Ako ste mislili da Rudarka subotom sjedi doma, pere, pegla i licka prozorska stakla - prevarili ste se!

Nećemo sad u detalje zašto i kako, no, ideja je bila - popiti kavu na suncu s pogledom na more.

S obzirom da je od našeg sela malog prva veća bara preko tristo kilometara (gledano prema Jadranu ili na drugu stranu Balatonu), ideja je - blago reći bila suluda. No, kako su se neke karte posložile, detali koji mi se obično ne daju objašnjavati baš svakome, ispada da smo stvarno ulupali dobrih tisuću kuna za dvije nesice. Nooo... Recimo da nije bilo tako skupo.

Ostavili djecu (s gnušanjem su odbila ideju o druženju s roditeljima), utrpali se u auto i gas do STARIGRADA. Kao što sam već prije napominjala, jedan od mojih najboljih pogleda na more (a i kava je odlična) je "Kvartir" - kafić na ulazu u upravu NP Paklenica.

I tako smo mi, par sati kasnije sjedili u Kvartiru, pijuckali Nes i gledali more. Malo smo se i prošetali okolo (nema još nikoga u kampu, a ni hotel ne radi, ali neki majstori čiste okoliš oko hotela), popili još jedno piće sa frendicom koja se isto tako tamo našla (lufta apartman dok frend "plazi" po Paklenici) i krenuli polako natrag. Nije bilo vremena, a ni volje da uđemo u Paklenicu jer je to iziskivalo malo bolji plan (da se čovjek spremi, digne i krene na put mrvicu ranije), pa će šetnja ili penjuckanje po kanjonu ostati za neku drugu priliku.

Slijedeći cilj nam je bio Gospić. Željeli smo tamo nešto pojesti, jer smo već bili poprilično daleko od onih jaja za doručak. Kako je Guzda "svjetski" putnik, naravno da je u Gospiću boravio više puta, čak i spavao, jeo, da ne velim tulumario - tako je bio odličan vodič za početak - klopu.

Kako se ljudi koji puno putuju, a fizički rade, pa moraju i dobro, a relativno jeftino jesti ravnaju po nekim pravilima (jedno od njih je da nakon dobrog jela, drugi dan ne dobiješ proljev, čest slučaj kod ovakvih putovanja), tako smo i mi uletili u Guzdin poznati restoran. Brzo sam pristala na "kalju" - janjetinu na lešo, koju je ponudila konobarica. Guzda je ostao na konzervativnom odabiru mesa sa roštilja. Kalja je bila odlična. Naravno da je od velike porcije (višelitrena jušnja zdjela) ostalo za barem još jedna gladna usta, dok je Guzda jedva slistio pun tanjur mesa sa prilogom.

To je jedna od stvari koje me ljute po restoranima na moru u vrijeme godišnjih odmora - sve je tako minijaturno, da se za puste pare zapravo ne najedeš. Da sad ne spominjem onaj fensi restač iz prethodne priče. (i želučane probleme slijedeći dan, makar sam navečer zalijevala tartufe rakijicom, a u restoranu bocom "Silvanca" - 220 kuna/butelja).

Nakon klope, slijedio je posjet lokalnom The Highlander's PUBU. Osim što je uređen po svim pravilima izgleda puba, očito da je ovaj lokal središte raznih zbivanja (pogledajte na linku) - od različitih prigodnih fešti, žive muzike subotom (Guzda veli da je mjuza odlična - pop i rock! Naravno da je bio i jednu subotu navečer )...

Sve ono što naš lokalni pub, zbog neagilnog vlasnika nema, niti će ikad imati jer gazda misli da je to bacanje novaca. A mi bi tako rado tulumarili, ali ne sa klincima i bez folk konotacija. Da ne spominjem da bi u jednom takvom dobrom štimungu - nas četvoro - petoro dobrosituiranih middle age osoba ostavilo i do nekoliko stotina kuna, što očito ovaj naš ne kuži. A ne oni klinci koji popiju jednu Colu, da budu viđeni...

Nemojte misliti da smo krenuli bez gajbe VELEBITSKOG PIVA (bacili se u trošak kupovine kašete i kaucije za boce) i velebitskog meda (Guzda iz svojih tajnih pretinaca izvukao 50 ojra za kupovinu hrpetine bočica meda!).

Sve u svemu - super izlet. Mmmm...

Ps. Idem peći orehnjaču. Večeras "LIČKA VEČER" u našoj kući. Nema smisla da se piva "pokvari". He he...