Ne mogu, a da osobno ne ponudim svoj prikaz mjera recesije ili kako li to Sanader zove.

Pa evo:

- kao prvo, skinula bih menadjerske ugovore (nisu to plaće, već ugovorene cifre vezane uz rokove tj. i ako dobe otkaz tj. nogom u guzu, ide im lova još najmanje 12 ili čak 24 mjeseca) - naravno, u državnim poduzećima jer su oni plaćeni direktno iz proračuna. Jelte. i to na neki maksimalni iznos, a ne da šaraju do pedesetak i više tisuća kuna (uaaa) - npr. na nivo plaće predsjednika vlade. (ne želim komentirati njegovu plaću, jer mislim da takve "fotelje" ne bi trebale imati premalu plaću, pa nam se npr. predsjednik sabora može "kupiti" za sitnu lovu!)

- one sulude planove investiranja pustih para u Pelješki most, ostatak autoputa do Dubrovnika i slične investicije bi trebalo skresati. Da ne velim prebaciti u neku drugu petoljetku. Kad bude više šuše. I nitko me ne može uvjeriti da je to jedini glavni uvjet da se ti krajevi pretvore u neke bogate rajske vrtove koji pune državnu blagajnu.

- o Zimmer frei i ostalim "sitnim" obrtnicima na moru, što moraju zgrnuti u 30 dana ljetne sezone pare za Mečku, novu kuću, proširenje apartman-a bez klime i s plastičnim stolcima, a da pri tom država ne dobije ni kunice - neću. Još je zima. Još Dalmatinci spavaju zimski san.

- državna poduzeća, uz kresanje troškova za vozni park, mobilne i internet račune (samo da znate, moje poduzeće već duugo ima zablokirane sve stranice vezane uz zabavu i ostale pizdarije koje te mogu "skrenuti" s izvršavanja radnih zadataka i baciti u svijet kocke i zajebancije), reprezentaciju i ostale stavke rashoda koji inače ne služe puno poslu, već više zadovoljstvu zaposlenika koji bi se trebali skoncentrirati na rad, na zadovostvo da im svaki mjesec u isto vrijeme sjedne zagarantirana plaća na tekući račun i da konačno rade. Puuno rade. Onako kako bi to radili da žive u Njemačkoj, Švedskoj ili Švicarskoj.

- država bi pod hitno trebala početi plaćati svoje dugove, te time pokrenuti val plaćanja u državi. Većina poduzeća grca jer ne može platiti svoja zaduženja, jer im - u slučaju da su radili s nekim od državnih poduzeća - nitko ne isplaćuje njihovu paru.

- banke, koje su potiho, bez obzira na apel Prvog čovjeka u državi podigle, da ne velim da svaki mjesec pomalo podižu kamate na postojeće kredite bi trebalo objesiti na stup srama. Grrr....

- o tim nekim poticajima - to se baš i ne razumijem. Ali znam da se neki poticaji, ako su ljudi imalo pismeni mogu dobiti bez problema, a onda nitko ne provjerava u šta se utrošila lova. Malo više nadzora nad djeljenjem novaca. On nikad ne pada s nema. Pa ni u lotu..

Bilo bi toga još, ali mi se nešto komp ljuti i želi se srušiti. Vozdra!

Post no. 970.

Malo se osjećam zgužvano za dan poslije rođendana. Doduše, pošto smo frendica i ja trgnule butelju Silvanca (ili nešto drugo, ali u istoj boci i ista naljepnica), a drugi su se nalijevali pivama - i ne bi trebalo biti tako strašno..

Cijeli dan su stizale poruke i zvonili telefoni. Nisam mogla vjerovati da su me se neki ljudi sjetili - kao naprimjer bivši muž moje dobre prijateljice (taj je pak Guzdi dužan neke pare, bolje da ne znam koliko )

Pak onda poruka iz "mojeg" wellness centra (valjda sam tamo ostavila datum rođenja kad su mi uvalili neki upitnik - karton za ispunjavanje).

I frizerka se javila.

Ma šta da kažem, kako li sam važna u životima tih ljudi...

No da, pokloni?

Ovdje mogu spomenuti kako su mi frendovi, za ovako "veliku" godišnjicu ipak poklonili prekrasnih stvari - kompleta finih sapuna, fine majice, zumbula u prekrasnoj teglici, Žlahtine , kuharice (samo čokoladni recepti!), čak i donjeg veša, te dva poklon bona za masažu u onom gore spomenutom wellnessu (to su mi najdraži ), no nekako se osjeti dah recesije - "moja" cvjećarka nije baš tržila ove godine, kao prijašnjih kad je stizalo i po nekoliko buketa...

Ipak su ljudi odlučili ne bacati tih dodatnih pedesetak kuna na nešto što će tako i tako uvenuti. Doduše, nešto prekrasno, ali....

I za kraj - poklon iz "preduzeća" je mala ljubičasta Guess četvrtasta torbica (kad se sjetim lozinke za Photobucklet vidjet ćete i sliku) s lancem kao remenom.

A Guzda?? Recesija. No, neće od zaboraviti dugove kad mu stignu na naplatu neke stvari. Ponekad je super dobiti rođendanski poklon i usred ljeta.

