puno manjim i skromnijim izborom prigodnih igračaka).

I kao vrhunac - izjava jedne poznate političarke kako je za uskršnje praznike potrošila ravno 500 kuna za (malo) jaja, (malo) šunke, juhicu, (malo) janjetine i još je ostalo za neki prigodni poklon. Ma, molim vas....

No, da se vratimo zbilji. Malo smo se najeli, malo podružili, malo radili (o da, neki su i radili, doduše ne jako, ali će dobiti za to i novaca, jee), dobili i "uskrsni dar u naravi" - skoro kao keš (daj šta daš, nije da se bunim) i - voila. Stigao radni dan. Kao da ništa nije bilo...

Što bi sad morali??

Naravno, razmišljati o ljetovanju!!

Ps. Nisam ni skužila da mi je prethodni post bio jubilarni. Uff.. Sad ću morati čekati do 2000-tog.

No da....

Bez obzira što sam vam objašnjavala sve o skromnosti, ispalo je da sam sama sebi natovarila goste. Naime, pozvala dragu si familiju da svrati na Uskrs (pošto će kasno doručkovati, to će više biti večera nego ručak), a oni pristali oma...

No, nije mi krivo.

Osim što sam bauljala dućanima smišljajući čime ćemo ih nahraniti (oni su onaj dio familije koji voli papati), pa sam tražila neke sitne igračke za klince. Ipak su to moji nećaci. Nema smisla cicijašiti. Djeca uvijek vole poklone. I tak. Sto problema, a mogli smo lijepo provesti dan žvakajući šunku i jaja, eventualno malo francuske, popodne spavati i muvati se po kući....

A susjed. Onaj The Susjed što perucka auto (neka "pila" pustih konja, a kad tamo samo obični Opel), pardon, aute, komada dva. Njegova plava pila i ženin.

I tako on lijepo, na Veliki petak upizdio usisavač i navrnuo mjuzu (lokalna stanica, doduše, nema po željama nego valjda odabir urednika - neki mix polu-folka i Olivera ili sl. ). Što ja više pizdim, to ovaj više pojačava. Jadničak nije valjda čuo od usisavača. Sve u svemu, tortura je trajala dobrih sat vremena. Ili dulje. Čovjek je lud za čišćenjem....

Sva sreća, posao je završio, susjed utrnuo izvor zvuka, a mi se skupili, uključujući nekoliko nabrzaka pozvanih prijatelja da ubijemo divovsku hobotnicu koja se u međuvremenu ispekla ispod peke. I jedan msn prijatelju na poslu. Nek mu idu sline...

Vele kako će ovaj Uskrs bili siromašan i da će se puuno manje kupovati nego prijašnjih godina...

Ja to ne gledam tako. Doduše, nije lijepo kad se nema, no s druge strane, mi smo Hrvati uvijek neozbiljni i neumjereni u svemu. A tako i u hrani, pogotovo u vrijeme blagdana.

Kod nas na selu je već danima opsada na vele - dućane, pogotovo na dio sa šećerom, brašnom, praškom za pecivo, kokosom, lješnjacima i sličnim sastojcima prefinih kolača. NIje da ne volim peći kolače, čak dapače. No, pretjerivanje sa desetak i više vrsta kolačića, nekoliko kremastih čuda - mislim da je bogohulno pretjerivanje.

Za Božić je situacija još gora...

A hrana? Od kuhanih cijelih šunki, francuskih salata, pečenog mesa, čak i janjetine...

Kao da smo gladni i žedni danima, pa se moramo opskrbiti sa svim mogućim blagodatima. Ma bljak.

I to oni, koji su najmanje vjernici, najmanje ili uopće ne idu u crkvu, odjednom se spremaju kao za treći svjetski rat...

Osobno, spremam tortu (jedinu koju voli Guzda), možda neki kolačić za Malu, jaja kuhamo u lupini od luka i ja ih godinama zovem "eko jaja", malo rolane šunke - i to je to..

Zato, budite umjereni, budite skromni, uživajte u malim stvarima i sretan vam Uskrs!!!

Pretpostavam da čekate izvještaj...

Kao prvo, sjedim, mrtva umorna na teraci (još nije svečano otvorena tj. još se nismo ubili od klope i ponapijali ove godine ), a oko mene zvuk kosilica. Raja nabrzaka (od sutra se ne smije raditi na zemlji, a nisam znala objasniti Guzdi da li to podrazumijeva i površinu tj. košnju trave jerbo je trava iznad, a ne ispod dotične) kosi. Pa ne mogu reći da je neki umilni zvuk..

