Ljubo Ruben Weiss

Dana 17.04. 2013. napisao sam i na portalu www.tacno.net dan poslije objavljena je kolumna "Zašto je dobro da nam se dogodila Druga Ruža Hrvatske?" Nakon gledanja, danas, "Nedjeljom u 2" na HRT ipak osjećam potrebu da spomenuti tekst objavim i na ovom portalu.
Uz ove uvodne napomene:
1. HRT kao javni servis građana, i Aco Stanković, trebaju preispitati kriterije odabira gostiju za ovu udarnu emisiju: aktualnost i gledanost ne mogu biti temeljni kriteriji za dovođenje gostiju, već prije svega kvaliteta osoba i stvarni javni interes,
2.Ruža Tomašić predstavila se u emisiji onakva kakav uglavnom jest - pričljiva, netolerantna, opsesivna, teška emotivka na momente fanatična nacional-šovinistkinja, uvjerena u neku svoju političku misiju, proturječna i bez ozbiljnih, konstruktivnih ideja, osoba koja se u obraćanju javnosti služi neistinama i poluistinama, tipična populistkinja od koje hrvatska politika i narod nema i neće imati nikakve koristi, jer je eksponent politike koja je Hrvatskoj donijela tzv. samostalnost, novu zastavu, himnu, grb... 1 380 000 siromašnih građana ili građana na rubu siromaštva ("Svatko ima svoje pravo na mišljenje!" rekla bi Ruža),
3. Ovakvih usplahirenih ženskinja muških crta može se sresti u balkanskim krčmama, pa i u privatnim društvima koliko hoćete, no nitko im ne daje na raspolaganje da svoje frustracije i "vizije" predočavaju na najmoćnijem državnom, nacionalnom mediju,
4. Kada bi se Ruža i ja sreli u nekoj uskoj ulici u Korčuli, za jednu od ove dvije persone, ulica bi bila preuska, i teško bi se mimoišli; ipak, nikada joj ništa nažao ne bi učinio, a kako mnogima pomaže kao saborska zastupnica, možda bi joj se obratio da mi pomogne kako da nakon 21 godine dobijem odštetu za dinamitom srušenu skromnu vikedicu obitelji Weiss,
5.Svjestan sam da nastavljanje priče o Ruži znači i, ma koje gluposti ona izjavljivala, i određenu korist za nju, jer bi najbolji lijek za "ružomaniju" bilo ignoriranje nje i njenog "vizionarskog" djelovanja,
6. Svoj tekst ranije objavljen prenosim bez ijedne izmjene, ukupno je za novinarske standarde predug, ali, ako imate strpljenja, pažljivo ga pročitajte i molim za komentare i argumente "ad rem", a ne "ad hominem"
-----------------------------------------
Dakle, prvo što pomišljam u ovom slučaju s Ružom da su Hrvati skloni panici. Podsjeća me to na zamišljenu, pretpostavljenu sliku kada neuk čovjek vidi jednu običnu fašistkinju, lajavu muškobanju, i to istina s pendrekom u reci, i odmah se diže čovjeku tlak, nastaje strka i frka, sva kuka i motika na običnu ženu s kratkim brčićima ispod nosa. Sada svi mi imamo nešto za reći. Jer, ako niste znali od 4, 5 milijuna stanovnika svi su nogometni izbornici, svi su predsjednici države, svi su generalni tajnici UN, ravnatelji HRT-a i naravno, Mojsije! Mojsije do Mojsija i jedna Mojsijevica – Ruža… I kako samo lijepo ime ima – RUŽA – i još ako je mirisna..?
