Zapravo mi nije jasno zašto još uvijek nismo u EU.

Očito da nam premijer i njegova vlada - stranka - rodbina nema ambicija proširiti svoje djelovanje na ostatak europskog kontinenta.

Sigurna sam da smo dovoljno sposobni, uključujući i ove u oporbi da seremo, mutimo, svađamo, pa podijelimo i na široj razini od ove minijaturne Hrvatske, pa i ono malo u 'Ercegovini što je 'Rvacko. Nije mi jasno zašto svoju kvalitetu ne proširimo i pojedemo Slovence i njihovo pišljivo more, granicu i sve ostalo.

A ne da se upustimo u onu majmunariju od arbitraže sa jednim prefriganim i svim mastima namazanim bivšim nobelovcem. Pih! Jedan političar manje...

I da, kad smo već na politici - Mesić zvuči klaunovski, ali zapravo govori jaako pametno (ne bi čovjek vjerovo). Ako najjača stranka u domovini i šire ima toliko para da predragog si predsjednika o svom trošku voza u blindiranom čudu od četverokotača - očito im ne treba toliko para. Baš me zanima na šta su pare potrošili SDP-ovci..

Oćete još o politici??? Mogu ja, mogu.... Jebiga, navodno kombinacija južine, punog mjeseca (ili ne), loše karme i kenja horoskopa.


Ps. Zaboravih dodati - orehnjača ispala super - više file od "mesa", a pivo - a što reć'... Mmmmm

Ako ste mislili da Rudarka subotom sjedi doma, pere, pegla i licka prozorska stakla - prevarili ste se!

Nećemo sad u detalje zašto i kako, no, ideja je bila - popiti kavu na suncu s pogledom na more.

S obzirom da je od našeg sela malog prva veća bara preko tristo kilometara (gledano prema Jadranu ili na drugu stranu Balatonu), ideja je - blago reći bila suluda. No, kako su se neke karte posložile, detali koji mi se obično ne daju objašnjavati baš svakome, ispada da smo stvarno ulupali dobrih tisuću kuna za dvije nesice. Nooo... Recimo da nije bilo tako skupo.

Ostavili djecu (s gnušanjem su odbila ideju o druženju s roditeljima), utrpali se u auto i gas do STARIGRADA. Kao što sam već prije napominjala, jedan od mojih najboljih pogleda na more (a i kava je odlična) je "Kvartir" - kafić na ulazu u upravu NP Paklenica.

I tako smo mi, par sati kasnije sjedili u Kvartiru, pijuckali Nes i gledali more. Malo smo se i prošetali okolo (nema još nikoga u kampu, a ni hotel ne radi, ali neki majstori čiste okoliš oko hotela), popili još jedno piće sa frendicom koja se isto tako tamo našla (lufta apartman dok frend "plazi" po Paklenici) i krenuli polako natrag. Nije bilo vremena, a ni volje da uđemo u Paklenicu jer je to iziskivalo malo bolji plan (da se čovjek spremi, digne i krene na put mrvicu ranije), pa će šetnja ili penjuckanje po kanjonu ostati za neku drugu priliku.

Slijedeći cilj nam je bio Gospić. Željeli smo tamo nešto pojesti, jer smo već bili poprilično daleko od onih jaja za doručak. Kako je Guzda "svjetski" putnik, naravno da je u Gospiću boravio više puta, čak i spavao, jeo, da ne velim tulumario - tako je bio odličan vodič za početak - klopu.

Kako se ljudi koji puno putuju, a fizički rade, pa moraju i dobro, a relativno jeftino jesti ravnaju po nekim pravilima (jedno od njih je da nakon dobrog jela, drugi dan ne dobiješ proljev, čest slučaj kod ovakvih putovanja), tako smo i mi uletili u Guzdin poznati restoran. Brzo sam pristala na "kalju" - janjetinu na lešo, koju je ponudila konobarica. Guzda je ostao na konzervativnom odabiru mesa sa roštilja. Kalja je bila odlična. Naravno da je od velike porcije (višelitrena jušnja zdjela) ostalo za barem još jedna gladna usta, dok je Guzda jedva slistio pun tanjur mesa sa prilogom.

To je jedna od stvari koje me ljute po restoranima na moru u vrijeme godišnjih odmora - sve je tako minijaturno, da se za puste pare zapravo ne najedeš. Da sad ne spominjem onaj fensi restač iz prethodne priče. (i želučane probleme slijedeći dan, makar sam navečer zalijevala tartufe rakijicom, a u restoranu bocom "Silvanca" - 220 kuna/butelja).

Nakon klope, slijedio je posjet lokalnom The Highlander's PUBU. Osim što je uređen po svim pravilima izgleda puba, očito da je ovaj lokal središte raznih zbivanja (pogledajte na linku) - od različitih prigodnih fešti, žive muzike subotom (Guzda veli da je mjuza odlična - pop i rock! Naravno da je bio i jednu subotu navečer )...

Sve ono što naš lokalni pub, zbog neagilnog vlasnika nema, niti će ikad imati jer gazda misli da je to bacanje novaca. A mi bi tako rado tulumarili, ali ne sa klincima i bez folk konotacija. Da ne spominjem da bi u jednom takvom dobrom štimungu - nas četvoro - petoro dobrosituiranih middle age osoba ostavilo i do nekoliko stotina kuna, što očito ovaj naš ne kuži. A ne oni klinci koji popiju jednu Colu, da budu viđeni...

Nemojte misliti da smo krenuli bez gajbe VELEBITSKOG PIVA (bacili se u trošak kupovine kašete i kaucije za boce) i velebitskog meda (Guzda iz svojih tajnih pretinaca izvukao 50 ojra za kupovinu hrpetine bočica meda!).

Sve u svemu - super izlet. Mmmm...

Ps. Idem peći orehnjaču. Večeras "LIČKA VEČER" u našoj kući. Nema smisla da se piva "pokvari". He he...

Eh...

Podriguje mi se po tartufima. Jebiga, nije da ih volim....

