Imam osjećaj da se dosta toga vrti u nekom krivom smjeru....

Da ne velim da sam više tužna nego ljuta...



A baš smo nekidan planirali neke sitnice za kuću...

Meni?

Od jebenog cirkuskog balansiranja s računima, kreditima, minusima (nikad plusevima) na karticama, kako to već biva krajem mjeseca do nekih sranja na poslu...

I za kraj - moj bi me šef pusti na kongres, ali eto... potrošilo se para na neke tuđe sl. puteve, pa sam on ne zna bi li ja mogla ili ne - a da ja sama nekako to riješim, a da ujedno njega ne preskočim...

Fuck i život...

Dugo je to priča kako iznenada ostaneš sam usred nekog - relativno nepoznatog grada u nedjelju oko podneva.

Uglavnom, Guzda je morao pogledati neki posao, a ja sam mu se kao dobra ženica prikrpila. Imao je on lijep plan - da se ja podružim sa suprugom dotičnog mu poslovnog partnera, dok oni gledaju posao. No....

I tako ja danas ostala sama usred Slavonskog Broda!

Kao prvo, tamo je danas bilo puno hladnije, nije bilo sunca i malo je puhalo, a ja kao pi*kica - u traper minjaku i laganoj jaknici...

No, odlučila se prošetati stisnuvši zube. S obzirom na neradni dan, izgubila sam onu šoping groznicu koja bi me odvukla s pogleda oko po gradu. Krenula malo niz obalu, pa vidim - ljudi izlaze iz franjevačke crkve. Taman završilo misno slavlje. Uspjela sam, u trenutku inspiracije platiti misu za KM. Njoj bi se to dopalo. A preko puta crkve - stari vatrogasni dom:



Na drugu stranu:



Tu sam malo zabrijala razmišljajući kako bi bilo lijepo kupiti kuću s pogledom na Savu. Imam neki film u glavi (da sam multi - bogata) i jaako mi se sviđaju stare kuće, te maštam kako bi bile prelijepe samo da se malo urede, pogotovo izvana, ali u duhu u kojem su građene...

A kafići?



Jedan prastari, mali, starinski frizeraj:



Ludo me zanima tko je bio kekec s ove zgrade:



Ovdje sam dočekala Guzdu. Inače, kafić je sređen u prastarom štaglju. No, ja sam bila u dijelu gdje je malo više svjetla, jer sam htjela čitati knjigu. Tres jolie!



I za kraj, jeli u ovoj pizzeriji (slika je iz ljetnog posjeta SB, dvorišna zgrada):



Sve u svemu, nije mi zapravo uopće bilo loše. Doduše, između čitanja, nazvala sam neke prijateljice i malo popričala s njima, tako da nisam stigla pošteno ni popiti čašu piva (crnog), a Guzda se već vratio...

Završilo je i naših tjedan dana godišnje kontrole dijabetesa naše Male.

Već sam pisala o tome kako je Odjel za endokrinologiju i dijabetes (naravno na Zavodu za pedijatriju) KBC Rebro jedno "obiteljsko" mjesto jer smo svi mi - djeca, pacjenti, roditelji i osoblje u konstantnom kontaktu (mi osobno već osam godina), pa nisu potrebne one - "moj stric iz pasivnih krajeva će nazvati svojeg šurjaka, doktora koji će potegnuti vezu da dijete dobije dobar tretman u bolnici" na drugim mjestima tako neophodne predradnje da uopće dobiješ krevet i suvislog specijalista koji će voditi tvoju boleštinu..

O čekanju na upis u prizemlju bolnice - čista administracija, ja i svih ostalih pedesetak (u tom trenutku) pacjenata (sa torbama) koji se ponedjeljkom primaju naručeni na razno - razne operacije oli nešto drugo, dok se tu i tamo netko u bijeloj kuti progura sa papirima svojeg rođe - pisah na početku tjedna.

Na odjelu - ludnica.

