Marketing
Skupi lijekovi....
Gledam emisiju o odobravanju skupih lijekova, tipa Sutent (tko ne zna - lijek koji pomaže u određenim oblicima karcinoma bubrega).
Kao što i ja radim u jednom velikom poduzeću, gdje je na niže razine spuštena određena količina novaca za tzv. "tekuće" održavanje i zabranjeno je ravnatelju / upravitelju da potroši više novaca od onih odobrenih planom za tekuću godinu, tako i ravnatelji bolnica isto imaju određeni budžet koji im je na raspolaganju.
Prema tome, u slučaju jedne ili više tih skupih terapija koje mora (po pravilniku ili uredbi ministra, ne znam točno) prepisati bolnički liječnik specijalista na račun dotične bolnice - "pojede" dio bolničkog proračuna. A s druge strane ministar prijeti ravnateljima da će ih smjeniti u slučaju prekoračenja tih odobrenih sredstava.
I što mislite - zbog čega se tako teško dobije taj gore spomenuti zahtjev za neki od tih skupih lijekova?
Ima još jedna kvaka - ljudi nisu svjesni ili ne žele biti svjesni svojeg stvarnog stanja tj. stadija (ovdje govorimo o zloćudnim smrtonosnim bolestima tj. karcinomima) bolesti. I sada na televiziji doktori spominju - na primjeru Sutenta kako je on neučinkovit osim u slučaju početne faze bolesti, pa ispada da su osobe (tri primjera - nema veze kako se zovu) koji se bune su zapravo s pravom odbijeni, jer su nakon prve faze i "kure" dotičnim lijekom ipak, nakon duljeg ili kraćeg vremena remisije ušli u nastavak bolesti tj. karcinom se vratio ili povećao.
Ne mogu reći da i ja kao zdravi pripadnih ove nacije koji cijeli život plaćam zdrastveno osiguranje ne očekujem da mi se omogući potpuno liječenje nedajbože neke zloćudne tvorevine ako se pojavi u mojem organizmu. Svim mogućim sredstvima, bili oni skupi ili ne. No, niti jedna država svijeta "običnim" zdrastvenim osiguranjem ne pokriva takve skupe tretmane. Prema tome, pohvaljujem da se naša država ipak trudi. Možda neki misle da je nučinkovito (vjerojatno je definitivno presporo, a za neke i prekasno), no, ako postoji zakonska osnovica, uvijek ima čovjek nade da se - pa makar i medijskim istupom izbori za svoja prava.
U svemu tome je problem i sa birokratskim mehanizmom koji je velik, spor i slabo učinkovit, a vi se kod takvih dijagnoza praktički borite za svaki svoj dan života. Pretpostavljam da je jedini način obilazak svih dotičnih referenata, zvanje, telefoniranje, pitanje...
Iz iskustva znam da sam u svakom trenutku traženja određene pomoći i informacija, da ne velim čak i nekih pomagala vezanih uz dijabetes sve dobila. I to je vrsta borbe za život. Ne može se očekivati da će netko u naše ime požuriti s nekim papirom, odlukom ili dozvolom, ako mi sjedimo doma i čekamo da nas se prozove.
A s druge strane čovjek (u slučaju bolesti djece - roditelj) treba realno i objektivno koliko je god to moguće sagledati situaciju i u svakom trenutku biti svjestan svojeg stvarnog stanja i opcija koji su mu preporučene od strane liječnika - specijalista, a ne glavom bez obzira tjerati neku "pravdu", skupljati novce (famozni humanitarni koncerti i ostali oblici skupljanja novaca), odlaziti na "čarobne" inozemne operacije i sl.
S druge strane - o čemu pričamo ako je svojedobni ministar zdrastva otišao na operaciju u inozemstvo? Toliko o povjerenju u naš sustav. 
Post je objavljen 12.03.2009. u 17:16 sati.