Sad se vi pitate što se ja qur*im s tartufima kad pol nacije gladuje, pol nacije je pod otkazom, a treća polovica.... nećemo sad o premijerovim automobilima. Ne znam da li je gore da je kupljen za državne novce ili podatak da premijer (po službenoj dužnosti) vozi stranački auto. To znači da su i režije i gorivo i ostali troškovi - takoreći privatni (tj. stranački). Koma...

No, da se vratimo na tartufe.

Već danima meditiram kako bih se morala javiti jednom svom inozemnom kolegi i potražiti pomoć u vezi nekih svojih znanstvenih nedoumica. I - kako mi se nije dalo smišljati što ću i kako lijepo napisati u mailu, pošaljem sms da vidim da li je čovjek uopće u Europi, pa da mu se javim na telefon. A čovjek mi se javi istog trenutka porukom kako se upravo nalazi u uredu prijateljice i kolegice u našoj vrloj Metropoli.

I tko kaže da nisam vještica...

Dalje je išlo lako - dogovorili smo termin za razgovor uz ručak, a ja sam pomaknula neke svoje obaveze i odlučila odraditi neke stvari u Metropoli danas, a ne sutra.

Naravno da sam bila obučena u prigodnu odjeću za seoski radni dan - u jeans šosić, neku sportsku košuljicu i čizme (one famozne ljubičaste) koje sam u međuvremenu na jednoj lokaciji umazala jer sam morala na svoje oči vidjeti neke stvari koje nisu bile na asfaltu velegrada. Sva sreća da sam imala i balerinke u autu, pa sam u nedostatku boljega, zamjenila obuću. Tako seoski upirlitana upala sam u jedna od naših razvikanih fensi restorana gdje su me već čekali.

Uz svu onu gospodu i ostale (čitaj: nekoliko političara i još nekih faca koje ne mogu smjestiti niti u ministre, niti u ravnatelje, a bome niti u direktore, a straašno su mi poznati) - možete misliti kako su me pogledali. Doduše, konobari su dovoljno dobro istrenirani da nisu ni trepnuli. Uostalom, u međuvremenu me srdačno dočekao dragi kolega - čistokrvni Nijemac.

A sad malo i o klopi.

Ne mogu reći da nije prefina i prelijepo dekorirana, ali...

Ali:

- veličina porcije je vjerojatno obrnuto proporcionalna cijeni, tako da je jedna kržljava (sita - netom "gablala" u seoskoj menzi!) gospođa normalno čalabrckala po tanjurima, skoro sve pojela, a da nije trepnula niti ju je lovio glavni kuhar što sam klopu ostavila na tanjuru i vratila u kuhinju

- faking tartufi su bili u kombinaciji sa (prefinim) fužima, pa mi je bilo blesavo objašnjavati konobaru da osobno mislim da su tartufi bljak jer me podsjećaju na ustajale starinske podrume (onaj praiskonski vonj truleži) i da bih rađe bez tih crnih točkica

- sva sreća da se kolega stranac i ja poznamo već dugi niz godina, pa njemu nije bilo bljak pojesti pola moje porcije "main corse" - onaj mesni dio, tako da se nadam da se nije digao od stola gladan

- osim ugodne atmosfere finog restorana, okolni celeb naduti političari stvarali su jednu strašno vulgarnu atmosferu "pijem, jedem, poslije jebem" tako da mi je bilo i pomalo neugodno pred čovjekom, makar nije puno razumio jer naravno da ne zna hrvatski, ali su neke riječi ipak internacionalne

- definitivno sam se osjećala kao "mala sa sela" u svojoj odjeći radnog čovjeka koji se ujutro nije spremao na dalek put u Metropolu, a pogotovo ne u jedan tako fency restač. no....

Kad bolje razmislim - neke stvari bolje da si čovjek ne zaželi. Da sam ostala doma, ne bi mi se sad podrigivalo...

U zadnje vrijeme se nešto vrte po ekranu (tko je rekao opet?) neki skupi satovi.

Vrag je to da si na ruku staviš nešto tako lijepo i skupo, dobio ga kao poklon ili kupio... Što je par tisuća eura za jednu plaću gradonačelnika, pih! (ah, zaboravih da ima i onu neku suludu ratu za otplatu onog stančića od nekoliko stotina kvadrata)...

A onda te načitani novinari prokuže. Ufff. Gadno...

Da ovdje ne bi bilo samo pljuvanje po (SDP) Bandiću, i dragi nam je premijer (HDZ) imao istu podvalu prije par mjeseci. I na njegovoj ruci satova za čiju cijenu si mogao potkupiti, pardon nahraniti hordu penzića...

Drugo je to vani. Vani ako si političar, prije si bio neki pusti bogataš, sa svojom vlastitom tvornicom, vlastitim prihodima i vlastitim (bogatim) voznim parkom. Pa ak' ti se na ruci i nađe neki Piaget, nikog nije briga. Tko pita što na ruci nosi Todorić ili Kerum??

A sad malo ja.

Osim prekrasnog Gucci ženskog metalik satića, od pustih desetak dolara, s Bankongške pijace (još radi, još se nije boja skinula i izgleda kao pravi! ) imam i nekoliko Swatch-eva.

O da. Volim ja sve svoje Swatch satove - i onog zlatnog (trenutno ga nosim sa prigodnom bižom uz nekoliko zlatnih narukvica:


I ovog:

i onog sa biserima:


I onog sa crvenim ornamentima (Olimpijada 2008):


Ovo je jedan stariji, skoro na njega zaboravila (Esprit). Štosan dugačak remen što dvaput ide oko ruke:


Najnoviji (čitaj: najdraži) mi je trenutno mali Guess sat.


Za onaj sa kamenčićima (doduše, izgledaju mi jaako vulgarno) nisam imala dosta "poklona" tj. love koju sam dobila da si sama odaberem poklon.

Doduše, jedan sa remenom - ljubičastim staklenim kockicama - Mexx-ov ne mogu naći još od prošlog ljeta. Hmmm... Sigurna sam da nije ostao na moru, znači, pojaviti će se kad ga najmanje očekujem.

A cijena?

Ako uzmemo svih skupa na kup - ne koštaju ni pišljivih nekoliko stotina eura. Ehh...

Baš sam jadna...

Ne mogu a ne reagirati na nekoliko političkih spački.