Anyway, kod dotura je bilo b.o. Nije ni trebalo biti drugačije, no, znate već onu - never knows....

Posao smo odradili rutinerski, doduše, malo mi se poslovođa kurčio nekim stvarima koje nisu bile potrebne, no pustila sam ga da pravi facu od sebe. Štaću, dobra u duši...

Onda me nahranilo i napojilo. Pošto je bio problem naći neki pristojan lokal koji je otvoren u 10:15 za radni narod koji se diže u šest, pa je već gladan u deset, završili na janjetini. Ah, težak život...

Susret sa poznatom blogericom TRENUTNOM PLAVUŠOM je prošao bez većih trauma. Doduše, već sam pri posljednjem blogerskom susretu odlučila da se više neću zajebavati sa blog-kavama (kad me hvata šiz što ću obući, kako ću izgledati, o čemu ćemo pričati), sa Elle je stvar bila potpuno drugačija. Nekako, kako kad se nađem sa starom prijateljicom...

Velebitsko pivo nisam našla, makar sam se jedno tri - četiri puta prevezla po Donjim Sveticama (ispalo je da je ima samo u lokalu znakovitog naziva "Velebit"), na Gornjem Bukovcu su me čudno gledali (uletila kao vanzemaljac u tih i intiman kraj Hercegovaca i šire), a dalje sam odustala od potrage. Sorry Viola, nisam na vrijeme pročitala tvoj komentar.

Jedino je na kraju izvisila KM. Do Mirogoja nisam stigla. Sorry mama, bit će cvijeća i idući tjedan..

Ma, zapravo sam ja jedno pravo žensko čangrizavo stvorenje...

Danas popodne vješam veš, kuham, gledam one dosadne popodnevne emisije - sve kao i jučer i prekjučer i dan prije toga i razmišljam kako mi je život jednoličan...

A onda se sjetih kako sam u posljednjih desetak dana pila kavicu na moru, hodala, da hodala, pila po Deželi, razgledavala nove poklone (Swarovski u Regal dućanu - bivši Duty Free dućan na nekadašnjoj granici sa Slovenijom), odvezla se službeno uzduž i poprijeko nekoliko županija (to mi dođe kao obično ), popodne se naručila na masažu (upravo stigoh vesela, namirišana i nauljena )....

Ah, zaboravih na onu famoznu feštu sa "komadima"....

Pa baš se ne može reći da mi je život (totalno) jednoličan....

I naravno - tricky pitanje dana:

Što ću sutra radili između 10:30 (jedan relativno jednostavan posao me čeka u 9:00, naravno u zg, a koji bi morao biti brzo gotov - pljuc pljuc) i 16:00 kad idem na remont(ni pregled)?

Imam dogovoreno oliti isplanirano:

- potražiti jedan od dućana gdje se prodaje Velebitsko pivo (gajba je već u autu, a atresar isprintan)
- skočiti na Mirogoj i odnijeti malo sviježeg cvijeća Kraljici Majci (i naravno mom predragom tatici)
- popiti kavicu / pivicu sa frendicom ako gospođa dođe na vrijeme iz Italije (noćenje kod supruga - Talijana na povratku sa službenog puta od desetak dana u Francuskoj - ehhh ta zna živjeti )
- imam opciju još jedne kavice ako ova gore ne uspije - uvijek imam jednog od kolega u (jocker) rukavu - u Lokinovom kafiću u Maksimirskoj
- bacila udicu za još jednu kavicu sa gospodičnom Blogericom, neću vam reći kojoj - ako se žena probudi na vrijeme ....

Da vidimo što vi nudite!

Ajme meni, samo mi "babe" pišu....

Tj. komentiraju.

Zato evo jedan "muški" (sad bi tu trebale one uzzibale sise koje ima Ribafish):

Jučer bili u gostima. Stiže deda sa kata (čovjek sa nekoliko bypass-a) sav zajapuren i ljut - Dinamo gubi sa 2:0. Ajd' dobro. Umirimo mi dedu, spakiramo se i krenemo pješke (poprijeko, preko potoka) doma. Brat - bratu 7 - 10 minuta.

I gle čuda...

Dinamo vodi sa 4:3. Pa, molim vas....