I sada primjećuju skeptici – ali ima i RUŽA s trnjem…?? Pa naravno da ima ruža s trnjem, ali zašto bi Druga Ruža Hrvatske bila s trnjem? Zbog britkog jezika, zbog pendreka u ruci, brzog motorkotača – pa to je sve samo uobičajena oprema uobičajenog policajca tj. policajke. Nemojte tako oštro o gospođi rođenoj 1958. u Mladoševici, kod Maglaja koja je sa 17 godina iz roditeljskog doma u Slavoniji otišla u tuđinu, završila Policijsku akademiju, ženi koju je Franjo Tuđman osobno pozvao iz Vankuvera, bila dio njegova osiguranja, pa osiguranja Stipe Mesića.. Onda je 1992, poželjela biti opet gost u Kanadi, vratila se tamo, liječila, pobijedila smrtonosnu bolest, i onda 1998., kada je grmljavina definitivno prošla, vratila se na Korčulu, rodno mjesto svog muža...Vrijeđam li ovim uvodom Prvu Ružu Hrvatske, mnogi, naime, tako imenuju Savku proljećarku!??
SAVKA I MIKA – NAŠA DIKA!
Nikako, Savka i Mika bili su naša dika, samo su se brinuli o o hrvatskoj ekonomiji i hrvatskoj socijalnoj državi. Svaka njihova riječ bila je znak da ih brine životni standard građana Hrvatske. I nisu dali da devize idu u Beograd…Onda je došao onaj operetni general, ime mu ne spominjali, koji je samo radikalizirao Miku i Savku proljećarku i eto, našli smo se u UN…pa makar taj operetni general sjedio za stolom i htio s mIkloševićem podijeliti drugu državu na načelu tebi-meni, Zapad neće reagirati.. A koliko je tek on s ekipom vodio računa o radništvu – poklonio im stanove za sitnu lovu i svakom omogućio da nekažnjeno pjeva o zagrebačkim frajlama i Staroj Gradički i Maksovim mesarima. Dobili smo originalnu zastavu i crveno - bijele kockice su postale – svjetski brend. Na stadionima se i iz svemira vidi kockaste navijače, toliko je to markantan dizajnerski brend.. Pa himna, pa grb… pa desnica na srcu, a ljevica…pogodimo gdje??
I kako to s medijima biva, još se boja nije ni osušila na naslovnicama dnevnih listova stižu nove vijesti – bombe na bostonskom maratonu, pa otrovna pisma, pa izvještaj da mjesecima nema ozbiljnih investicija u Hrvatsku… Vidite, ovo zadnje baš me čudi: toliko brza državna, županijska i gradska administracija, , toliko malo dozvola se traži da investitor ishodi, , toliko dobra porezna politika, olakšica do olakšice i neće ovi bjelosvjetski bogatuni uložiti.. I stižu vijesti iz Rijeke kako je netko neozbiljan bacio molotovljev koktel na konzulat Srbije a onih 1 % svjetskih mogula i oligarha, ipak neće, pa onda vijesti da razbijaju aute u Zagrebu sa beogradskim registracijama, a oni ipak neće…A onu gospođu Maju koja ipak hoće i u ovim uvjetima graditi na Srđu, neće lokalci Dubrovčani…evo pripremaju referendum dobrodošlice.
E, tu treba malo stati i udahnuti duboko zrak: hrvatska tzv. ljevica s trojkom Milanović-Čačić-Linić u malo više godinu i po vladavine uspjela je ono što nikome nije uspjelo – narajcati do besvijesti narod nerealiziranim megalomanskim planovima, sjajnim kadroviranjem i rekordnom nezaposlenošću… Obećane investicije obećavaju čuda, i samo što nisu krenule.. I tako jedno 17 mjeseci, svaki mjesec…a naši novčanici sve tanji i tanji, svađa u Saboru za izvoz, brigada antićiriličara nastupa, jednostavno, sanaderovšina i kerumovština i dalje caruju…Ili to mi jugonostalgičari, orjunaši, kriptoudbaši, kosovci, komunjare, titoisti, velikosrbi, ravnogorci, masoni, pripadnici MI 6, mossadovci, mrzitelji svega hrvatskog.. u svakom slučaju gosti Hrvatske koji je ne vole i ne poštuju, mutimo vodu??Jednostavno stvaramo atmosferu nemira, a Hrvatska nikada mirnija, nikada ugodnija za rad i život!?? Ako niste znali, svi mi vodimo specijalni rat protiv domovine, nezahvalnici, ne volimo je, a trebali bi… i ne odlazimo, kao što nam Druga Ruža Hrvatske velikodušno predlaže.