Kao prvo, koji qu je Sanader dao onih 6% (pre)velikom državnom aparatu prije par mjeseci, a već se tada znalo da je sve otišlo u pič mač? Najgore je čovjeku nešto dati, pa mu onda uzeti. Zato naprimjer ja (oliti moje preduzeće) nije dalo nikakvu povišicu, pa nam (so far) ne prijeti smanjenje. Bar se nadam...

No, ne mogu reći da i moji ne režu gdje se sjete. Od papira do ....

Znam da će me sada prozivati dotični što radi u svim onim - za nas obične smrtnike groznim šalterima što nam dušu čupaju svaki put nekom novog spačkom, svi policajci što će nas nadrkani gonjati po cesti, svi učitelji što će mrzovoljno učiti našu djecu...

Lijepo je govorio moj tata o svim tim "javnim" službama - da imaju male plaće, ali su sigurni za radna mjesta, neki čak imaju i uniformu (deda je bio željezničar), pa im ne treba novac za odjelo, cipele...

E sad, o doktorima, njihovim smanjenjem plaća, a osobno mislim da su im tako i tako male (računajući da su ipak studirali i specijalizirali dobrih desetak godina, za razliku od gospođa na šalterima sa 4 ili manje razreda srednje škole) ne vjerujem da će biti dobro. A kad odu oni koji mogu otići, liječit će nas Rumunji i Poljaci...

Ma sve je to tužno i žalosno. Pogotovo kad čuješ da oni što su sve zakuhali, razjebali i pobrali one silne bonuse - negdje sunčaju golu guzu na toplom.

A narod nek' krepa... Pa čak i u Americi...

Ma bolje je kad vam pišem o Farmi....

Update: Wou... Čovjeku noga pukla u dvoboju (na Farmi). Stvarno reality...

Tu i tamo bacim oko na Farmu. Da vidim što se dešava. Ili ne dešava. No da...

Osim što je Gego (za naše gastarbajtere - lik s Hvara, muzičar, s jednom do dvije poznate pjesme za opće mase) puka, ispljuva ostale, porazbija neku drvenu izbu (uključujući stakla, dio "zida" - što zapravo i ne znam kako su sastavili taj kućerak kad ga je ovaj minijaturni lik demolira), ništa pametnog se ne dešava.

No da, i to što Simonica (navodno) bljuje svako jutro...

No, nešto sasvim drugo sam htjela komentirati. Pošto smo prošle godine gledali dotičnu Farmu, pošto su dotični ovogodišnji sudionici znali što ih čeka, nije mi jasno zašto nisu prije odlaska:

- naučili spremiti sir (i vrhnje)
- naučili loviti ribu (imaju ribnjak, a gladuju, nemaju meso, a od ribe ni "r")
- naučili peći kolače (one domaće, za koje ne trebaju ni maslaci, ni margarini, ni puno šećera)
- naučili spremati tjesteninu (domaće rezance, trgance, fuže...)
- naučili spremati namirnice da duže izdrže(meso z tiblice - to je stari međimurski način spremanja mesa - meso se ispeče te "utopi" u mast, kako ne bi bilo u kontaktu sa zrakom, pa se ne mogu razvijati bakterije truljenja) na starinski način
- ne znam da li smiju ili ne - ali ja bih krknula jednu od onih kokica. pretpostavljam da ne znaju očerupati i očistiti dotičnu ptičurinu. ehhh...

Sve u svemu - zašto netko nije naučio što se i kako jede na selu za doručak, a ne onaj gris od jutra do sutra...

Sve u svemu - koma.

I da - gledala sam mrvicu finala "Ples sa zvjezdama", (na talijanskoj tv) no kako smo imali doma punu kuću gostiju koji nikad nisu čuli za princa - nisam mogla pratiti njegovu pobjedu. Mmmm... Cmok. cmok...

Ne mogu sada pljuvati po Bjelovarcima, no odakle im taj (trenutno ministar) Bajs?? Znam da je bio vaš župan, da je - tko i što taj čudan čovjek?

Našla nešto i na googlu. Navodno gospon pravnik i naš trenutni ministar turizma je čovjek bez znanja stranih jezika. Navodno baš i nije putovao po svijetu. Navodno...

Možda i ne. No, na prvi dojam ne djeluje nimalo vjerodostojno jednog ministra turizma.

No da, nisam o tome htjela pisati. Imam zapravo jednu dilemu. Pošto svi trube kako će nam turizam podbaciti jer stranci baš i ne buju došli, uključujući omražene Čehe i na opći užas Dalmoša - škicera Čehinje - sada ne znam što će se desiti sa cijenama zimmer frei-a!

Dal' će se opametiti, pa nam dati jeftinije (sredinom kolovoza) ili ne? Il' će mest prazne hotele??? I sobe sa plastičnim namještajem?

To jest - ne znam da li da si sada, za ovu punu cijenu rezerviram svoje dugogodišnje mjesto na plaži ili ne.

A dragi nam je Bajs baš vrckav - turizam će pobaciti za 3%. Ha ha...

Po meni - i do 40%! Zato jer naši i dalje drže glavu u pijesku, a Uskrs nam kuca na vrata, a s njim i oni bogati Njemci koji bi se možda i bez obzira na recesiju došli grijati u naše hotele na moru. I šetati uz obalu.

I zato što misle da će svi veselo dotrčati samo gledati prirodu, pržiti se na suncu i dati ugnjetavati od mrzovoljnih konobara. I to sve za puste pare.

Jer, što bi naši nešto promijenili....

Naravno da suosjećam sa svima onima koji su u ovo turbulentno i kao što svi vele recesijsko doba dobili otkaz. Dio otkaza je stvarno rezultat lošeg stanja i otkazanih ugovora za pojedina poduzeća, dio otkaza su rezultat bahatosti privatnik tajkuna, koji su na lagan i jednostavan način otkazali djelu svog radnog puka bez nekih većih pitanja....

No, za smanjivanje plaća sucima, koji nisu zaštićeni nikakvim sindikatom ni strukovnom organizacijom koja bi ih eventualno štitila nije fer od premijera.