Sele se (navodno privremeno) u nove prostorije, na svu sreću malo dalje niz hodnik, pa je sve bilo puno starih pokvarenih aparata, prastarih monitora, prašnjave literature (hrpetina papira u sobi našeg doktora), pomiješana sa mirisom i prašinom sa susjednog odjela (bivše) pedijatrijske intenzivne koja je već raskopana, a tu i tamo zgilja i neki šljaker u krivom smijeru, među doktore i pacjente..

Sve u svemu luda kuća.

No, doktor, glavna sestra i psihologica imali su vremena da porazgovaramo, čak nekoliko puta tokom tjedna.

I sve nekako, mic po mic - dobili su neku ludu sliku u glavi kako se mi ne pridržavamo osnovnih principa, da ne velim kako su me pokušali uvjeriti kako su Oni meni nešto objasnili drugačije, prije tih davnih osam godina.

Meni?

Koja se na Novu godinu, Božić i Uskrs dižem u 7 ipo kako bih mjerila šećer djetetu, dala inzulin i nahranila ga!

Koja davi svoju obitelj sa strogim režimom prehrane i ludim kad se od toga odmaknemo i onih jednom u tri mjeseca!!

Uglavnom, ja sam svoja prava i mišljenje jaako energično prezentirala, istovremeno tražeći njihov stručni savjet što i kako promijeniti!

Doduše, malo smo se razišli oko odgovornosti djeteta od 12 godina. Prošle godine, na takvoj istoj kontroli je kao jedanaestogodišnjakinja znala dovoljno, sad je odjednom dijabetički nepismena, te bi morala znati puno više od odnog što zna o svojoj bolesti i regulaciji iste!

Ma, molim vas...

Ne mogu reći, barem ja imam takav osjećaj da neuroznost oliti po naški "živčanost" (pročitajte si prastari natpis u prizemlju KBC Rebro - onaj koji vodi na stepenište za kirurgiju, onkologiju, još nešto i na četvrtom katu - pedijatriju) donesem doma s posla.

Doma sam obično živčana - tj. ljuta, frustrirana zbog stvari što se dešavaju doma. I onda pokušavam lijepo ili manje lijepo objasniti svojim ukučanima što su ovaj put skrivili ("opet hrpa tenesica i cipela u hodniku", "pospremite svoju odjeću koja je po cijeloj kući" i sl. gluposti).

No, nakon što sam čekala sat vremena u redu u holu bolnice - Mala je opet na godišnjoj kontroli šečera, pa je tjedan dana u bolnici - a stalno su neke sestre dolazile i preguravale se preko reda (one ulaze odmah u omeđeni dio kod ovih mački za kompom), da ne velim nabuloze da vama kao pacjentu (u mom slučaju meni kao roditelju) uvale neki papirić na odjelu i pošalju vas na šalter. Vas i ostatak bolnice po svim ostalim odjelima da se "upišeš". Umjesto da to sestre srede, kad se primi naručena "doza" pacjenata na hospitalizaciju.

I tu negdje, nakon dobrih 50-ak minuta - a svijetlo je tako loše da ne možeš ni čitati - zazvonio je mobitel. Javlja se neki tip (osobno ga ne poznajem, znači razgovarala sam s nepoznatim čovjekom) koji mi objašnjava da će oni - vanjski, eto baš danas nešto odraditi (križaju nam se instalacije, od tog tipa i naše) i da me on obavještava.

Kao prvo, morao me obavjestiti prije tjedan dana. Kao drugo, ja mu moram dati dozvolu radova. Kao treće - u sjeni onih nekih sranja od prošlog vikenda, a uključujući moju frustraciju u tom redu za upis - ja sam frajera tako lijepo oprala da se samo čudio.

Jebiga, naletio mi je, doduše kriv, u nezgodan trenutak. U bilo kojem drugom slučaju, ja bih vjerojatno prešla šutke preko njegovog propusta. Ovako - skoro ko' PMS.