PA ZAR TO NIJE HRVATSKA DOSLJEDNOST?
I molim tu ću lijepo, Drugoj Ruži Hrvatske ne pakovati već se informirati što evropska desnica radi i glasno zbori. I naravno, disciplinirana hadezenjarska vojska izabere bivšu policajku u EU parlament, proglasi je zvijezdom parlamentarnih izbora i još jednom pronese dobar glas Hrvatske, u svim desničarskim krugovima svijeta! Pa zar to nije hrvatska dosljednost?? Naći, baš policijski učinkovito krivce za kaos u zemlji u gostima i kupiti od 1. srpnja 2013. tu negdje 8000 ojra kao pojačanje lepenovcima, jobbiku, Mussolinijevici… Istina, govori Ruža engleski, ali naučit će i francuski…i talijanski, i mađarski njen pendrek je uostalom jezik koji svi manje-više razumiju… kao i načelo da svaka krpa nađe zakrpu! Nepravedno je ići đonom prema Ruži jer, ona nije rekla ono što govori jedna pripadnica Jobbika u Madžarskoj: Krisztina Morvai je naime iz mađarskog antisemitskog i antiromskog Jobbika, treće političke stranke u Mađarskoj. Morvai mađarski tisak naziva nacističkom Barbi i ona je pak Izraelce nazvala "ušljivim, prljavim ubojicama", dok je mađarskim Židovima poručila „da se bolje igraju svojim malim pimpekima nego što nju oblajavaju". Vidite, posve sam siguran da tako nešto naša Ruža nikada ne bi rekla, ona je jednostavno bila u Kanadi, služila u represivnom sustavu Kanade, bila tamo gost i naučila kako se treba odnositi prema gostima… : s ljubavlju! I vratila se da nas tome poduči i umjesto zahvalnosti, sada neka zanovijetanja…?
Dakle, kako bilo da bilo sada otprilike znamo na čemu smo, mi manjinci posebno: umjesto da se gospođu Ružu II elegantno, s lijepim riječima uvjeri da nismo u 1941. ili 1991., da nismo ni u Kanadi ni u Mađarskoj, na nju navalio premijer Milanović, kao da je kuga od žene. I ne uočava da je to jedna mila političarka, ali treba joj znati prići… Dakle, ako je za sado-mazo igrice podmetnuti malo leđa, zavrištati sladostrasno, i reći joj na kraju da bira: hoće li u rodno mjesto (BiH), hoće li natrag u Kanadu, pa da tamo lupeta o gostima u Kanadi… Ne zaboravi da si bio rob, stranac u zemlji egipatskoj, jel? Zato ti zapovijedam, kaže Hašem, da kad žanješ ljetinu svoju na polju i zaboraviš koji snop na polju, ne vraćaj se, da ga uzmeš! Neka pripadne strancu, siroti i udovici, da te blagoslovi Gospod, Bog tvoj, u svakom poslu ruku tvojih! Kad treseš masline svoje, ne pretražuj još grane iza sebe! Neka dopadne to strancu, siroti i udovici! Kad bereš vinograd svoj, ne pabirči pošto obere! Neka to pripadne strancu, siroti i udovici! Modernim rječnikom rečeno: pomisli na to, da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj, odnosno da imaš goste u Hrvatskoj! Sve to Ruža dva, dobro zna!