Do slijedećeg rođendana - tko živ tko mrtav....

Izljubilo me - sve sami muškarci (uglavnom)...

Zaželilo zdravlja.... (ne velim da mi ga ne treba, pogotovo kad se uđe u ove "middle" godine)

A ja???

Želim si putovanja...

Želim si koncentracije da završim tj. da započnem, krenem konačno u pisanje, no nema veze čega - kako to već ide u onoj kineskoj poslovici...

Želim si malo manje briga oko novaca, s čim su u uskoj vezi i rokovi za plaćanje računa, kredita i ostalih takvih "zemaljskih" problema. Što će biti jaako teško ostvariva želja, već vidim...

Želim si bezrazložne radosti, onako one djetinjaste...

O ocjenama gospodina Nasljednika, živciranju oko šećera moje Preslatke i svađama s Guzdom - nećemo ovaj put....

Znam da ćete pomisliti o onoj "kruha preko pogače.." ili "gladni sitom ne vjeruje..." ili - zaboravih...

Uglavnom, ne biste vjerovali kako je teško odabrati si (iliti sebi) poklon za rođendan!

Kod nas na poslu je običaj (kojih se neki drže, a neki ne, no sad to nije point) da se počasti za rođendan. I sad - oni koji počaste - naravno, sa "krke mrke", pogotovo mi žene što volimo poklone - i jedan takav dobiju.

Naravno, nitko od nas ne časti zbog poklona (uostalom, ovo prvo je skuplje od ovog drugog, jelte..), no, obično se i pita slavljenika jel' ima nekih želja i željica.

Eee... Tu sam prije par godina bila skromna, pa kad se počelo pričati kako sam si dobra sa čistačicom, pa su nju zadužili da mi odabere poklon (svaka čast čistačicama, ali hoću reći da je gospođa bila sa nekoliko razreda osnovne škole), pa je dotična počela priču kako bi mi bilo baš drago da dobijem nek'o plastično cvijeće (još uvijek nisam saznala na što je mislila ), brzo sam svog bivšeg šefa poslala u najbliži Swatch centar jer sam si računala da tamo ne mogu pogriješiti, pošto sam fan Swatch satova...

I bi jedan sladak (zlatni!) sat. Nisam ga niti željela mijenjati, makar je postojala i ta opcija!

Pošto me prošle godine nisu ništa pitali, dobila sam na poklon neku poluprozirnu čipkastu majicu sa pripadajućim "spodnjim vešom", doduše od Lisce, ali jebiga, nisam nikad obukla to čudo seoske ljepote...

Tako da sam ove godine objeručke prihvatila ideju sekretarice da si (sama) nešto kupim, pa će mi oni lijepo svečano uručiti. Ehh...

Tu se sad radi o nekoliko vrsta poklona koje si možeš ili ne možeš pokloniti. Ne možeš si pokloniti donji veš, cipele, čizme, obleku (nekako mi je bilo neprimjereno) i još hrpu toga...

Ostalo mi je za birati - parfemi (taman dobila onih par najnovijih za prigodni prošli praznik), remen, kremice, torbica, neka fina biža, novčanik ili... ????

Sve jaako (ne)praktično, (ne)potrebno i u ovo recesijsko doba totalno (ne)prihvatljivo. Slažete se, zar ne??

Ufff...

Tako sam se mučila dobrih nekoliko dana, uključujući nekoliko noći. Kao ono kad dvaput godišnje uplatite loto, pa ne možete spavati jer cijelu noć "kupujete" i "dijelite" prijateljima...

I???

Što je poklon za skorašnji rođendan???

He he.... neću vam reći!!

Do prekosutra!

Update: Smrtno se uvrijedim kad dobijem prigodne kućanske poklone tipa tava, čaše, šalice, lonci i mali kućanski aparati, uključujući kuharice!!

Priča ide ovako:

Moj 11-godišnji netjak, inače dijete koje voli dobro i fino (čitaj: puno) pojesti odlučio se nekidan za firško pečeni obrok. Pošto je njegova, nekoliko godina starija sestra manje voljna kuhati / peći, a šogorica se trudi lagano ih osposobiti da se i sami mogu brinuti za sebe - čitaj spremiti si nešto jednostavno za pojesti pošto roditelji ipak rade ponekad i popodne.

I tako je on lijepo stavio tavicu, ulje - i pošto mu je bilo dosadno čekati da se ulje zagrije, otišao gledati tv. Dalje bolje da ne pričam - ubacivši u pregrijano ulje smrznuti odrezak - onaj neki u obliku dinosaura, opekao prste nakon što je sve prsnulo okolo po kuhinji, pa i njemu samome.

Ne, nije tu kraj priče.

U međuvremenu su stigli i roditelji, te je mali kuhar odvežen doktoru, te dalje u dječju bolnicu, zlu ne trebalo. Doktor je procjenio da opekline nisu strašne, te čak netjaka nije boliko nakon previjanja.

I sad ono ključno:

U otpusnom pismu ili povjesti bolesti, kako li se već zove onaj papir što ti daju nakon hitne intervencije lijepo piše:

"Opekao prste pečući zamrznute dinosaure."