Obično mi žene stalno zamjećujemo neke nepravilnosti i nedostatke, no uglavnom ispada da se ne osjećamo dovoljno jake, da ne velim da sam ponekad umorna od filma što si vrte moji susjedi, djeca, muž, kolege i radnici - "ona je vještica" pa to stalno ne naglašavamo. No, kad nam prekipi (bio to PMS ili ne) - e onda je stvarno dosta...

Glupo je da vam postavljam takva pitanja - znam da se i vama nešto tako dešava.

I da, u bolnici mi uvalili test o dijabetesu. He he. Neće oni Rudarku - riješila 22/23 pitanja!

Dobro jutro radni narode!!! (Crna gora još spava, he he..)

Osim što sam se naradila kao pas preko vikenda, naravno, uz nešto sitno kolateralnih žrtava - tako to ide kad se dešavaju "emergency" stvari, danas moram i na ribanjac. Spremam se za sastanak!

Naravno, naravno, poslije su svi drugi puuno pametniji generali. Nakon što je bitka dobivena, posao obavljen i sve pušteno da radi..

Gdje su bili kad je trebalo? Po kletima, po vinogradima, nedostupni...

Anyway, Rudarka se ne da!

Zato ću se lijepo sexy obući (uredski sexy, da sad ne smišljate neke gadosti), zalizati kosu u rep, staviti nakit oko vrata i par kapi Bvlgaria - i voila!

S kim ću se svađati, a s kim "treptati okicama" - to se već zna. Diša je uvijek u pravu, ostale gazim!!! He he....

Update: Znam da se pitate kako je bilo. Eto:
Diša je bio (relativno) blag prema meni (možda je bio utjecaj parfema - ipak je to njegov božićni poklon, he he - pucala sam na sigurno!). Kolegu koji je sve i zakuhao i digao na n-tu potenciju (a moglo se desiti da šefovi u centrali ne doznaju baš sve sitne detalje opisane apokaliptično, kako to već ljudi znaju) sam zakucala koliko se to dalo. Neće od srati, a ja šutiti. Moj "mali" šef je pizdio što se svađam, ali, neke stvari se ne prešućuju... Oni će meni!!

Eeee...

Umorna sam kao pas.

Em sam bila blatna, em sam bila vlažna, da ne velim pokisla, em sam se smrzla nasred livade, bolje rečeno njive ....

A posao??

Nemaš koga uloviti na mobitel, a kamoli dovući na posao. Jedni u kletima beru, drugi pretaču, treći već natenkirani i bauljaju - a ja s tim trećima moram odraditi neke ozbiljne, opasne poslove...

U subotu popodne, nedjelju cijelu...

Grrrr....

I netko veli da Rudarka niš' ne radi..

Ps. Izvještaj iz BB kućice: Lucija ostala. A jebala ih ona nova. Priča ingliš gdje god stigne. Više od one strankinje koja je živjela u NY. Za poludit na šta ljudi spadnu...

I još malo za kraj: ne kužim kako se svi čude da pratim BB. U kompletu sa kuhanjem sutrašnjeg ručka, surfanjem po blogosferi na netu, taman mi dođu i BB događanja na TV-u. Mjesto radnje: kuhinjski stol, oliti moj home office! Ipak sam ja jedna žena, majka, šefica. Zar sumljate u moje multi - sposobnosti ???

Ja navijam za Luciju.

Kao prvo, imam osjećaj da je jedna od poznatih (ex)blogerica, samo ju ne mogu smjestiti u prostor i vrijeme

Kao drugo, sviđa mi se njezina tetovaža.

Kao treće, nisam shvatila njezino ponašanje kao strašno napadno i zapovjedajuće..

A ona druga? "Gledam se stalno u ogledalo" Violeta?

Nek' ode ća...

Onih davnih dana kada sam ja studirala, a bilo je to sredinom '80-ih pričalo se da diplomu ekonomskog faksa možeš kupiti za Golf-a (tada je najnoviji model bila dvojka).

