Osim što ću zakasniti na posao, no to ću preživjeti, baš se veselim što sam se uspjela uhvatiti kompa ovako rano ujutro da vam napišem post!

Volim ove jutarnje....

I dalje mi se po glavi vrzmaju one kućice na osami, doduše, većinom razrušene, te zaseok kojim smo prolazili (zbog izgrađenog objekta od viših državnih interesa postoji i uska asfaltna cesta, inače je pitanje što je prije toga bilo - možda kozja staza) u šibenskom zaleđu. Ali, to može biti i bilo koje drugo zaleđe ....

Sigurna sam da bih na nekom takvom mjestu mogla živjeti. No, uz sve blagodati civilizacije, od automobila do mobitela i veze sa internetom. Doduše, mislim da bi bio problem s pitkom vodom, odnosno vodom uopće..

Svojedobno smo i mi živjeli na selu, gdje smo, osim naših kumova (koji su i potaknuli iznajmljivanje kuće u njihovom susjedstvu) prvi imali internet. I nije nam smetalo što drugo o tome ništa ne znaju. Nama je bilo normalno to što imamo, a njima to što nemaju. Naravno da danas svi imaju.

Sad sam se sjetila Mavrovićeve izjave o izboru mjesta života i financijskim sredstvima koji se uz to vežu - u stilu - "na selu vam treba puno manja količina nego recimo u Zagrebu, dok je pak on puuno jeftiniji za život od recimo New Yorka".

Pa si zapravo svojim izborom mjesta sami biramo hoćemo li za istu količinu novaca biti negdje sirotinja ili voditi neki normalan situiran život, doduše bez glamura velegrada. No i taj glamur je obično samo na stranicama žute štampe i ženskih časopisa...

Ili samo malo previše gledam art - filmove??