Pa si vi mislite. Eto ti doktora...

Ps. I nemojte mi ostavljati poruke tipa da je dijete premalo za takvu vrstu kuhanja. Nije mu to prvi put, a prije toga je vježbao uz mamu ne jedanput...

Ne bi vjerovali, čak nisam ni ljuta. Ni razočarana.

Ali da sam naivna francuska sobarica - jesam.

Naime, stigla je danas po prijateljicu (od Male) i Malu njezina mama, inače žena koju poznajem sa roditeljskih sastanaka (jer su nam i starija djeca - tj. njezina starija kćer i Nasljednik išli skupa u razred) i ono malo što smo se tu i tamo telefonski dogovarale oko izleta kad smo i njihovu kćer vodili sa sobom..

Pa žena sjela i razvezla se priča o "mezi" moje kćeri drugorođene. O ručkovima, paštetama, palačinkama i - kao najsumljiviji dio - nekidan pojedena velika hrpa slatke pite od jabuka...

A ja mislim kako ova jede samo malu kržljavu jabukicu, kao "voćni obrok" oko četiri popodne.

Jer ne ide u goste, a da prije nije pojela svoje obavezne obroke, te isto tako se vraća doma na večeru. No, možda je moja greška bila što te informacije nisam podijelila sa roditeljima, domaćinima..

Za poludit...

Lijepo nam je doktor pokušao otvoriti oči s time da je jedino objašnjenje njezinih (visokih) šećera - ekstra obroci bez našeg znanja...

I šta sad?

Osim što smo se dogovorile da Mala u njihovoj kući ne jede, bez da ja dam dozvolu, pa će i gospođa malo pripaziti, to nije rješenje za moje dijete. Ne mogu ja sve roditelje kud ona ode zvati i provjeravati sa odraslima što joj nude i na šta ona pristane.

To bi ona, sa svojih 12 i pol godina morala znati. No, lakše je reći da je velika nego to i u glavi posložiti...

Za ovu priču važna je napomena da plaćam dopunsko zdrastveno osiguranje od samog početka, znači već nekoliko godina. Čak i u doba kad su mi se svi smijala da mi (nama) to ne treba, no ja sam bila tvrdoglava. Zlu ne trebalo - da nedajbože ne završim u bolnici, pa plaćam dnevnu doplatu za "noćenje".

I što se desilo?

Još prije dan - dva nešto me stislo u ustima, tj. u desnima, nepcu, zubima. Vrag bi ga znao, no kako je danas petak, stvar ne popušta (nije da me boli, već onako podmuklo - "čujem" ga u ustima), pa sam odlučila skočiti do zubara. Da je stvar bila komplicirana jer mi je današnji raspored bio već i bez toga zgusnut - neću vam ni spominjati. A zubar baš morao raditi dopodne..

I tako ja lijepo dođem na red (nakon što sam šarmirala jednog penzića da me pusti prije, te da će sve skupa biti jaako kratko, hi hi ), upadnem unutra, zubar se - naravno - jer se ništa ne vidi izvana - odlučio za RTG slike, te sestra počne pisati uputnicu i lijepo mi vrati moju dopunsku jerbo joj je istekao rok trajanja. I ja lijepo caltam - 15 kuna. Za početak. A tu naravno nije bio kraj...

Uspjela sam uletiti i na taj famozni RTG (ovajput u mom selu da skratim postupak, te da kod zubara uletim sa svim tim slikama, pa nek' čita.. ). Kad ono, tu sam već znala da mi moja "stara" knjižica dopusnkog ništa ne vrijedi, naplatilo - 50 kuna! Ejjj....

Da vam ne spominjem da sam dobila i recept za antibiotike, zlu ne trebalo, pa me sve strah otići u apoteku...

Jebemu i dopunsko, državu (koja je takvu vrstu poreza mogla i drugačije uzeti iz našeg džepa) i samu sebe što ne pazim da sve moguće datume po svim mogućim karticama...

I da, samo da napomenem, do ove godine su me obavještavali dobrih dva mjeseca unaprijed da mi ističe dotično osiguranje. Ove godine, od kad imaju sve penziće da jaslama - baš i ne...

Ma znam da sam vas navukla na tanak led...

He he...

Naime, TEHNOŽENA me pozvala u svoju emisiju da malo brbljam o dječjem dijabetesu. Mene i doktora, inače profesora i prvog čovjeka za dječji dijabetes u Hrvata.

Naravno, još nekidan me počelo mučiti što ću si obući, da izgledam mlado, zgodno, mršavo i poletno (nema veze što izgledam potpuno obrnuto ). Čak sam konzultirala, da ne velim udavila i neke STRUČNJAKE za odjeću koji su mi rado dali savjete što treba, što se ne smije, a što je poželjno da stvarno ispadnem super. Barem da sebi dok gledam snimljeno, a i onoj nekolicini frendova kojima sam rekla da ću biti na televiziji izgledam najbolje što se može

I onda wouu...