Guzdi ništa jasno. Naravno, ja kao plavuša se baš i nisam previše time zamarala. Očito je Maminjo mimikom dogovorio pare, sa sucima, sa igračima (onima drugima), sa....

Ha???

Sexa nema. Hi hi...

A sad malo o Slovencima...

U četvrtak ujutro me Gazda obavijestio kako je naš prijatelj Slovenac (onaj kod kojeg smo prije šest mjeseci zapili bebu) konačno dobio - malu kćerkicu i da bi bilo zgodno da se i naše hrvatsko dupe dovuče na tulum.

NIje me dugo trebalo nagovarati.

Kako je dan bio strašno naporan, kako je bilo frke na poslu, tako mi je dobro sjelo da se odmaknem od stvarnosti i zgiljam malo preko grane. Dječju klopu i sve popodnevne obaveze brzo sam preraspodijelila. Pih. Šta je to za jednu Rudarku....

Naravno, oma sam pristala na obilazak Maribora, te se Rudarka plavuša tek putem sjetila kako to znači da ću neplanirano obilaziti H&M. Hi hi....

I tako, još istog popodneva sam sjedila u meksičkom restaču - TAKO'S, pila Sol i bilo mi je tako dobro. I tako razdragano....

Dobro, možda zato što je dan bio koma i južina do besvjesti, no....

Dobro jer smo neplanirano malo šetali, doduše bez velike kupovine ili pritiska da se nešto mora kupiti..

Dobro jer sam se tu, među tim strancima osjećala tako dobro, kao nekad u Grazu (da ne spominjem Trst jer tamo nisam bila prečesto) sa onih par stotina šilinga ....

Poslije smo pili, zajebavali Slovence oko granice (brzo smo se složili što bi mi i kako, tamo uz šank brzo riješili taj faking problem), nazdravili maloj Punčki, našli još ženika (jelte Nasljednika)....

Doma legli u dva. Da vam ne spominjem kako sam u petak bila kratkih živaca...

Ps. U H&M kupila košuljicu, onako neku kako zgužvanu, zelenu, sportsku (za nekih 9 eura), Maloj Kitty donji veš i nećakinji ljetnu haljinicu za 4,5 eura. LIjepe stvari za Nasljednika su bile dovoljno skupe, a ja dovoljno nesigurna u njegov ukus da nisam za ničim posegnula. Kad je čovjek komplicirana škorpija...

Nekidan je, nakon dugog vremena pripremljena određena (službena) proslava, u ugodnom seoskom turističkom raju, uz domaću hranu, domaće muzikaše i kako to već ide...

Neke od kolega susrećem, dio njih poznajem još od fakulteta ili kad se poklope neki poslovi i projekti pa s nekima imam češće susrete i radne sastanke, dok neke samo tu i tamo na sličnim proslavama, kongresima i ostalim masovnim okupljanjima ljudi iz struke.

U trenutku kada se poklope neke dobre stvari i kada sam u raspoloženju da se veselim gore navedenim proslavama - osjećam se veselo i poletno i s velikim guštom odem, pričam, diskutiram ili samo jedem i pijem sa starim kolegama - prijateljima.

S nekima od njih sam prošla i one - recimo to intimnije trenutke zajedničkih odlazaka na službeni put, kongres, seminar kada u ne-uredskom prostoru, opuštnoj atmosferi stvarno upoznaš nekog svog - do tog trenutka uštogljenog kolegu, koji ispadne - ili strašno zanimljiv sugovornik, ili neki dosadan, uskogrudan i naporan tip. Ili kolegica.

No, da se vratimo na feštu.

Stvarno sam se nekoliko dana prije počela veseliti tom događaju. Da ne spominjem da sam nakuhala, izorganizirala i ostavila familiju u stilu - "danas me ne čekajte".

Ujutro sam se upicanila u strogi kostimić, diskretan nakit (koliko to Swarovski može biti), čizmice i "bacila u trošak" odlaska kod frizera. Cure u frizeraju su me baš dobro sredile, tako da sam dolepršala na feštu s laganom i prekrasnom frizurom, ali na kojoj se vidjelo da je napravljena u stručnim rukama lokalne mlade frizerke.

Večer je prošla - od energične razmjene mišljenja sa jednim kolegom, s kojim sam se jedno ljeto dobro provela na kongresu u Dubrovniku (da se razumijemo - samo na prijateljskoj i kolegijalnoj osnovi), do razgovora sa nekim drugim ljudima koje rijeđe susrećem.