To je valjda to isto - kad zbrojiš sve predmete puta tih nekih par tisuća eura - dođeš do visine jednog pristojnog autića. Jel bi baš seglo za Golfa nisam sigurna. He he...

No, da si mogao proći i učeći - jesi.

Doduše, jedna naša rodica, nakon bezuspješnog višegodišnjeg "studiranja" prve godine ekonomskog fakulteta uvjerila je svoje starce da - eto - ona nema sreće jer oni nemaju para za platiti..

Spominjalo se i kako su poznati sportaši, većinom košarkaši "studirali" tu istu ekonomiju tako da su im drugi nosili indeks-e po faksu, a na kraju su i diplomu dobili bez da upoznaju zgradu fakulteta...

Na našem fakultetu se nije spominjalo nikakvo plaćanje. Bilo ih je onih što su čak bili poznata djeca poznatih roditelja, pa opet - ništa. Tu i tamo je netko od njih "užicario" koji prolaz na ispitu, ali ako se nije pošteno primio posla i učenja - štani...

Neki možda još uvijek kartaju i šetaju indeks...

Gledam svađu na BB - između pušača i nepušača.

Doduše, očekivala sam puno gorih svađa još u prijašnjim BB, ali se oni očito nisu doveli u situaciju da ih je tako puno s tako malo para (zajebali onaj neki zadatak sa slonovima, a glupani, kladili se na veliki postotak, pa imaju mizerno malo kuna za hranu).

I sad - pušači bi - od tih malo para - da se kupi kutija cigareta. Oni kao nisu ovisnici. Hello?

Nepušači traže samo zahvalu. A pošto ju ne dobiju od ovih pušača - traže istu količinu love za svoj luksuz - bila to čokolada, sladoled, whatever.

E, sad bi oni prvi "pravdu" - u stilu - gladni kruha, a sad ovi drugi hoće pizdarije. A njihove cigarete su nužda??

Ja sam onaj pravi nepušač - nikad nisam pušila, pa imam određenu dozu tolerancije za pušače, za razliku od "poturica" - bivših pušača koji su obično jako nabrijani za svoja prava NEpušača. Kako bi se ja postavila u takvoj situaciji unutra? Stvarno ne znam. Vjerojatno kao i ovi ostali nepušači - tražila pravicu i komadić slatkiša.

No da, možemo mi sada lamentirati o tome da li je gledanje takvih emisija, da ne velim snimanje istih (doduše, ti tek mlate pare na reklamama i glasovanjima) ili sudjelovanje unutra (doduše, oni svi žele jack-pot i misle da su sposobni doći do kraja i pobijediti) - moralno.

A da je zanimljivo i zabavno - je.

A jebemmumater, sad bih ja morala napisati neki veleumni tekst da zadivim svekoliko pučanstvo - jelte "Čitatelja" s uletom.

E dragi moj, nema ništa od toga. Vježbaj psihologiju na nekom drugom. Meni se neda (znam, znam, ne da) prepucavati.

Tek toliko za tvoju informaciju - gramatičke "greške" su namjerne. U prošlom tekstu, u onim prethodnima, u budućima...

Rudarki se tako hoće.

(šteta, nema smajlića koji pokazuje "bosanski")

Kategorija posta: ženski kutak + sex (nema ljubavi)

Vidim da po svim novinama "vrišti" torbica gospođe Sanader. Ajd da ja bacim malo svoje mišljenje o tome.

Kao prvo - sviđa mi se što gospođa profesorica arheologije ima dobar ukus. Jedna lijepa Chanel torbica je definitivno odraz dobrog ukusa. Šta košta da košta...