Vratiti Ružu u BiH?? Neeee, imaju oni Ruža te vrste koliko hoćeš, jednostavno, dobro im zemljiše i klima pa cvatu li svatu…
Dakle, Kanada! I kada? Kada bude htjela ponoviti mandat u EU, naći joj jednog pravog mazohistu u Kanadi, kupit joj čizme, pa bič, i svu opremu koja za to ide… Naravno, Kanađanin mora biti dobrostojeći, da joj može mjesečno dati apanažu od, preračunato u kanadske dolare, najmanje 8000 ojra…Tih godinu dana u Evropskom parlamentu pratiti Ružin rad, i ako nastavi širiti ljubav i poštovanje, nikakva Kanada ne dolazi u obzir. Nakon godinu dana Drugu Ružu Hrvatske za predsjednicu Hrvatske!
HOĆU NAGRADU ZA DALEKOVIDNOST!
I na kraju nešto sasvim osobno: hoćemo li u nas uvesti nagradu za one koji prepoznaju vrlo rano negativce u našem ex-Yu političkom teatru?? Evo, meni vrag nije dao mira i već u siječnju 1990. objavljujem u „Borbi“ Otvoreno pismo Franji Tuđmanu, pod toplim, ljubaznim naslovom „Tuđi ste mi Tuđmane“, pa kada je grmjelo u Hrvatskoj, odem u Beč, kao pobjegulja, onda se vratim i kažu mi da pišem kao sada sam jednom nogom u Beogradu a drugom u Beču. Pa kritizioram lik i djelo Andrije Hebranga, pa Vedrane Rudan, pa Ive Sanadera, pa Željka Keruma, pa Jadranke Kosor, pa Radimira Čačića, i gle vraga, već prije četiri godine pišem da je Zoran Milanović politički antitalent…I tima koji mi insinuiraju gdje su mi noge kada pišem, odgovaram (u Beogradu ili Beču? napomena 24.04.2013.!): sjedim, pod stolom „šrajbtiša“… u mom zavičaju horvatskom.. I vidite gospođe i gospodo, tu samohvalu ne mogu zaobići: sada može sve nabrojane kritizirati svatko tko se sjeti, ali ja hoću nagradu jer sam bio među prvima.. Nije ovo smiješno: Talmud odgovara na pitanje TKO JE MUDAR,- onaj koji uči od svakog čovjeka, TKO JE JUNAK? -. onaj koji savladava nagon svoj, TKO JE BOGAT - onaj koji se raduje svom udjelu, TKO JE CIJENJEN, - onaj koji cijeni sva stvorenja..A najmudriji rabi će vam reći: VRIJEDNI SU ONI KOJI VIDE ŠTO SE RAĐA…
Bez pretenzija na mjesto glavnog rabina Hrvatske i nerezidencijalnog rabina Bosne i Hercegovine, eto ja vidim divne ruže na obzorju, vidim kakao Hrvatska u svakom pogledu, svaki dan, sve više napreduje…
(17.04.2013.)
--------------------------------------

Dakle, u toj Blitviji, jedva primjetno, dogodio se prijelom kakav nisu predvidjeli ni rabini iz velike obitelji kohanim, a to su najsvetiji i najmudriji, oni koji su u pradavna vremena znali i čuvali najstrože čuvane tajne svoje vjere i bili proroci. U sinagogama inače nije bilo i nema danas zvona, niti ste ikada mogli vidjeti rabina na vrhu sinagoge kako doziva svoje vjernike na molitvu. Najveću sablazan što se među blitvijskim Židovima dogodila prepričavala se iz naraštaja u naraštaj – kada je virvarski rabi popeo se na krov sinagoge i virvarskim vjernicima obznanio da je njegovo ograničeno vrijeme na zemlji isteklo, i da se sprema u vječnost iz koje je došao. Zapravo, virvarski je rabi, na opće čuđenje vjernika, obznanio je svoje odreknuće od dužnosti koja mu je donosila slavu, ugled, plaću, besplatni stan od Općine, besplatne knjige, dva kantora koja su pjevala na Šabat uz pratnju orgulja i orguljaša Jana Vlašymskog koji je bio samo za tu svrhu posuđivan od gradske glazbene škole, poklone, među ostalim srebrnu vazu kupljenu u Beču na kojoj su mu virvarski vjernici dali ugravirati posvetu: „Rabiju dalekovidećem njegovi bogobojazni vjernici!“ Dolazilo se na erev šabat s unutrašnjim porivom i sviješću da su rođeni tu da umru, umrli da ožive, a živi da im bude suđeno: Na njima je spoznati, obznaniti i priznati da je on B-g, On – stvoritelj, On – taj koji sve shvaća, On – sudac, On svjedok, On tužitelj, da će On u budućnosti suditi. (Sveta knjiga, često spaljivana).
