Moram priznati da me jedan zajedljivi komentar (kojeg sam, krvava ispod kože ipak izbrisala) potakao na razmišljanje što nas je dovelo u ovu seosku sredinu.

S jedne strane, kako to već biva u životu - čovjek odluči i odradi neke stvari bez nekog dubokoumnog razmišljanja što bi, zašto bi i kako bi...

Kao prvo, tokom trudnoće i porodiljskog s Malom završili smo na pravom pravcatom selu tj. selendri. I tu me, nakon nekog vremena počeo smetati taj seoski mentalitet guranja nosa u tanjur, ložnicu, da ne velim vrećice iz dućana.

Cijelom susjedstvu je baš bilo super "trgnuti" gajbu pive iz naše garaže svakih par dana, no, mi smo bili grozni, rasipni, te predmetom ljubomore što toliko novaca trošimo na špeceraj (jer su nam brojali vrećice kad smo dolazili iz dućana) i te famozne gajbe piva...

Kad sam počela raditi, te mi je dopizdilo voziti se preko sto kilometara svaki dan gore - dolje na posao, odlučili smo otići iz negostoljubive sredine mrvicu bliže.

Tako da sam, nakon smještaja u novoj sredini odbijala bilo kakve kontakte sa najbližom okolinom. S jedne strane su nam bili susjedi - gastarbajteri, a s druge stara bakica, pa sam lijepo, skoro godinu dana živjela u novootkrivenom miru i tišini bez guranja nosa nasrtljivih susjeda.

S vremenom sam se smekšala, proširila krug prijatelja, upoznala neke predrage ljude i počela se malo više družiti, te je jako brzo kod nas u kući opet nastao cirkus. No, taj je cirkus, da li zato što sam ipak dio vremena provela na poslu ili sam ostarila i postala mudrija, nisam više doživljavala tako grozno kao par godina ranije na selu.

Tu sad moram napomenuti da je kraj u koji smo se doselili izrazito gostoljubiv. Kad smo kupili svoju vlastitu kućicu i preselili se u drugi dio našeg malog mjesta, susjedi su istog trena došli u posjetu s veoma friendly, ali nenametljivim stavom.

S druge strane, naše mjesto je idealno za obitelji s malom djecom, pošto ima prostora za igranje, a za školarce mogućnost bavljenja sportovima, glazbenim obrazovanjem ili učenjem stranih jezika na način da sami, pješke odšetaju na svoju izvanškolsku aktivnost, bez opasnosti da će im se desiti nešto ružno.

Da sad ne spominjem naš "rush hour" koji traje dobrih desetak minuta kad se sliju automobili iz naše lokalne tvornice na ona tri semafora u gradu.

Sad vi mislite kako ja serem kvake i crtam kule u zraku, ali ja se stvarno osjećam opušteno u ovom našem malom gradiću. Doduše, možda zato što u svakom trenutku postoji opcija da se vratim u veliki grad (čitaj moj rodni grad, sada Bandićevu prćiju), možda me zato i ne privlači.

Tako da mi nitko ne može srati o tome kako sam ovdje protiv svoje volje, s nekom "malograđanštinom" (hello??). Priznajem, ponekad izludim neke malograđane iz svoje sredine svojim pričama o putovanjima, zanimljivostima, knjigama na engleskom ili plazmom (ahhh, to još nemamo ..) na zidu.

No, šta ja tu mogu, kad mi je najdraža ona "Ma šta čito, hodo...."

Pssss.... U skorijem planu past će i Rim...