Prvo me šokiralo dva prsta leda i desetak centimetara snijega u cik zore, u vrijeme kad sam se digla i spremala na posao. Fuck, sve je palo u vodu i ja sam izvukla najdeblje zimske hlače i - ko' ga jebe, znala sam da ću u njima izgledati debelo, ali, eto, zima je zima...

Budite sretni što ne nosim i donji zimski veš.

Jedini ustupak je bio što sam spakirala moje općepoznate (i jedine s "potpisom") Prada cipelice, zlu ne trebalo...

Čak sam se uspjela uvući s autom na službeno parkiralište i naći slobodno mjesto, na sitnu ljubomoru predrage Tehnožene. He he...

Onda me neka "teta" našminkala. Mrvicu se ljutila i sitno mrgodila jer se ja, nenavikla na profi šminkera nisam znala ponašati tj. gledati gore, pa dolje, pa.... pa se sve namrljalo malo više nego što je dotična željela. Ahhh...

Pa su nas pustili, mene i doktora da se pola sata sami snalazimo, te smo u hodniku pokraj studija našli neke fotelje, malo ih izokrenuli i sjeli da ne stojimo kao siročići. Usput sam iskoristila priliku i s doktorom dogovorila promjenu regulacije šećera moje mezimice. Kad mi je već doktor bio pri ruci. Hi hi...

Ovdje imam jedan veliki prigovor na HTV - kad te posjednu u stolicu ne znaš kako to izgleda sa strane jer nigdje nema neko ogledalo, pa da si korigiraš držanje, noge ili uvućeš trbuh. Ovako, ostalo je na mojoj odokativnoj (samo da znate, još nisam vidjela snimku!) procjeni da li sjedim ok ili ne...

U toku (sve je išlo uživo, pa je zbog toga bilo malo frkovito) samog prijenosa skoncentrirala sam se na voditeljicu i pokušala biti opuštena koliko to netko tko nije nikad sudjelovao u takvoj vrsti prijenosa može (doktor je bio ne jedanput pozvan u slične emisije, pa se on ne računa).

I sve je bilo prekratno. Em je glavni urednik smanjio našu minutažu, pa su Tehnoženi urlali u uho da prekine, em je doktor malo ozbiljnije (čitaj sporije) objašnjavao onaj stručni dio, pa je sve skupa, nekoliko dogovorenih pitanja i naših odgovora ostalo visjeti u zraku. Šteta.

Znala sam da će stvar ići tako - ili ću se zblokirati i premalo govoriti, ili previše. He he...

A ovi iza kamere?

Otkačena škvadra, u trenirkama, ofucanim tenesicama i izlizanim trapericama. Navalili na neke kolačiće što su se spremali kasnije u emisiji kao gladni vukovi. No, sve u svemu simpatična bića.

What else?

U međuvremenu vidjela snimku sa frendicom. Guzda veli da uopće nije znao da ima za ženu takvu mačku s tolikim sisama.

Ne zavaravajte se, to je samo dobra dvojka upakirana u dobar grudnjak, te zgodna košuljica. I moje lijepe cipele se vidjele.

A govor?

Kao da priča neko drugi. Ja sebe ne prepoznajem. Doduše, nisam ni znala da zvučim tako ozbiljno i pametno. Ehhh...

Frizeur je riješen. Malo (puno) smo pofriškali pramenove, napirlitali friz (do sutra će sve splasnut, pa bu kao prirodno - potpomognuto domaćom frizerkom)....

Udavila sam nekoliko prijateljica koje imaju iskustva s odjećom - što, kako, zašto izbjeći, što obući....

Pa fino, pa casual, pa slike nekih kombinacija...

Navečer se poperem (doduše, to radim svaki dan, no ovaj put specijalno)...

Jedna zlobnica je spomenula i brazilsku depilaciju, što sam ja s gnušanjem (doduše više s bolnom grimasom na pomisao kaaako to boli) odbila...

Eeee...

Sad se vi pitati - što takve visinske pripreme?

He he...

Sutra ću vam priznati....



Dodatak: Hvala svima koji su s nama ostalima podijelili svoje mišljenje o vjeri, crkvi i između ostalog - isposničkim samostanima. Naravno da bi svi mi trebali svoju vjeru živjeti na bolji i kvalitetniji način. Naravno da bi svi trebali posjećivali naše "hramove" vjere češće i s više otvorenom dušom za dobrotu Krista...

Nakon pogledane emisije o našoj bivšoj mladoj (i do odlaska perspektivnoj) glumici Editi Majić koja je ostavila ovaj svjetovni život, na poziv dragog Boga i otišla u jedan od najstrožih samostana na svijetu moram vam prenijeti svoje emocije.

A srce mi je puno ljubavi, a oči pune suza. Nisam mogla, a da ne proplačem. Sva sreća da sam gledala snimljenu emisiju sama, u tišini nedjeljnog popodneva.

Kao što ovdje piše KARMEL U AVILI, sestre od Karmela ili Karmeličanke su samostanski katolički red kojemu je osnovni cilj molitva i konteplacija u zatvorenom okruženju samostana.

Obično je samo glavna sestra - Nadstojnica zadužena za komunikaciju sa vanjskim svijetom, te se hrane i žive od dobrobiti donatora i nešto svog ručnog rada.