Oni su već na putu do sinagoge znali, a poslije Službe Božje, bili još više uvjereni:
„Neka je blagoslovljen On, pred kojim nema nepravde, nema zaborava, ni pristranostiu, ni primanja mita, jer je sve Njegovo!“ Mada to zvučalo matematički suhoparno i fizičko-kemijski neumitno, tipično za prirodu, vrijedilo je to za blitvijsko društvo: SVE JE PREMA RAČUNU!
SABLASNO VRIJEME ZA BLITVIJU
Sablasno vrijeme je za Blitviju jer još blijedo tinja nada da će se pojaviti stranka, koja će, kao i njen vođa, biti plebiscitarno podržana i u nadi da će uzajamno povezani - stranka i njen vođa – prekinuti agoniju koja traje najmanje pet godina, s tim da prvu godinu agonije u Blitvi se još klicalo sveudilj ŽIVIO NAM IVO PRVI, AVE IVO, padalo mu se ničice na koljena i njegov stas i glas uvjetovali su da su mlade dame, sa šeširima iz Pešte, padale u nesvijest ne mogavši izdržati ushićenje koje ih je obuzimalo kada bi s On pojavio in vivo, ili na treperavim ekranima svih domaćih TV kanala. Desna ruka Ive Prvog mladolika Jana Kosinen zanosno je obećavala da će ga slijediti, pa makar Ivo Prvi išao i u pakao, do devetog njegova kruga u kojem su veliki kazani u kojima se kuhaju u vrelom ulju najodvratniji blitvinski razbojnici, ološ gora od najgoreg ološa koji se, poput svinja, opijao i valjao u tmastom blitvinskom blatu koje znaju samo prastanovnici Panslavije. MISSION IMPOSIBLE, UNMOEGLICHE MISSION svi su ustreptalo očekivali, međutim državno žezlo dopalo je u ruke vrhunskom pravniku Jablonskom kojeg su obožavali naraštaji jurista i među njima jedan mladac koji si je umislio da je voditi državne poslove fićfirički posao salonske gospode koja, eto, samo usput rješavaju pitanja narodne muke: pitanja plaća, stanova, hrane, kamata, ćirilično - latiničnih pisama, podjele zemlje, podjele dotacija i raznoraznih sinekura. Negdje u pozadini premijera mladca Milensena nalazio se grmalj i strateg za gospodarska pitanja zapadnjačke vanjštine a unutrašnje fiškaleske lukavosti koja je nadilazila poimanja i političku intuiciju premijera Milensena, grmalj i strateg Robert Muenchaunesen, kojem je opsesija bila jednom pomaknuti Milensena u stranu i zasjesti na premijersku fotelju i ne micati se iz nje dok mu i zadnja firma koju je prepisao mudrijaški na odvjetništva, a zapravo instalirao svoju introvertiranu ženu da mu vodi poslovno carstvo, ne ojača i postane, svaka u svojoj branši nezaobilaznim stup gospodarskog oporavka. Kao dobra vila koja sagledava Blitviju kao užu domovinu Paneuropije, nadvila se nad njih gospođa Veronika Pusinen, silno ambiciozna i samouvjerena koja je utjecala na Muenchaunesena jednako toliko koliko Munchaunesen na gospođu Pusinen.