Pogotovo ne u trenutku kad si ni sami sebi (čitaj Sabor, ministri, rukovodeća mjesta u ministarstvima - svi oni silni zamjenici i savjetnici ministara, predsjednika i tko zna koji likovi sa svim pravima službenog voznog parka, službenih ručkova i ostalih blagodati vlasti) skresali. Jelte zato što su vezani uz sve saborske čistačice, kuharice i portire. Moš mislit.

I nakon što su i dalje u igri svi oni nabulozni (pogotovo za ovo "no cash" doba) investicijski programi koji bi se mogli zaustaviti, smanjiti intenzitet ili odustati do nekih boljih dana. No onda nam predragi doktor ne bi mogao rezati vrpce tamo negdje za dvije godine kada krene ona "prava" predizborna kampanja...

Suci, liječnici (njihove su plaće isto upitne, i to se sada vrti po medijima) i svi ostali visokoobrazovani stanovnici ove lijepe naše biti će prisiljeni za odlazak u neke toplije krajeve. Ne zaboravite da su svi oni "grijali" fakultetske klupe dobrih 5 - 6 godina, nekoliko godina specijalizacije, nekoliko godina skupljanja iskustva (u mojoj branši pripravnici i tzv. "mlađi inženjeri" imaju mrvicu veću plaću od čistačice) da bi im netko samo tako smanjio plaću (daleko i višestruko manju nego bilo gdje u svijetu) kako bi na nekome trenirao strogoću.

Ako uzmemo u obzir statistiku - dotičnih sudaca nema više od tisuću - dragi nam je doktor "zaradio" tj. ušparao niti za dvije zimske gume svojeg (pre)skupog službenog vozila.

Da se razumijemo, nisam za to da se predsjednik države ili čak premijer voze u tačkama, no protiv sam ogromnog i skupog voznog parka za sve njihove suradnike, sekretarice, čuvare i sve one ostale što jure s njima okolo po lijepoj našoj...


A zapravo sam vam htjela ispričati kako sam lijepo mezila sa nekoliko Jožeka oko kotlovine (pekla se riječna riba, naravno na masti!) i čaš(ic)e domaćeg vina.

Update: izbrisala sam jedan komentar jer je previše otkrivao. sorry.

Kaj je, je... Da ga nema, trebali bi ga izmisliti!!

Pretpostavljam da je višestruko domaće i gastarbajtersko pučanstvo čulo za posljednju, doduše, pretposljednju "pizdariju" dragog nam gradonačelnika Metropole - onu kako mu je čudan "U" u znaku U2, pa će vidjeti kako će to riješiti sa plakatima za koncert. E lude kuće...

Sad je maloprije komentirao u svom stilu ulaz u (javni) wc (nisam ulovila lokaciju te moderne ćenife) - na pritisak gumba (ne znam zašto to hrvatski prevode kao "taster") nakon što se pročita "push" ili što li već piše (na engleskom), pa domaća bakica ne zna što bi trebala učiniti da uđe u prostor toileta....

No da, on je definitivno osebujna zvijezda našeg političkog neba. I ne može čovjek, a ne priznati mu na upornosti, energiji, tvrdoglavosti i 0-24 pred reflektorima grada Zagreba.

S jedne strane me veseli, kao apolitičnoj osobi kako ga ni predsjednik vlastite stranke, a kamoli suparnici (sve do sad neki prozirni "nit pohasnilo nit poškodilo" tipovi, uključujući i nekoliko gospođa, pa makar nosile i gumene čizme) ne mogu dovesti u neke realne okvire.

Da se rukovao sa svakom piljaricom na placu, svakim Cigom u Resniku i Jakuševcu, svakim gladnim penzićem - nitko mu ne može osporiti. Da ih je samo 50% glasalo za njega - on je apsolutni pobjednik.

Da ne spominjemo kumstva dječjih sportskih klubova, malih beba u mnogobrojnim obiteljima (uključujući sveprisutnu rodilju Hamzu s 18. djetetom na putu) - tu mi jedino nije jasno: nekad "komunjare" nisu išle u crvku, da ne velim da su branile odlazak, a sad mogu biti crkveni kumovi...

No da, malo sam zabrijala. Da je centralizirao i monopolizirao vlast, tako da se sad mogu urušavati ceste i privatne kuće, da se bez njegovog "blagoslova" tj. (nikad dokazane) pinke ne može dobiti ni jedan posao u niti jednom od razgranatih podružnica Zagrebačkog holdinga - to je priča koja kola gradom - navodno je i to sve istina.

I dok se ne sruši na cesti s infarktom s kojim nema povratka - nećemo se niti riješiti dotičnog "predragog" kajkavca...

Ne može se reći da dan nije obećavajući....

Sunčano jutro, čistih oštrih linija...

Obukla sam crvenu majicu. Uz novi crveni ruž - mrak. Remember lipstic index?

Navečer ćemo nešto zeleno. Uz irsko pivo. Ili žuju. Nema veze. Glavno da je tekuće. I u dobrom društvu..

Danas će pasti odluka za Rim. Nekako mi se frendica nećka (zbog novaca, ispada da je ovako skuplje nego turistički preko agencije). Ne vjeruje mojim organizacijskim sposobnostima. Ehh..

Danas bi tati bio 70-i neki rođendan. Bok tata...


Update: Dvije stvari: dvije svjećice - srce svijetle na Mirogoju.
Drugo: Moja "besplatna" karta bi me/će me koštati oko 900 kuna!! I sad vi recite da je to super. Još ne znam što ću....

Stvar uvijek počne strašno benigno, lagano i jednostavno...

Doduše, kad sam pristala na to već nešto nisam ni znala da je "mamac" (znači, kod mene nije bio!) - voučer za avionsku kartu.

I sad - slatke brige. No, da skratim, Guzda je odustao od tog "besplatnog" poklona, koji bi nas koštao još jedne avionske karte (za punu cjenu), aerodromskih pristojbi (što nije uključeno u vaučer), hotelske sobe, klope za par dana... brat bratu do tisuću eura.

Osim što mi je glupo da sama - na jedan dan otputujem, kristalizirala se ideja o petak - nedjelja putovanju, cilj: Rim. Suputnik: frendica koja će platiti svoju kartu i pola dvokrevetne sobe. Mrak.