Kao drugo - nitko nije napisao da je to torbica iz najnovije kolekcije i da li je uopće kupljena u Hrvatskoj. Iz vlastitog iskustva znam da torbice (ili cipele, ili bilo što drugo), koštaju vani puno manje nego kod nas. Tako bi netko mogao pisati kako je Rudarka spiskala više od penzije njezine svekrve na jednu torbicu, koja čak i nije tako skupa razvikana marka, a zapravo sam ju platila malo više od sto eura, što je, za tada najnoviju kolekciju stiglu prije par dana u dotični dućan usred Italije - super povoljno. Neke slične, ne kožne torbice se prodaju za duplo veću lovu sada na rasprodaji u CityCentru i Avenue Mallu u Zg.

Furline torbe na nekoj super - turbo rasprodaji usred Pule imale su cijenu preko 2.000 kn! Ma, molim vas.. Ako ćemo baš gledati u zube - radi se o torbicama iz starijih kolekcija...

No da, da se vratimo toj preskupoj torbici. Osim što gospođa Sanader zarađuje kao sveučilišni profesor, ona također sudjeluje u istraživačkim projektima, koji se plaćaju, da ne spominjemo odlaske na terene koji se isto verificiraju kroz dnevnice, pa mislim da nije lijepo uspoređivati faking torbicu sa recimo - preskupim Mečkama koje razbija gospođa bivša/sadašnja/buduća Gotovac.

Znam da je pročelav tip uvoznik automobila i dobro zarađuje, no da li je stvarno, kroz poreznu prijavu toliko zaradio da se razmeđe Mečkama koje dijeli razbijački nastrojenoj ženici, njezinom ocu i sl.

Nije da je gospođa Sanader ušla u kolo - svaki izlazak nova torbica, što si priušte bivše manekenke i sadanje supruge nogometaša. No, da si mogu priuštiti - mogu. I neka im.

No da, o premijerovim preskupim satovima neću ovom prilikom. To je definitivno neukusan hobi.

Ali da i drugi poličitari isto šetkaju satove od preko 15.000 eura nema zbora. Samo njih još nitko nije uzeo na zub.

Da li je to sve pošteno prema gladnom narodu i jadnim penzionerima - nije.

A tko je kriv?

Vi sami.

Za koga ste glasali i za koga ćete ponovno glasati na ovim seoskim izborima?

Ne mogu se oteti dojmu da je suđenje ubojici pokojnog svećenika iz Generalskog Stola ušlo u neku tragikomičnu situaciju. Da nije tragedija, bila bi komedija.

O tome da je ubojica kriv što je koknuto ljubavnika svoje bivše drage - nema zbora. I da mora u zatvor.

O tome da je dotični pokojnik - ljubavnik - svećenik, koji je morao biti posvećen vjeri i zavjetovan crkvi, između ostalog i zavjetom celibata (što bi značilo da se odrekao sexa!) do kraja života - a ne da okolo zavađa mlade curice - mislim da je velika sramota za crkvu i njezino svećenstvo.

O tome kako su tulile one stare babe iz sela kad je ubijen - "Bil' je taako dobar čovjek!" - neću ni komentirati.

Pošto sam i sama imala nekoliko svećenika u redovima moje šire obitelji, ne mogu o njima pričati ružne stvari. Ima njih svakakvih - visokih i niskih, debelih i mršavih, dobrih i manje dobrih, pokvarenih, lažljivih i onih predobrih...

No, nije lijepo što se biskupi, nadbiskupi i kardinali ne ograde od svojih manje dobrih "pastira" i s malo više žara očiste i svoje dvorište, osim što nam sole pamet o tome kako i za koga da glasamo na izborima (pobornik sam potpune razdvojenosti crkve i države).

Najbliže politici i državi su mi tihe molitve p. Bonaventure Dude da se pomolimo za mudrost i providnost onih što nam trenutno vladaju državom. I ni koraka dalje...

Ne volim kad se a priori priča o ljubovanjima crkvenih dostojanstvenika, no, na žalost, kod jedne većine pod crkvenim krovom žive i tzv. "kuharice".
Selo se smije. Tipu lijepo, a biskupu svejedno...

Nije to lijepo dečki moji....

