Jučer se laganini vozim selom...

I odjednom - hop - lizalica. Zaustavlja me policija.

Prva pomisao mi je bila onaj neki strah - "Jojj, sad će me to koštati. Koliko??" Brojim ja u glavi cifre.

- vezana sam
- ne telefoniram (kao obično)
- čak mi i svijetla rade (usred dana)
- vozila sam (relativno) polako - nikad ne vozim po onim tablama ograničenja, pa gdje bih došla?

I tu se sjetim kako baš i ne postoje razlozi za kaznu. Doduše, nikad ne znaš...

Frajer pogledao papire, pitao za opremu i pustio me dalje.

A ja sam se i dalje pitala zašto me bilo tako strah i zašto me ponašanje policije dovodi u taj strah od oduzimanja novaca...

Koma.