I tu sad vi uletavate, naravno oni koji su bili u Rimu:

- koji hotel (prednost imaju mali najmanje tri zvjezdice hotelčići s "starinskim" duhom)?
- kako s aerodroma doći do hotela (ima li "gradski" prevoz?)
- da li udaljenost od Coloseuma znači "centar grada"?
- da li se dugo čeka za ulazak u Vatikan, muzeje, štoliveć je "must seen" (znači - jedna subota krajem svibnja)?
- što obići u tih - petak popodne, subota, nedjelja dopodne???

Zapravo, za Rim sam se odlučila jer naravno - u njemu nisam bila, drugo, volim atmosferu u Italiji, fino se (a za relativno malo novaca) jede i - kad bolje razmislim - da odem na dva dana, malo se promuvam okolo, sjednem na neku fiinu terasu i popijem pravi talijanski kapučino - ne bi mi trebao ni Vatikan, ni muzeji ni ništa...

Gledam emisiju o odobravanju skupih lijekova, tipa Sutent (tko ne zna - lijek koji pomaže u određenim oblicima karcinoma bubrega).

Kao što i ja radim u jednom velikom poduzeću, gdje je na niže razine spuštena određena količina novaca za tzv. "tekuće" održavanje i zabranjeno je ravnatelju / upravitelju da potroši više novaca od onih odobrenih planom za tekuću godinu, tako i ravnatelji bolnica isto imaju određeni budžet koji im je na raspolaganju.

Prema tome, u slučaju jedne ili više tih skupih terapija koje mora (po pravilniku ili uredbi ministra, ne znam točno) prepisati bolnički liječnik specijalista na račun dotične bolnice - "pojede" dio bolničkog proračuna. A s druge strane ministar prijeti ravnateljima da će ih smjeniti u slučaju prekoračenja tih odobrenih sredstava.

I što mislite - zbog čega se tako teško dobije taj gore spomenuti zahtjev za neki od tih skupih lijekova?

Ima još jedna kvaka - ljudi nisu svjesni ili ne žele biti svjesni svojeg stvarnog stanja tj. stadija (ovdje govorimo o zloćudnim smrtonosnim bolestima tj. karcinomima) bolesti. I sada na televiziji doktori spominju - na primjeru Sutenta kako je on neučinkovit osim u slučaju početne faze bolesti, pa ispada da su osobe (tri primjera - nema veze kako se zovu) koji se bune su zapravo s pravom odbijeni, jer su nakon prve faze i "kure" dotičnim lijekom ipak, nakon duljeg ili kraćeg vremena remisije ušli u nastavak bolesti tj. karcinom se vratio ili povećao.

Ne mogu reći da i ja kao zdravi pripadnih ove nacije koji cijeli život plaćam zdrastveno osiguranje ne očekujem da mi se omogući potpuno liječenje nedajbože neke zloćudne tvorevine ako se pojavi u mojem organizmu. Svim mogućim sredstvima, bili oni skupi ili ne. No, niti jedna država svijeta "običnim" zdrastvenim osiguranjem ne pokriva takve skupe tretmane. Prema tome, pohvaljujem da se naša država ipak trudi. Možda neki misle da je nučinkovito (vjerojatno je definitivno presporo, a za neke i prekasno), no, ako postoji zakonska osnovica, uvijek ima čovjek nade da se - pa makar i medijskim istupom izbori za svoja prava.

U svemu tome je problem i sa birokratskim mehanizmom koji je velik, spor i slabo učinkovit, a vi se kod takvih dijagnoza praktički borite za svaki svoj dan života. Pretpostavljam da je jedini način obilazak svih dotičnih referenata, zvanje, telefoniranje, pitanje...

Iz iskustva znam da sam u svakom trenutku traženja određene pomoći i informacija, da ne velim čak i nekih pomagala vezanih uz dijabetes sve dobila. I to je vrsta borbe za život. Ne može se očekivati da će netko u naše ime požuriti s nekim papirom, odlukom ili dozvolom, ako mi sjedimo doma i čekamo da nas se prozove.

A s druge strane čovjek (u slučaju bolesti djece - roditelj) treba realno i objektivno koliko je god to moguće sagledati situaciju i u svakom trenutku biti svjestan svojeg stvarnog stanja i opcija koji su mu preporučene od strane liječnika - specijalista, a ne glavom bez obzira tjerati neku "pravdu", skupljati novce (famozni humanitarni koncerti i ostali oblici skupljanja novaca), odlaziti na "čarobne" inozemne operacije i sl.

S druge strane - o čemu pričamo ako je svojedobni ministar zdrastva otišao na operaciju u inozemstvo? Toliko o povjerenju u naš sustav.

Sređujući neke račune, pronašla sam i šalabahter sa lozinkom za Photobucklet. Pošto sam vam ostala dužna nekih par slika, eto ih.

Kao prvo, cvijeće za rođendan. Dotične ruže, prekrasne (doduše, bez mirisa) uspjele su se osušiti, a da se nisu otvorile. Eh, gmo...



Dalje, prelijep cvijet, koji je išao uz knjigu o čokoladi. Mmmm....



Dalje, poklon od društva iz preduzeća, famozna Guess torbica:



I za kraj, nešto potpuno drugačije. Kad ti je dijete fan Spužve Boba (oliti Sponge Bob) - to izgleda ovako:



Update: tko je vidio, vidio je....

Opet malo izvještaj sa Farmice. Za vas koji ne gledate. I za vas kaj lažete da ne gledate, ali zapravo svaki dan škicnete kaj ima novog...

Od kad je izašao Antiša, nekako mi ni Simona nije zanimljiva. Nema onih proljeva ljubavi, ljubomore, svađa, baterija, luleka i ostalih zanimljivih spika. Ehh... Vratite nam Antišu da se obrzaovani narod zabavlja.

Nije mi jasno kaj se Gego tako odalečio od svih. Jel' čovjek stvarno takav frik da čak ni ne spava sa ostalom rajom?