Svaka čast Danijeli i ostalima što su uspjeli od tužne stvari kao što je sprovod napraviti ono što bi pokojnik - u ovom slučaju Dino - želio da se dogodi!!

Veselje, tulum, muziku i ples. Uz suzu u oku, uz Danijelinu i Elinu tugu, uz sve licemjerne muzičare koji su ga za života pljuvali...

No uz puno ljudi, obučenih šareno, uz stvarnu tugu u srcu!

Kraljica Majka je bila - još puuno prije od meksičkih sapunica - fan Mexica, pošto je posjetila tu zemlju još davnih dana. Zato što joj se svidjela. I skromni i siromašni Mexicanci.I naravno - mexsičkih pjevača - Marjača. Stalno je govorila da želi da joj oni sviraju na sprovodu, te da sprovod nije tužna stvar.

Ja osobno, nisam imala hrabrosti, a bome u tim trenucima ni volje da joj udovoljim toj njezinoj želji.

Niti želji da ne bude puno cvijeća. Uvijek je govorila da je glupo trošiti novce na nešto što tako i tako povene i pokrepa par dana nakon samog sprovoda. Rekla bi - bacanje novaca.

Jebiga, bilo je buketa i buketa, vijenaca i svijeća...

Nezgodno mi bilo reći kolegama da to ne rade. A možda sam i mogla. Možda je tih par tisuća kuna moglo otići u nečije ruke kojima su hitno potrebne...

I da.

Nakon što je na sprovodu jedne moje kolegice pročitano jedno jaako suhoparno pismo - i to skoro iz usta jednog radnika (nije da ovdje vrijeđam radnike, ali žena je bila šefica i bio bi red da se netko od direktora isprsio i održao joj govor), da ne velim da je ostalo maloljetno dijete sa stanom na kredit i bez bliže rodbine koja bi ga prigrlila - odlučila sam da ću si sama napisati nekrolog.

Nema smisla da razbijaju glavu što će o meni reći.

Naravno, osim u situaciji da umrem u kasnim devedesetima. Onda će tak i tak svi biti sretni da su me se riješili..

He he...

A šta da vam velim....

Umirem...

Neeee, neee...

Šmrčem, kišem, kašljem, kapam...

Snifam, gutam, kapam...

Oooo...

Amrbozijo... ojjjj...

Opet gledam BigBruder..

Ne mogu se oteti dojmu da su ovaj put ubacili unutra doista zanimljive mlade ljude! Ovi što su trenutno u prvom planu jaako mi se sviđaju. Imaju smisla za humor, imaju smisla za organizaciju, mogu se više - manje uspješno dogovoriti bez većih trzavica..

Naravno da ih malo pritisnu, što im vjerojatno nije u interesu odmah na početku, da bi tu netko mogao puknuti. Vjerojatno netko i hoće..

A da malo i mi svi ostali smrtnici naučimo nešto o Tajlandu, slonovima, jeziku, običajima i svemu ostalom - kad si već ne možemo sami priuštiti obilazak Tajlanda - super fora.

Mislim da će konačno i frikovi (šteta što oni to sad ne gledaju, jer inače ne bi bili takvi lumeni da vrijeme troše na trivijalne stvari kao što je gledanje televizije) doći na svoje. Možda koja zgodna cura pogleda nekog otkačenog susjeda - studenta nekoliko fakulteta, koji si sam zarađuje za džeparac očitavajući struju, a ne samo nekog praznoglavog ljepotana bez kune u džepu. Ha!

Nekog svi tračaju, no još uvijek nisam doznala koja je to glupača što ih živcira. No da... Baš sam znatiželjna baba. Šta se može...

Jučer smo nešto ružili, ali sad je to palo u drugi plan...

Malo smo duže spavali, muvarili se po kuhinji i nije nam palo na pamet da se primimo interneta ili televizije...

Popodne je svratio frend i rekao kako je umro Dino. Koma. Stalo mi je srce...

Primila sam se mobitela i poslala poruku...

Da li će ona pomoći mojoj dragoj prijateljici (ako te smijem tako nazvati), ne znam...