MISSION IMPOSSIBLE
Međutim, sva ta prepotentna, ali u biti impotentna družina uspjela je napraviti kardinalnu grešku, za koju nije jasno da li je faux pas, veći previd kakav se događa u šahovskim partijama ili unaprijed planirana i programirana kardinalna greška. Budućim povijesnim analizama koje će pisati znalci tipa putopisaca Evlije Ćelebije Sulejmanija, analizirajući rasap Blitvije, pripast će ingerencija rasvijetliti labirinte i dubioze blitvijskih političkih relacija i tokova novca (jer, zapravo, o tome i sinekurama, se najviše radi) da družina nije imala li muda za NEMOGUĆU MISIJU: u državnu kasu vratiti ono što je u proteklih dvadesetak godina u Blitviji, zajedno s bjelosvjetskim protuhama i ostapenderovski, opljačkano! Umjesto da su tako počeli mandat, ta je družina rasporedila teret krize na SVE građane Blitvije, kao da su baš svi oni srebrenom žlicom zagrabili ukusan blitvijski med, koji se, usput mogao lakše izvoziti nego brodovi, jer, zamisilite apsurda, brodove se, koji su bili svjetski znak Panslavije, u Blitvi se nije više isplatilo proizvoditi. Sve u svemu, zahvaljujući posebno ministru Liniusu, počela je bravurozna operacija pod nazivom „fiskalizacija“ koju ni najbolji blitvijski jezikoslovci nisu uspjeli do danas adekvatno prevesti. Zna se da je Blitvija zapala u takvu agoniju i paralizu da zapravo i oni najnaivniji koji su planirali izvući novac iz banaka u Austrougariji, Švicerlaniji, Monakiji, Cipariji i Kajmak-otocima i dio vratiti u domaju gdje su i stvoreni, uzrokovali su agoniju, koja, traje li ga traje, na veselje mladih i starijih Blitvinaca: prvih koji hoće napustiti zemlju Blitviju i drugih, koji su , ozlojeđeni i osiromašeni poželjeli promijeniti agregatno stanje i od živih postati tjelesa za dirljive blitvinske pogrebe s, većinom, posljednjim ispraćajem u nazočnosti omiljenih očenašeka koji bi nakon opijela nad otvorenom rakom, poslije, u nekom kutu groblja diskretno primili honorar za svoj trud.
Ukratko, katastrofa nesagledivih posljedica! Jer, eventualni pravi potez družine znači prije svega obračun s blitvinskom i bjelosvjetskom mafijom, drastičan preokret na relaciji rad – kapital, i razotkrivanje onih zloduha koji su Zagrabiensinom vladali u vrijeme vrhunca slave nekada blitvinskog kadeta u Austrougariji, kasnije barda te književnosti koji se za života najviše bojao hoće li se njegova djela uopće čitati, a koji je svojevremenu agoniju blitvinskog društva raskrinkao do u detalje. No, nekadašnji kadet iz Pećuha, i poslije književni bard, čitan je i nakon smrti, no družina ga je zaboravila, ali autor ovog tekstuljka nije Mironije Cornides živi vječno, i njegova riječ, kao i crvene zastave koje je razvio, i plamen zapalio, vrijede i danas anno domini 2013. , jedino nije jasno koja je to sila, koja u ovom međunarodnom cirkusu, može učiniti što se Blitviji vjerojatno jedini izlaz i MISSION IMPOSIBLE: razbijanje silno povezane i upletene mreže velikog broja mužičko-urbanih političara i malih i velikih don Corleona koji imaju zamalo sve, ali i preziru radnika i svjetinu! Jer, u Blitviji, krivnja za agoniju je sveopća epidemija, ne amnestirajmo nikoga, pa ni autora ovog tekstuljka, pa ni građane koji neprekidno proklinju vlast, kao da je još vlast Austrogarije ili Panslavije.