Dečki su super. Uključujući, kako ga je zezao Ante - "propalog pedera" tj. Dinu koji radi i po kiši i po suncu. Čovjek zida, gradi, zakucava, pila....

Sve u svemu, frajeri su totalno cool i opet će se desiti da će se babe kokoši posvađati, muljati i na kraju sve skupa popušiti kao u svim do sada reality-ima. Onaj Celeb BB ne priznajem, gdje je pobjedila Danijela Dvornik, pošto unutra baš i nije bilo pravih frajera (sjetite se Mačka i silikonskog Cigu tj. Ciganovića ).

I da. Famozno pitanje - zašto uopće gledam tu faking Farmu? Pošto na "trećem" (tj. RTL-u) puštaju one što zavijaju, a misle da znaju pjevati, na drugom je nogometanje, a na prvom edukativne emisije tipa "Globalno sijelo" - fakat ne znam što bih gledala. Doduše, malo mi fale Fazlinovići..

Htjela bih samo dodati jedan mali dodatak - pošto se Halid Bešlić, čovjek kojeg cijeli Balkan drži na dlanu kao kap vode (čitaj: mlati pare na pjevanjima, svadbama i ostalome) spičko sa autom, pa sam doznala i kakav auto vozi. Naime, taj dotični bogataš vozi običnu - Škodu Superb. A naši političari, nogometaši i ostali bogataši nas uvjeravaju kako ne mogu zamisliti život bez Mečki, Bembura i ostalih skupih makina. Ma fak.

Dan žena pamtim još iz onih nižeškolskih dana. Kada smo izrađivali poklone i vježbali za predstavu za Dan žena.

U našoj obitelji je tata ima pravo i dužnost da odlazi na roditeljske sastanke, informacije u školu, vozi nas klince doktoru i - skoro pa sve što sada, u našoj obitelji radim uglavnom ja.

Jedino je taj famozni Dan žena bio trenutak kad je mama ipak morala otići do škole, sjesti sa svim ostalim (napirlitanim) gospođama i oslušati pripremljenu priredbu.

Kako sam se zaposlila početkom davne '89, tako sam "doživjela" i nekoliko onih socijalističkih proslava Dana žena. Prve godine smo mi, nas par pripravnica ispale sa spiska za neke poklone - marame (novce su "babe" donirale nekim gladnima u Tanzaniji, Sudanu, gdje li su tada već bili gladni), a mi smo se nadobudno naljutile.

Iduće godine su žene iz mog lokalnog kolektiva otišle na izlet. U kuhinji je ostao šef kuhinje i njegov ekonom koji su skuhali gablec za ostatak društva. Pošto sam tada još bila mlada i nadobudna, ostala sam raditi sa dečkima, a ne otići na besplatni i sigurno zanimljiviji izlet za ženama. Ehh.. Mladost, ludost.

A sada?

Ne mogu reći da mi - žene nismo zapostavljene, ugrožene i neravnopravne!

Osobno, morala sam se strašno potruditi da napredujem na poslu. Ne mogu reći da sam manje plaćena od mog kolege, ali, ja sa svojim (bez lažne skromnosti) znanjem, iskustvom i sposobnošću, da sam muško - bila bih već šef, da ne velim neki manji direktor - menadžer. Jebiga.

Kad je žena - radnica, djelatnica nezadovoljna poslovnim rezultatima jer se nisu odslušali njezini poslovni zahtjevi - odmah je "baba bez seksa" ili "pms - dani u mjesecu" ili nešto takvo. Muškarac - eto, on je dobar šef. Razljutio se...

I kad dođemo doma - od nas se očekuje da se smješkamo, napunimo frižider, operemo, opeglamo, djecu vodimo doktorima, slušamo umornog muža kojeg je raspizido šef (nas nitko nikada ne razljuti na poslu) - i još na kraju u krevetu budemo super seksi mačka u korzetu i štiklama...

Ne velim da su svi gore navedeni primjeri baš moje osobno iskustvo, no, at the bottom of everything - muškarci žele s jedne strane uspješnu i emancipiranu ženu do trenutka kad dođe na kućni prag (naravno, as soon as possible - direktno s posla) - kad očekuju skromnu pavokosu sisatu domaćicu...

Zato žene - nažalost, nismo se maknuli daleko od početka prvih žena sufražetkinja..

Kako bih prekinula ovu dolje tiradu po komentarima, imam nešto sasvim drugo za vas:

Nasljednik, kao što se zna, trenira rukomet. Kao što trenira, tako i putuje sa svojim društvom na tekme, pa i u druge krajeve lijepe naše. Ponekad tu negdje u našoj blizini, ponekad malo dalje, no ne dalje od stotinjak kilometara, da ne bude zabune.

Ponekad se desi da se malac spremi kao da putuje na more, pa ispadne da baš i nije dobro slušao trenera i zapravo imaju utakmicu u našoj domaćoj dvorani (oliti na pet minuta od kuće).

Da vam sad ne spominjem kako su mu za sve te "ekspedicije" potrebne velike količine hrane. Nekoliko litara vode, soka. Slatkiši. Sendviča ponajviše.

Tako se danas putovalo u Bedekovčinu. Što i nije bitno u ovoj priči. Recimo - vožnja od šezdesetak i nešto sitno minuta.

Kako ne bi "umro" od gladi, spremilo se dobra dva sendviča od po četvrt kruha (nestalo peciva do vremena kad se on uopće sjetio da ikud ide), uz sve ostalo što si je sam nakupovao.

Ode on lijepo.

I vrati se za desetak minuta. Zbog pomanjkanja prevoza, a pošto su protivnici neke mrge iz treće lige, one malo manje kršne ostavili doma.

No, tu nije kraj.

Lijepo sjeo u fotelju - i mrknuo sendviče. Da se ne pokvare.

I ovo što sam svaki dan na blogu oduzima mi dosta vremena, tako da sam "u kontaktu" tj. čitanju sa određenim brojem blogera i davno sam prestala tražiti "novo" društvo..

Doduše, tu i tamo netko uleti, pa ja odem na njegov blog, stvar mi se svidi i postanem prijateljica sa novim blogerom.