S jedne strane uhvatila me tuga i bol zbog tog simpatičog, nikad odraslog čovjeka - umjetnika, totalnog otkačenog frika, i naravno, kao svi velikani - neshvaćenog u svom vremenu...

On je simbol mojeg djetinstva, života, moja generacija...

Kad je mlađarija na televiziji spominjala "Who's the faking Dino?" meni se srce paralo....

Danijela?

Ona je naša predraga prijateljica, blogerica Opaljena koju sam uživo upoznala kad je soba, tada male Elle završila u novom stanu moje prijateljice. Ona je osoba zbog koje sam zavirila u svijet bloga, otvorila ovu svoju stranicu i s vama prijateljijem već tri godine...

Na tih par kavica pričale smo o svojim muževima i djeci, kao da su oni "obični" - što ja, Guzda i klinci i jesmo (više - manje), dok su oni bili "otkačena" obitelj, pod lupom medija, novinara i kritičara koji su stalno lovili neke njihove krive korake, budalaštine, pizdarije....

Danijela, draga, duboko u sebi nosim bol i tugu koju bih ja osjećala da moj predragi Guzda nestane iz mog života....

Nažalost, naši dogovori o roštiljanju i klopi i pivi na našoj "teraci" past će u zaborav, pošto nema više našeg Dine....

Draga, ne znam kako da ti velim da budeš jaka, jer ti to jesi...

Da ti velim da ne budeš...????

Pišem i gledam prvu emisiju egzotičnog BigBruder show-a.

Tajland?

O da. Rado bih otišla i ja pogledati prekrasni Tajland.
O da. U neki prefini hotel. He, he...

Ne bila ja Rudarka.

Tko su stanari, još uvijek nemamo pojma. Pretpostavljam da će biti neki polu - pismeni i čudni ljudi, barem po mojem poimanju "normalnog" hrvatskog naroda. Jer po tome imamo samo neke mlade konobare, frizerke i vlasnike kafića s završenih nekoliko razreda srednje škole...

Upravo pokazuju prekrasnu kuću, s mnogim mogućnostima - kupanje, brodići i ostale pizdaricije.

Svi do sada stanari BigBrudera, a bome i onih musavih u Farmi me fasciniraju nedostatkom mašte i volje da si organiziraju zabavu i sitne radosti u prostoru bez televizora i ostalih tehnoloških čuda. Imam osjećaj da bi se mi - starija generacija (odrasla bez mobitela, kompjutera, ja čak i bez fiksne linije) bolje znali zabaviti, a ne samo izležavati, sunčati i glumiti gljive, da ne velim dosađivati do besvjesti...

Kad bi meni bilo dosadno, već bih si našla nekog posla - pekla kolače, kopala vrt, slagala cigle...

We'll see što će biti....

Ps. Prva je srednjovječna gospođa sklona jogi i meditaciji, te drugi neki lumen, student medicine, bez - kako sami kažu - znanja o prijašnjim BB. Vidim, biti će jaako zanimljivo!

Update: Nažalost, Blanki su se u glavi vrtili novci, pa se nije mogla skoncentrirati na skok. Šteta... A mogla je ipak i finalizirati i kapitalizirati ovu dobru sezonu. Ovako ispada najveća gubitnica - em olimpijada, em sada taj zlatni jack-pot... Šteta...

No da, vidim da me jedni podržavaju, a drugi pljuju. Ehhh. Kao politička scena...

No, već dugo niste čuli neku đusi priču iz real life. I ova zvuči kao dobra sapunica. He he!

U susjednom mjestu, čak dapače, grad(ić)u jerbo ima Gradonačelnika veliki potresi u malom vrtiću (čitaj po bosanski).

