Ne bi vjerovali, čak nisam ni ljuta. Ni razočarana.

Ali da sam naivna francuska sobarica - jesam.

Naime, stigla je danas po prijateljicu (od Male) i Malu njezina mama, inače žena koju poznajem sa roditeljskih sastanaka (jer su nam i starija djeca - tj. njezina starija kćer i Nasljednik išli skupa u razred) i ono malo što smo se tu i tamo telefonski dogovarale oko izleta kad smo i njihovu kćer vodili sa sobom..

Pa žena sjela i razvezla se priča o "mezi" moje kćeri drugorođene. O ručkovima, paštetama, palačinkama i - kao najsumljiviji dio - nekidan pojedena velika hrpa slatke pite od jabuka...

A ja mislim kako ova jede samo malu kržljavu jabukicu, kao "voćni obrok" oko četiri popodne.

Jer ne ide u goste, a da prije nije pojela svoje obavezne obroke, te isto tako se vraća doma na večeru. No, možda je moja greška bila što te informacije nisam podijelila sa roditeljima, domaćinima..

Za poludit...

Lijepo nam je doktor pokušao otvoriti oči s time da je jedino objašnjenje njezinih (visokih) šećera - ekstra obroci bez našeg znanja...

I šta sad?

Osim što smo se dogovorile da Mala u njihovoj kući ne jede, bez da ja dam dozvolu, pa će i gospođa malo pripaziti, to nije rješenje za moje dijete. Ne mogu ja sve roditelje kud ona ode zvati i provjeravati sa odraslima što joj nude i na šta ona pristane.

To bi ona, sa svojih 12 i pol godina morala znati. No, lakše je reći da je velika nego to i u glavi posložiti...