Možda nama, običnim smrtnicima što zavidimo susjedima, borimo se sa računima, napredovanjima i borbom za što većom zaradom zvuči čudno kad netko dobije poziv od Boga i ostavi sve iza sebe....

A pogotovo kada se odluči za tako asketski život u tišini, molitvi, isposništvu kako bi mogla moliti kod Boga za sve nas...

Još malo o redu Karmeličanki - KARMEL BREZOVICA.

Kako je lijepo rekao jedan od svećenika u emisiji - kada netko sa fakultetskom diplomom, pogledom na dobru budućnost i karijeru sve ostavi iza sebe - onda je to božja providnost koja nam veli kako je i dalje on u blizini, oko nas....

Možda sad sve ovo zvuči patetično i kad se sjetim da ponekad nemam volje otići slušati loše ispripovjedanu nedjeljnu propovjed, kada se sjetim da svećenik koji mi stoji ispred oltara ne vodi život primjeran jednom svećeniku i kada se naguravam sa svim onim bakicama koje bi me štapom tukle da ih ne pustim da sjednu u "hramu božjem", ponekad nemam volju za svoju vjeru i odlazak u crkvu.

Znam da od mene opet očekujete izvještaj sa novog egzotičnog putovanja.

Pa ipak je jučer bilo Valentinovo!

Ne, nemojte pomisliti da se Guzda nije iskazao. No, kvaka je bila u tome što me odveo na mjesta koja su njemu super, a ne Rudarki.

Prvo smo prošli kroz selo egzotičnog naziva "King's Peak" (prevedite si sami), te u susjednom selu lokalom zanimljivog naziva "Amadeusu" - naravno, sa živom mjuzom pretpostavljam folk struje (koliko se sjećam, taj lokal egzistira već mnogo godina, moguće iz doba kad je film istog naziva bio hit ) - te stigosmo u NA KALNIK (jebiga, ovaj dio ne znam prevesti na eng. da zvuči zanimljivije).

To je inače kraj koji obožava moj dragi. Meni je lijepo, no kako smo svojedobno ovdje dolazili svaki petak i svetak, malo mi je u jednom trenutku postalo too much...

U planinarskom domu, inače vlasništvu "Mlinar-a" iz Križevaca, a sad navodno prodanog Agrokoru, u jeku "prijelaznog razdoblja" - nema grijanja. Nije se naručio plin jer se nije znalo tko će platiti račun. Koma.

Konobarice, inače domaće žene iz sela, i Guzdine poznanice, dvije kume, se trude, skaču, ispričavaju se...

Nema pomoći. Sramota za planinarski savez, sramota za iznajmljivača, tko god bio..

Inače, ovdje vam preporučam domaće zapečene štrukle. I to ide ovako: odete prvo u dom, naručite štrukle, koje se peku oko sat vremena, te se odete prošetati na ruševine starog grada, poučnu stazu ili samo malo okolo, te se na vrijeme vratite na dotične prefine štrukle. Preporučam onaj veći pladanj.

Penjačima ne moram ništa spominjati. Za njih je Kalnik raj na zemlji.

Naravno, to nije bilo dovoljno, pa smo produžili u još zanimljivije i egzotičnije mjesto - Ledina, selo u brdima pokraj Vrbovca.

Tu je Guzda proveo svoje ljetne osnovno-školske praznike u okruženju kravica, konjeka, peradi, kopanja vinograda, oranja i žetve...

Trenutno, naša familija se uvećala do četvrtog malog potomka - preslatke curice od četiri mjeseca koju sam mazila i pazila...

Kad bolje razmislim, nije to bilo loš izlet za jednu Rudarku, koja tako i tako ne slavi Valentinovo.

Trenutno se po medijskom nebu provlači ime jednog mog prijatelja. Doduše, unazad dobrih desetak i više godina nismo se ni vidjeli, a kamo sreli i popili kavu. Kako to već biva, život te odvede u neke druge vode i veza se raspline..

Doduše, u jednom trenutku mi je palo na pamet nešto sasvim drugo (zato vam neću ni spomenuti njegovo ime), a to je - "Mogla sam ga imati..."

Tip je svojedobno, prije tih skoro dvadesetak godina bio straašno zgodan. Sportski tip, visok i prelijep. Jedan od onih tipova za koje obična žen(sk)a misli kako joj nije dostupan.

U to se doba u njega zatreskala moja dobra frendica i "obrađivala" ga malim noćnim (fiksni) telefonskim razgovorima o poeziji i sl. glupostima. Bezuspješno.

A ja sam pak doznala u jednom trenutku da bi ga, bez veće muke "mogla imati" tj. biti s njim. Lijepo se frajer ponudio. He he...

Takvih je primjera bilo još nekoliko, tako da sam se u jednom trenutku moje studenske karijere zapitala da li ja to sama o sebi imam prenisko mišljenje ili su neke druge "zvijezde" u igri...

Ne smatram se ružnom ženom, no s druge strane nemam nekih velikih iluzija o svojoj ljepoti. Obično muškarce (i nekad davno dječake i dečke) "dobivam" na šarm, pamet i svoj izgled "male bespomoćne djevojčice".