Frka i panika. Jedna od teta (moja poznanica, odgajateljica veli da one vole kad ih se tako ne zove!) je svojoj najbližoj kolegici, partnerici - znate da u vrtiću grupe vode po dvije tete u paru, par godina za redom, dok vam malac ne "odleti" u školu - ukrala karticu tekućeg, pin (kao što sve žene, nosila i ova uz karticu i pin), te na bankomatu, u roku od dva dana "digla" 10.000 kunića.

Da sad ne spominjem da dotična u vrtić, znači svoje radno mjesto dolazi u prozirnim hlačicama, minjacima, tangama (da se vide kako vire), bez kute, što joj ravnateljica dozvoljava - nitko ne zna zašto, te što je imala jedno dvije - tri afere sa oženjenim muškim roditeljima. U jednoj malo selendri gdje se svi poznaju i gdje svako svakome viri u tanjur. Ha!

Sve u svemu, nije baš omiljena u "preduzeću".

I što je bilo dalje?

Naravno da je dotična vratila novce s napomenom "Pa šta, tko joj kriv kad ima na računu." Ravnateljica igra igru toplo - hladno. Očekuje se od ostalih da se izjasne - što je jaako prljava igra jer je nezgodno na nekom sastanku prvi dići ruku i izreći - zapravo što svi misle - da joj je mjesto "na cesti". Roditelji vrše pritisak na ravnateljicu da se dotičnu makne s posla (ja bi joj oči iskopala da se radi o mom djetetu), a ona i dalje veselo dolazi na posao.

Jebe joj se živo za sve oko sebe!

To se zove život, a ne neka talijanska sapunica!

Update 1: Toplo, toplo, no još uvijek niste na pravom putu. Sutra ujutro ću vam odati još jednu tajnu. Nastavak slijedi...

Update2: Nakon što je lova falila, preko kamere na banci došli su do krivca.

Da li dotična drži u šaci ravnateljicu? Osim što su ravnateljica i Gradonačelnik bračni par, mislim da ne. Doduše, lokalno prediizborno vrijeme traje....

Osim što mi i dalje ide na jetra kad se na blog ufuraju svi oni političari koji odjedanput postanu informatički pismeni i skoni da sva svoja sranja podijele sa nama blogerima (to što stalno sumnjamo u njihove PR-ove, očito nikog ne zanima) u vrijeme predizbornih previranja.

Oprosti dragi Davorko (svi smo mi na blogu na ti, pa sam tako i njemu odgovarala u drugom licu jednine), cijenim sve tvoje postove i tvoju kontinuiranost, bili izbori ili ne...

I onda, od prvog bloga na dalje, sve nas to lijepo obavijeste na naslovnici. Da možda ne bi propustili neki biser dragih nam naših Kiro i inih političara. (Da da, gdje nam je gospođa predsjednica Pusić??) Da ne velim da ih odmah šiknu na neku od cool lista!

Nakon izbora? Sve pada u zaborav...

Jebo blog, jebo blogere....

Onda je došao red na pjevačice, glumce, guru-e i slične zvijezde i zvijezdice sa naše skučene estrade. I oni su odmah s prvih postom uskočili na neku od dotičnih lista...

Da li se Alka (Vujica) i dalje javlja? Da li nam Sanja (Doležal) što piše? Da li se javlja Guru mačak, sračak or whatever?? Neee...

Zato nam je sad hit zvijezda novinarka koja se nalazi na istoj cool listi kao i ja što sam kopala i orala godinama da bih "zaslužila" da me se vidi na naslovnici!

Naravno, shvaćam da sam vam ja jedna anonimka, čovjek iz naroda, mala seljančica, čak dapače, iz one 40 - 45 grupe (baš me zanimaju onih dvadesetak iz najstarije grupe!), pa nisam tako zanimljiva kao gđa Ivaniš!

Al ta ju odmah bacite na listu??? Helou???

Kategorija: Karijera (blogerska) + ženski kutak (nisam u PMS-u, jet)

Ps. I poruka dragoj prijateljici: Draga, ljubav pokreće svijet, ratove, nove generacije... Ja sam na tvojoj strani!! Žrtve se ne računaju!