Marketing
Tarfuti, političari i ostala sranja...
Eh...
Podriguje mi se po tartufima. Jebiga, nije da ih volim.... 
Sad se vi pitate što se ja qur*im s tartufima kad pol nacije gladuje, pol nacije je pod otkazom, a treća polovica.... nećemo sad o premijerovim automobilima. Ne znam da li je gore da je kupljen za državne novce ili podatak da premijer (po službenoj dužnosti) vozi stranački auto. To znači da su i režije i gorivo i ostali troškovi - takoreći privatni (tj. stranački). Koma... 
No, da se vratimo na tartufe.
Već danima meditiram kako bih se morala javiti jednom svom inozemnom kolegi i potražiti pomoć u vezi nekih svojih znanstvenih nedoumica. I - kako mi se nije dalo smišljati što ću i kako lijepo napisati u mailu, pošaljem sms da vidim da li je čovjek uopće u Europi, pa da mu se javim na telefon. A čovjek mi se javi istog trenutka porukom kako se upravo nalazi u uredu prijateljice i kolegice u našoj vrloj Metropoli.
I tko kaže da nisam vještica... 
Dalje je išlo lako - dogovorili smo termin za razgovor uz ručak, a ja sam pomaknula neke svoje obaveze i odlučila odraditi neke stvari u Metropoli danas, a ne sutra.
Naravno da sam bila obučena u prigodnu odjeću za seoski radni dan - u jeans šosić, neku sportsku košuljicu i čizme (one famozne ljubičaste) koje sam u međuvremenu na jednoj lokaciji umazala jer sam morala na svoje oči vidjeti neke stvari koje nisu bile na asfaltu velegrada. Sva sreća da sam imala i balerinke u autu, pa sam u nedostatku boljega, zamjenila obuću. Tako seoski upirlitana upala sam u jedna od naših razvikanih fensi restorana gdje su me već čekali.
Uz svu onu gospodu i ostale (čitaj: nekoliko političara i još nekih faca koje ne mogu smjestiti niti u ministre, niti u ravnatelje, a bome niti u direktore, a straašno su mi poznati) - možete misliti kako su me pogledali. Doduše, konobari su dovoljno dobro istrenirani da nisu ni trepnuli. Uostalom, u međuvremenu me srdačno dočekao dragi kolega - čistokrvni Nijemac.
A sad malo i o klopi.
Ne mogu reći da nije prefina i prelijepo dekorirana, ali...
Ali:
- veličina porcije je vjerojatno obrnuto proporcionalna cijeni, tako da je jedna kržljava (sita - netom "gablala" u seoskoj menzi!) gospođa normalno čalabrckala po tanjurima, skoro sve pojela, a da nije trepnula niti ju je lovio glavni kuhar što sam klopu ostavila na tanjuru i vratila u kuhinju
- faking tartufi su bili u kombinaciji sa (prefinim) fužima, pa mi je bilo blesavo objašnjavati konobaru da osobno mislim da su tartufi bljak jer me podsjećaju na ustajale starinske podrume (onaj praiskonski vonj truleži) i da bih rađe bez tih crnih točkica
- sva sreća da se kolega stranac i ja poznamo već dugi niz godina, pa njemu nije bilo bljak pojesti pola moje porcije "main corse" - onaj mesni dio, tako da se nadam da se nije digao od stola gladan
- osim ugodne atmosfere finog restorana, okolni celeb naduti političari stvarali su jednu strašno vulgarnu atmosferu "pijem, jedem, poslije jebem" tako da mi je bilo i pomalo neugodno pred čovjekom, makar nije puno razumio jer naravno da ne zna hrvatski, ali su neke riječi ipak internacionalne
- definitivno sam se osjećala kao "mala sa sela" u svojoj odjeći radnog čovjeka koji se ujutro nije spremao na dalek put u Metropolu, a pogotovo ne u jedan tako fency restač. no....
Kad bolje razmislim - neke stvari bolje da si čovjek ne zaželi. Da sam ostala doma, ne bi mi se sad podrigivalo... 
Post je objavljen 26.03.2009. u 20:24 sati.