No, ja sam vam iz roda jaako snažnih žena - jedna je baka ostala udovica u dobi kad je moj otac imao samo tri godine, te se uspjela održati po vrletima i kamenjarima za vrijeme onih tamo ratova, a da su sva djeca preživjela od gladi i postala profesori, inženjeri...

Druga je pak, sa petero djece sama vodila obrt, putovala po sajmovima prodavajući to što su već proizvodili, imala punu kuću šegrta....

Tako da ni moj duh nije moguće tako lako slomiti. Hi hi...

I za kraj ovih lamentacije o mojoj familiji:

Sjetite se danas svih onim mojih priča o Kraljici Majci. Danas je ravno godinu dana kako me ostavila...

Update: Bila je i misa. Bili su i prijatelji. Kao što je rečeno, nakon nešto piva i Tokajca (iz nedavne Mađarske) - "Nema marjačja - što bi Kraljica Majka voljela (ne zaboravite da ih je slušala uživo u Mexicu), ali nikad nije bilo toliko (dobrih) ljudi na hrpi u njeno ime... Hvala vam svima!!

No, da...

Tko zna bude li išta ili ništa od mog novog kompa. Posljednji put kad je Guzda htio "zatvoriti" neke dugove na taj starinski način (čitaj: "kompenzacija") i dogovorio sa tipom novi televizor ispalo je da je frajeru dao dobru ideju.

Mi dođemo k njima u goste - a ono se koči najnoviji veliki flat super pičmač teve u njihovom dnevnom boravku (ispred Natuzzi garniture). To što su duužni....

No da, naša posla....

Problem je s tim faking kompenzacijama što onda uzmeš onom logikom "daj što daš", pa kupiš treći teve, super moderan printer (koji ti zapravo ne treba), klimu (i onda nemaš novaca za ugradnju iste, pa usred ljeta stoji danima zapakirana) i sl. Račune je potrebno platiti, isto tako dugove prema radnicima, državi, da ne spominjem famozno mirovinsko....

Neću sad o tome. Jučer sam se počastila. Masažom. Mmmm....

Eto, torbu imam (moja ima roza detalje). Sad još komp.

Što velite o Apple-u??? OVOM Barem mi se čini da je to taj. Neki tanki, lagani...

Uvjeravali su me u dućanu da će Office programi raditi bez problema. Ne bih htjela da mi neke stvari štekaju ako radim na poslu na "običnom" kompu i tom čudu doma...

Savjeti... ????

Update: Ma ja imam IBM ThinkPad i zapravo me zadovoljava. Ne ruši se, nije se navukao na viruse, barem ne ove neke grozomorne i nisam ga u ovih nekoliko godina uopće rušila. Jedino što lagano izdiše baterija, pa nakon sat vremena moram u struju. Zapravo mi i ne treba novi stroj, ali...

Sve je počelo jako benigno - Guzdin plan o "sportskom" vikendu se izjalovio boleštinom vezanom uz ćenifu njegovog sportskog partnera, a moj ženski izlet u čaroban svijet outllet-a grloboljom moje frendice.

I onda je Guzda nabacio sitnu idejicu - da skoknemo u Mađarsku nakon par godina apstinencije. He he. Nije me trebao dvaput pitati.

Cilj: KAPOSVAR

Doduše, pokušala sam guglati da vidim do kada nam radi trgovački centar Kaposvar Plaza jer je kao svaki muškarac sumnjao u moju odokativnu procjenu da sigurno rade cijelu subotu. Ah, nevjerni Tome, vi muškarci...

Da vam ne spominjem da putem baš i nije bilo gužve. Da budem preciznija, skoro pa nikoga.

A u Kaposvaru?

Fašnička ludnica u gradu!

Na glavnom trgu - iz razglasa se čuo bluez. Ludilo. Malo dalje štandovi sa domaćim proizvodima, uključujući ukiseljeno povrće i ajvar.

Već kad sam pomislila kako su ljudi osvješteni i moderni, na povratku nas je dočekalo malo istočnjačkog melosa na "domaćem" jeziku tj. naškijem. Pošto se ne razumijem u tu vrstu muzike (folk) ne bih vam znala reći koja nas je dama uveseljavala.

A ljudi?

Izgleda da je i Mađarsku zahvatila globalizacija jer su djeca - teenageri izgledali kao pljunuta Mala (uske traperice, prsluci, vestice), a i ostali jaako moderno. Moram naglasiti da su zgodne, moderno osvještene cure lijepo našminkane i obavezno iskvarcane.

Nije da se radi o nekim razvikanim markama (kao kad se prošetaš po Zg. pa svi nose Guess torbe ili sportske male Lacostice i preskupe čizmice), ali sve izgleda kao iz ženskih časopisa.

No da, bilo je i onih u bijelim štiklama i malo bucmastim nogicama, no nije vrijedno spomena...

Bilo je i Roma. Potpuno skuckanih, kao naprimjer Talijani. A ne kao oni naši - musavci što voze Mečke..