A ona pročitam na jednom od poznatih blogova nešto što ne razumijem. Netko nekog proziva, pizdi, pljuje. Pa odem na druge - a svi bruje o svađama, pizdarijama, cool listama, sexom ...

I sad rezime - ako sam uopće uspjela pohvatati, a čini mi se da se radi o nekoliko paralelnih priča i još uvijek mi nije jasno tko je s koje strane u ovom najnovijem blogerskom ratu:

Osim priče kako se na cool listu može doći preko kreveta (he, he, što mene netko ne pita - ja dam i bez obećanja za cool listu ) i poznanstva - naravno da u svim komentarima zapravo izviruje ljubomora na te dotične liste.

Ako se sjećate, takvih "afera" je bilo i prije. I što god rekli - kako god je to bezeveze, svi smo mi, stari i mladi krvavi ispod kože i svi želimo (javno ili tajno) vidjeti svoje nikove na dotičnim listama. Jebiga. Ja osobno priznajem da to nije nešto, ali dok nisam došla do nje - bome sam ju željela. Žarko.

Pošto smo svi zapravo "podstanari" na besplatnoj domeni (jel' se to tako zove?), ne možemo se buniti kada "gazda" postavlja svoje uvjeti. Jebiga, ovo nije samoupravljanje. Pa, prema tome, taj isti "gazda" zadržava pravo da na naslovnicu stavlja (zajedno sa cool listama) što se njemu/njoj sviđa. Uljučujući sve one političare što su im PR-ovi pisali postove, cro-celebove sa onih tri posta ukupno i sad "drage" nam Farmere...

O onoj drugoj aferi - provjerenih ili neprovjerenih priča o seksualnim orjentacijama dotičnog gospodina profesora koji su isplivali u nekim "malodobničkim" blogovima - stvar je ružna, prljava i grozna. Kako god gledali na stvar. Truth or false. Ako je istina - užas. Ako je laž - isto, ali na stranu zločeste djece tj. klinki. Pa bi i to onda bilo - možda ne za sud, ali za socijalnu službu definitivno.

Tu imam nekoliko savjeta: jedan od osnovnih je da se na blogu čovjek NE prijavljuje sa svojim punim imenom, prezimenom i ostalim detaljima iz života. U tom slučaju je mogućnost da vam šef čita što o njemu mislite puuno veća. I da vas onda kazni na poslu, uključujući da vam stisne otkaz - uvećana.

Također, na blog se ne ide sa službenog poslovnog kompa. Em nisi plaćen, pa ni u državnoj službi niti privatno (obično ti privatnik ni ne da mogućnost da NE radiš posao za koji si plaćen) da surfaš, kartaš i blogaš za vrijeme radnog vremena, em nije profesionalno...

Trošenje novaca skupljenih humanitarnim akcijama traži jedan cijeli post, pa o tome neću razglabati. Tužno je kad isplivaju neke ružne priče, jer samom negativnom konotacijom NE potiču ljude da slijedeći put daju novce nekome kome je taj novac možda stvarno potreban.

I za kraj - peace brothers !! I sekice!

Znam da ima narodnih izreka o tome što se dešava kad te svrbi lijevi ili desni dlan....

Nešto daš ili nešto dobiješ (kod nas se računa samo šuša, fućkaš duhovna bogatstva, he he)...

No....

Što se dešava kad te cijeli dan svrbi desna sisa?

Ufff...

Znam da se od mene očekuje nešto pametno, ali kad se čovjek, da ne velim seoska radna žena najede kuhanog bunceka sa zeljem i "pretepenim" krumpirom, zalije sa par čaša domaćeg vina ("piši Graševina, tak i tak ne znaš napisati Chardonnay") tj. Pino(t) - se ne čita, od nje baš i nema neke koristi..

Osim da se baci u krevet i malo dremne od "napornog" radnog ritma...

Aloha!

Ps. Ne mogu se odlučiti da li bih ovaj post stavila pod "karijera" ili seks/ljubav (prema hrani) ???

Al' me popljuvalo, a sigurna sam da će svi gledati farmere. Još samo kratko o njima - kao prvo, gledam samo dnevne emisije, uz pranje suđa, surfanje, bloganje (naprimjer sada) i sve što se već radi u ovo doba dana...

Drugo, definitivno izgledaju simpatično (Gego, Mario, Marina...) i sposobno da se ne izgube u blatu...

A Simonica i Ante? Hi hi...

Nadam se da su im obećali puuno para, pa da još neko vrijeme uveseljavaju ovu našu napačenu raju. Uključujući i gramatiku, padeže i značenja nekih riječi koji izađu iz njenih "slatkih" ustašca.

Apropo blata - jučer me otjeralo u uskom (rođendanski poklon) šosiću i talijanskim čizmicama (petica nije prestrašna) u šumarak da tražim neku šahtu. Ne pitajte zašto...

Al sam pikala po grmlju. Doduše, nije bilo blata, već samo mekano lišće, ali nije mi bilo svejedno preskakati preko polomljenih stabala i kroz pikavo grmlje.

Utjeha mi je bio poslovođa u svojim "mešnim" cipelama. He he...

No, zapravo sam htjela spomenuti ovo što je u naslovu - lipstic index. U najnovijem Playboy-u ima tekst o - vjerovali ili ne - povezanosti povećanja kupovanja kozmetike, a posebno ruževa za usne sa stanjem recesije u društvu. To je čak neka statistički dokazana teorija, no da sad ne ulazim u detalje.

Jednom riječju - što je situacija financijski lošija, to se ljudi vesele malim stvarima, pa tako i žene - ako ništa drugo - novom ružu koji "podiže" raspoloženje - i to - što "jače" crveni(ji) - to bolje.

Ne bih vam tu ništa spominjala da se i sama nisam prepoznala u tom tekstu jer sam baš danas prije toga razmišljala kako bi me razveselio jedan lijep žarko crveni ruž!

Kao što znate (a valjda krv nije voda - Kraljicu Majku sam pljuvala što gleda one silne sapunice) moram komentirati Farmu - naravno da sam pogledala početnu emisiju. Di će takvo sranje proći bez mene.

Kao prvo - voditeljice, što Pišekica, što "mala" Mia izgledaju mrak. I fino pričaju. Nit brljaju, nit frfljaju, nit mucaju.