I sad, ne bi bilo ovog teksta da nije bilo - ali....

Osim što mi po svim mojim susretima sa kolegama, uz komplimente ljepoti, liniji i kako to već ide kad muški bacaju lire, poneki od njih i nabaci neku aluziju na ponuđene seksualne usluge - ja to sve doživljavam kao šalu malu, pa sve nabacim na totalnu zajebanciju. I zezanciju u stilu - "a da ja pristanem, što bi onda... ".

No, kad te kolega doprati do auta na odlasku i pokuša nešto sasvim konkretno, žena oliti ja ostane totalno u šoku.

Jebemu, pa zar mi ne ide sperma na uha van?

Ma da i ne ide, nisam definitivno nikakvim postupcima davala krive signale.

Ili je to samo bio alkohol (doduše, ne u mojoj krvi)....

Wou....

Nema me jedan dan, i vidiš vraga....

No, bez obzira na sve - moram izbaciti iz sebe ovu frustraciju: naime, jučer sam se pokefala sa kolegom iz razloga što na vrijeme nisam shvatila da je debelo u plusu sa promilima. Inače, to je kolega s kojim radim od samog početka - nekoliko desetljeća, pa ga stvarno poznajem u dušu. Na trenutke smo si jaako dobri, na trenutke se malo pokefamo - da ne velim kao u braku. S time da je on osoba koja se baš i ne pretrgne na poslu, da sam ga ne jedanput vadila iz govana tako što sam odradila i svoj i njegov posao na vrijeme i s (manje ili više) voljom, dovoljno emotivno nestabilna da nakon jednog pića zaboravi na obaveze, ženu, djecu i nastavi lumpati do jutra. (neću ovdje spomenuti jednu Staru godinu kada sam ostala na poslu, na terenu, daleko od kuće i mogućnosti prijevoza jer sam bila zadužena da njega odvućem njegovoj kući, u jednom komadu. tada, sa suzama u očima stigoh doma debelo u doba kad su ljudi već izlazili na doček)

Anyway, svako jutro pijemo svi zajedno kavu - kolege, poslovođa, ponekad netko od tehničara. I znate već priče uz kavu - truć, bljuć i o šefu, i o poslu, i politici i nogometu. Nikad nitko ne komentira nešto prestrašno ružno, jer se ipak radi o skupu više ljudi na hrpi. Doduše, neke stvari baš i nisu da se prenesu dotičnoj osobi (u ovom slučaju glavnom šefu - doduše, tehnički gledano on meni uopće nije šef - znači kolegi na drugom radnom mjestu).

No, danas - kako je dotični bio u fazi zaliječenja rana (čitaj: mamuran), a i dotični šef (koji je na jednoj veselici lumpao skoro do jutra) u istoj toj razdražiljivoj fazi - tako je ovaj prvi zlurado prenio ovom drugom kako sam ja "ovo i ono"...

S jedne strane - i je i nije istina. Kako se uzme. Ali definitivno nije predmet da se nekog pozove na suočenje i pokuša iz njega iznuditi bilo kakav odgovor. Njih dvojica protiv mene same. To mi je već u samom pozivu na sastanak diglo tlak na .

Ova situacija se već jedanput ponovila, no taj put sam cvrkučući i kolutajući uspjela stvar izgladiti, a da se nitko nije osjećao povrijeđenim. A tak i tak su drugi dan svi bili zdravi, bez glavobolje i spremni za nove radne pobjede.

Danas nisam bila raspoložena za crvkutanje, pa sam rafalnom paljbom, pa onda tonom uvrijeđene usidjelice odbacila s gnušanjem pomisao na bilo kakvu raspravu, pa makar to značilo da se meni prikače svakakve laži.

Naravno da je šef (inače 1.64) ostao još više iznerviran razvojem događaja. I tako smo sada svi tri na ratnoj nozi. Obzirom da veći dio posla, skromno ili ne ipak ja odradim, mogu uvijek biti kučka i neke stvari staviti na led, da ne velim na finjaka prenijeti da se neke stvari obavljaju ili kasne zbog njih dvojice. No, to mi je nekako neetički i neprofesionalno, pa s takvim stvarima ne želim niti prijetiti niti ostvariti....

A sada nešto veselije: pošto je naš prijatelj (jedan od omrženih Slovenaca) David dobio kćer, mi odosmo zaliti jednu malu Punčku u Deželu. Jebiga, opet fešta....

Ps. Da dala.... Skoro dobila.