Naravno da me Guzda prošetao kroz Obi. Kakav bi to posjet Mađarskoj bio bez obaveznog brojanja šarafa i bušilica. S tužnim izrazom mi je objasio da je sve isto kao i kod nas - ista roba, ista cijena... C c c...

Gubi se gušt šopingiranja. Zato sam ja protiv izgradnje Ikee u Hrvatskoj!

Klopali smo u "našem" restaču u centru - Corso Pub (za nekih stotinjak kuna) - puretinu s vrganjima. Mmm... Prefino.

E da, i nema pušenja u lokalu. Što nam je bilo super! Doduše, trebalo nam je neko vrijeme da skužimo što nam se to sviđa, pa smo otkrili kako fino dišemo..

Kupili? Sitnice klincima, malo dijetnih keksića kojih nema kod nas, da se Mala gušta.

I Samsonite torbicu (krem + pink) za laptop. Sad mi još samo treba novi stroj.

Ali osjećaj odlaska u nepoznato, malo skitnje po mjestu gdje nema nikoga poznatoga, fina klopa i gušt razgledavanja - neprocjenjivo!

Upravo sam ušla u stanje da se mogu j*bavat po cijeloj kući, bez obzira na mjesto, položaj i zvuk (tj. glasnoću)....

Kako?

Mala je u Metropoli kod uje i ujne. Čuvana i pažena, uključujući i njihovo nekoliko djece.

Fala, fala šogorice!

Nasljednik se odskitao vanka. Do sitnih sati. Koliko mu majka dopustila.

I????

Ništa. Nije gušt.

Idemo van na pivu.

Kategorija posta: Sex + Gospodarstvo (pošto ćemo ostavit' pare za pivu u lokalnoj birtiji)

Još jedan crnogoriski post:

E pa radni narode - dobro juuuutrooo....

Jučer sam u manje od pet minuta:

a) otkantala Nasljednikov roditeljski
b) organizirala zamjenu na poslu (za popodne)
c) spremila klincima večeru u pet minuta.

Sjela s Guzdom u auto i zgiljala u Zg.

Bilo je tako fino u mexičkom....

Ps. Osim što kad huknem - kao Superhik (vonj na bijeli luk).

Update: A u jutro:

- skuhala i popila nes
- skuhala (prilog) i pripremila Maloj ručak
- napisala post
- ubacila suđe u mašinu i uključila stroj
- otrčala do bankomata i vratila se ostaviti lovu doma
- zakasnila (minimalno ) na posao

I niš me ne peče....

Moram priznati da me jedan zajedljivi komentar (kojeg sam, krvava ispod kože ipak izbrisala) potakao na razmišljanje što nas je dovelo u ovu seosku sredinu.

S jedne strane, kako to već biva u životu - čovjek odluči i odradi neke stvari bez nekog dubokoumnog razmišljanja što bi, zašto bi i kako bi...

Kao prvo, tokom trudnoće i porodiljskog s Malom završili smo na pravom pravcatom selu tj. selendri. I tu me, nakon nekog vremena počeo smetati taj seoski mentalitet guranja nosa u tanjur, ložnicu, da ne velim vrećice iz dućana.

Cijelom susjedstvu je baš bilo super "trgnuti" gajbu pive iz naše garaže svakih par dana, no, mi smo bili grozni, rasipni, te predmetom ljubomore što toliko novaca trošimo na špeceraj (jer su nam brojali vrećice kad smo dolazili iz dućana) i te famozne gajbe piva...

Kad sam počela raditi, te mi je dopizdilo voziti se preko sto kilometara svaki dan gore - dolje na posao, odlučili smo otići iz negostoljubive sredine mrvicu bliže.

Tako da sam, nakon smještaja u novoj sredini odbijala bilo kakve kontakte sa najbližom okolinom. S jedne strane su nam bili susjedi - gastarbajteri, a s druge stara bakica, pa sam lijepo, skoro godinu dana živjela u novootkrivenom miru i tišini bez guranja nosa nasrtljivih susjeda.

S vremenom sam se smekšala, proširila krug prijatelja, upoznala neke predrage ljude i počela se malo više družiti, te je jako brzo kod nas u kući opet nastao cirkus. No, taj je cirkus, da li zato što sam ipak dio vremena provela na poslu ili sam ostarila i postala mudrija, nisam više doživljavala tako grozno kao par godina ranije na selu.

Tu sad moram napomenuti da je kraj u koji smo se doselili izrazito gostoljubiv. Kad smo kupili svoju vlastitu kućicu i preselili se u drugi dio našeg malog mjesta, susjedi su istog trena došli u posjetu s veoma friendly, ali nenametljivim stavom.

S druge strane, naše mjesto je idealno za obitelji s malom djecom, pošto ima prostora za igranje, a za školarce mogućnost bavljenja sportovima, glazbenim obrazovanjem ili učenjem stranih jezika na način da sami, pješke odšetaju na svoju izvanškolsku aktivnost, bez opasnosti da će im se desiti nešto ružno.

Da sad ne spominjem naš "rush hour" koji traje dobrih desetak minuta kad se sliju automobili iz naše lokalne tvornice na ona tri semafora u gradu.