Mogu reći da mi je i onaj Pevecov "maneken" tj. voditelj Kocka puno ugodniji i normalniji od bivšeg zagorca koji se previše kreveljio, barem po mojem ukusu.

Ovdje ću samo dodati za drage čitatelje - gastarbajtere da je "Farma" reality gdje su u blato, bez struje i vode ubacili određeni broj "poznatih" bivših, sadašnjih i budućih "zvijezda" (prave Cro zvijezde kao Gibonni, Seve, Oliver ili nekima od sportaša ne pada na pamet da se spuste na takav nivo i sudjeluju u nekoj takvoj pizdariji).

A sad malo i o kandidatima. Pošto sam i sama takozvanih "ozbiljnih" godina, sviđa mi se da su odabrali malo starije, pa se nadam i razumnije ljude. E sad, da li će jedan Vajta baš biti neki pravi seljak - farmer, to je pitanje na koje ćemo brzo dobiti odgovor. He he...

Sigurna sam da će Pjer (Žardin) znati odgovor na sve zadatke, uključujući i kuhanje, pitanje je samo da li će to ostalima znati objasniti ili će biti naporan, pa će ga znogirati prvom prilikom vanka.

I "životinja" Lupino je bio odličan, samo što oni mlaci nisu znali prepoznati način na koji ga je trebalo usmjeriti da radi, da ne velim da su ga tu i tamo trebali malo potapšati i pohvaliti...

Baš me zanima koja će od onih ženski okupirati kuhinju. Doduše, sve ono Yo-ino kuhanje nije ju daleko dovelo, jer je uz sve to i kvocala. Pa su je brzo znogirali vanka.. Hmm...

Na kraju ispada da će opet dobro proći onih par što će se "provlačiti" kroz dane i tjedne...

Baš me zanima kako će se ponašati Bubica i nadam se da ćemo konačno doznati seksualnu orijentaciju dotične medijske "sponzoruše".

One neke kvazi glumice - manekenke i prigodne muške pratilje, pošto ne pratim hrvatske sapunjare ne mogu nikuda staviti. Osim što ih tu i tamo vidim na slikama u Gloriji. Baš me zanima što će od njih ispasti. Od Alex se svašta očekivalo, a još više dobilo.

A Simonica i Antiša??

Osim što mislim da je frajer puno manje lud i puno manje glup nego što su ga mediji prikazali (jer inače ne bi bio uspješan poduzetnik), tako da mislim da je osobno stisnuo zube kako bi dragoj ženici priuštio još malo medijske prašine...

I još uvijek mu nije jasno što mu je to trebalo u životu..

Ovdje ću samo zlobno primjetiti da je Simonica primila jednu od onih flaša s vinom i natezala...

No da, nastavak slijedi.

I piše mi se ozbiljno, i piše mi se šaljivo...

Samo se ne mogu odlučiti što ću... Ehh....

Htjela sam pisati malo o roditeljima koji u nebesa dižu svoju "mladunčad", pa su njihovi najbolji, najmirniji (a kad tamo ukori pred isključenja), njih profesori ne vole, a ne da su sami krivi za svoje nedovoljne ocjene i sl..

Imam ja tako jednu prijateljicu s kojom sam se nekoliko puta žučno raspravljala o "ljubavi" profesora prema njezinom predragom sineku. Eto, profesor baš njega ne voli, pa on ima jedinicu iz dotičnog premeta. Ma daj...

I svaki put si velim da mi je to zadnje da razmišljam i živiciram se zbog tuđih čudnovatih roditeljskih stavova. I da nije moje da im pokušam objasniti da su u krivu..

Taj isti je nedavno bio na nekom tulumu, zajedno sa Nasljednikom. I dotični se - kao i većina klinaca od 15-16 kad se dokopaju određene (besplatne) količine akohola - napio "kao majka". I tu su klinca roditelji od slavljenika, uključujući i mog sina nosali do kućnog praga kako mu se ne bi desilo išta gore od alkoholizma i mamurluka...

Naravno da majka nije spomenula ni "a" od pijanstva. Neee...

U međuvremenu se desilo nešto puuno ozbiljnije, s time da je tu bila uključena škola, pa čak i policija. Neću u detalje zbog zaštite malodobnika, no situacija je bila ozbiljan i veoma kritična po malca koji je - gle čuda - napravio gadno sranje...

Naravno da smo htjeli - nehtjeli o tome doznali sa više strana. Pretpostavljam da i ostatak sela, ili barem jedan veći dio zna što se desilo. No, roditelji, prijatelji nam nisu ni jednim migom o tome zucnuli, pa je nama neugodno s njima raspravljati. A po njihovom ponašanju vidimo da su utučeni i da im treba razgovor. Ako ništa drugo - zajebancija na dotičnu temu, pa da se malo opuste...

Ovdje neću filozofirati o tome kako smatram da je i njezino ponašanje "moj sin je bezgrešan" dovelo djelomično do situacije u kojoj se dijete našlo.

Naš sin je u vrijeme krizme (znači sa svojih 14 godina) imao želju za posjedovanjem skutera. Lijepo smo mu objasnili da nam ne pada na pamet kupiti mu nešto za što mu ni država ne dozvoljava jer se smatra da je još premali, prezelen i preblesav da u rukama ima stroj koji ga u krajnjoj liniji može ubiti.

Isto je bilo sa izlascima do 16. godine. U 23:00 sata je morao biti na kućnom pragu. Naravno da se strašno ljutio na takvu situaciju. Jebiga, c'est la vie. No, mi nismo odstupili od svojih uvjerenja. Uostalom, da država nije propisala taj zakon, tako i tako bi u ponoć morao biti doma. Možda čak i ranije. Za svako doba života moraju postojati granice i stvari koje se smiju, a koje se ne smiju raditi. Najgore je kad klinci neke stvari rade prerano...

Naravno da ima roditelja koji ne misle kao mi. U slučaju kada se dese, ne daj Bože čak i one najgore stvari - ne okrivljavaju sebe, nego druge i društvo u širini što nije odgajalo njihov (razuzdani) podmladak.

Ma molim vas...