Sad vi mislite kako ja serem kvake i crtam kule u zraku, ali ja se stvarno osjećam opušteno u ovom našem malom gradiću. Doduše, možda zato što u svakom trenutku postoji opcija da se vratim u veliki grad (čitaj moj rodni grad, sada Bandićevu prćiju), možda me zato i ne privlači.

Tako da mi nitko ne može srati o tome kako sam ovdje protiv svoje volje, s nekom "malograđanštinom" (hello??). Priznajem, ponekad izludim neke malograđane iz svoje sredine svojim pričama o putovanjima, zanimljivostima, knjigama na engleskom ili plazmom (ahhh, to još nemamo ..) na zidu.

No, šta ja tu mogu, kad mi je najdraža ona "Ma šta čito, hodo...."

Pssss.... U skorijem planu past će i Rim...

O da, gledala i ja finale. I polufinale.

Mogu reći da je puuno zanimljivije i zabavnije gledati kad naši pobjeđuju.

Prvo polufinale: Guzda je htio odgledati tekmu u našoj lokalnoj birtiji. Ne dao vrag mira, a nas se nekoliko skupilo. Frendica je - s malo žaljenja izjavila kako je baš šteta što nije poijela heklanje. Onda smo malo za*ebavali konobare da nam prebace program na prvi (film s onom nekom princezom), što je nama dvijema baš bilo štosno. Onda je frendica navijala za Poljake - doduše, dok nije shvatila da je to opasno po život.

Tu sam se negdje prebacila bliže televizoru i ne mogu reći da je bilo loše. Pače da.

A i piva je lakše klizila nakon pobjede...

Jučerašnju tekmu smo gledali kod frendova doma. Još se nisu uselili u novu kuću, ali sva sreća da je RTL platio za prijenos, pošto im je to jedini vidljivi program (za sada).

Nakon psovki i ostalih popratnih Guzdinih komentara, tekma je završila, kako je već završila. Tu je frendica izjavila - i ostala živa - da su naši baš i mogli pobijediti kad smo toliko platili to prvenstvo. He, he, plavuša...

A pošto je sve otišlo u pičmač, nije nam se niti pilo. Tako smo se brzo pokupili i razišli kućama.

I da - kao što je davnih dana izjavio (trener) Novosel - "Ne mogu suci tako loše suditi, kako mi (u to doba Cibona sa pokoj. Draženom) možemo dobro igrati."

Jebiga, tako su morali i naši. Šta god vi muški stručnjaci rekli!!!

Jučer smo bili na proslavi 18 rođendana našeg "malog" susjeda.

Ne bi tu ništa bilo čudno, da sve skupa nije izgledalo kao mala svadba. Ili malo veća, ako uzmemo da smo mi imali mićinu svadbu od 20-ak ljudi.

Sve se odvijalo u iznajmljenom prostoru, sa hrpetinom hrane i pića, sa nama "starima" na ručku i "mladima" navečer. A sigurna sam da će hrane ostati još za cijeli tjedan. Da ne velim i duže...

Mogu samo zamisliti koliko je to sve koštalo. Ne bi si ja tu razbijala glavu, da ne znam financijsku situaciju naših dragih susjeda.

Inače, jaako su dragi i simpatični ljudi. Skromni.

No, život im se svodi na posao (ponekad i dva) i pomoć bolesnoj mami, s okopavanjem vrta, pilanjem drva, skupljanjem zimnice...

U auto se sjeda samo kad se ide doktoru u Zagreb, eventualno na neki sprovod i obavezna jurnjava u nekoliko smjerova za Dan mrtvih. Nažalost, odlazak na more im je postao preveliki luksuz, tako da posljednjih nekoliko godina ništa ni od te radosti.

Ne mogu reći da sad mi nešto veliko lumpamo ili vodimo strašno skup život (nažalost, snijeg se otopio, a ja ni ove godine nisam stala na skije), ali kad nam pukne film - sjednemo u auto i odemo u kino u Zg. Ili s frendovima na izlet, uz obavezni ručak (što po glavi stanovnika ispadne nekih 100-ak kuna). O moru i onih nekoliko odlazaka do Graza, Maribora, Brežica ili nekog izletišta neću ni spominjati...

No, da se vratim na feštu. I mi još uvijek slavimo dječje rođendane. Uglavnom se stisnemo kod nas doma, ili na terasi. Baci se meso na roštilj. I to je to. Bez previše cifranja. Volimo skupiti drage frendove i kumove, koji, da nema tih rođendana ne bi došli. Znate kako je to - dogovori traju duže od godine...

Tako je mogao proći i ovaj rođendan jučer. Malo bi se stisnuli kod njih doma, možda čak ugodnije podružili, nego što smo jučer kao u svatovima sjedili kako je tko stigao, bez onih muvanja i druženja sa više ljudi od onih u najbližoj okolici.

A domaćine bi manje koštalo...

Ovako, opet ništa od njihovog mora.

Jebiga, kad je glava luda, cijelo tijelo trpi.

Ps. Danas idemo na drugu stranu. Tamo nam kumće slavi predškolski rođendan. Nadam se da će biciklić (sa kotačićima - kako je slavljenik naručio) biti .