<BANKE U AUSTROGARIJI, ŠVICARIJI, MONAKIJI...
Usput, najveće lopine koje su upropastile gospodarstvo Blitve, uglavnom ili su u svojim vilama na Jadraniji i što je logično (za njih, ali ne i puk) izvan Blitvije gdje peru novac stečen na tko zna koje načine: legalne, polulegalne i izravno nelegalne! Dakle, ako bi mene pitali, lokalnog epigona na kraju života enciklopediste Cornidesa, prvi dan kada se uđe u blitvinsku vladu, treba tražili za sve sumnjive blitvinske tajkune i kabadahije, podatke o stanjima na kontima u bankama Austrogarije, Švicarije, Monakije, Cipranije…Pokrenuti javne i tajne istrage, i tu, znaju juristi upućeni i u međunarodno pravo, padaju bankarske tajne! Ma kakav jedan proces od godinu i po bivšem premijeru Ivi Prvom!“!?? Pa taj proces pokriva barem tisuću drugih procesa KOJI SE NE VODE! Jer, da se vode onda bi ključni čovjek takvih mogućih storija Bajilo, imao oklop od tjelohranitelja, a ne šetkao se do automobila poput najnevinijeg pubertetlije koji nosi svojoj dragani cvijetak. Tek kada nakon 1.07. 2013. nastane stampedo bogatih iz Panevropije na naše nekretnine na Jadraniji...i, zloguki će proroci doći na svoje a narod naricati; jao, jao, jao pa mi smo kolonijica Panevropije uklopljena u njeno federalno ustrojstvo! Najljepši san mogao bi nam biti Singidunum i loše panslavijsko vrijeme, kada smo pjevali od Vardarije pa do Triglavije, i računajte na nas, san koji će nas poput more pratiti do snježnih jutara, promrzle i kontradiktorne do srži. Ali, kada nas panerupejska čizma prema kojoj smo u biti svi i Blitviji ambivalentni (i nastanjena u onim stakleno-aluminijskim oblakoderima moderne arhitekture koja nema duše (paneurokratija), pritisne, daleko nemilosrdnije nego ikada čizma Germanije, to loše vrijeme bit će slatko sjećanje i u sebi ćemo odjednom ponovo otkriti i slavjanske i južnoslavjanske korijene i krvna zrnca.
ZOON MILENSEN CONTRA TOM KARAMARSKI
I ovo što sam napisao uopće nema veze s tim voli li netko Blitvu, ili je panslavičar.
Mi jednostavno nemamo sreću s političkim vođama – momentalno nas vodi netko koji je apsolutno jedan od najvećih antitalenata blitvinske politike u zadnjih 100 godina blitvinske historije, gospodin mladac Zoon Milensen („Nema više oštrih rezova!“) Jedino mu oštro konkurira Tom Karamarski, koji svakim danom sve više sliči na generala policije u mirovini, koji se aktivirao, e da bi u nekom budućem vremenu opet marširala, marširala, marširala (tri puta „marširala nije lapsus calami!) blitvinska brigada! Obojice se jako bojim - prvoga, vrlo lošega, zato što otvara put još lošijem, i OPASNIJEM, tog drugoga zato što provodi u metodi čelične čistke i ako ga se na zaustavi, postat će Putinije II !!! Ti „strašni dečki“ (enfant terrible) tako zapravo vode blitvinsku politiku kao da Blitvinci nisu građani s imenom i prezimenom već amorfna masa tijesta koju se da oblikovati po kalupu lumpenproletera, patoloških kretena ili blejajućih ovaca gdje janjad gura svoje vratove pod giljotinu, bez da prethodno bar pokuša vrisnuti.
Ovo ovdje što ste pročitali nije noćna šala ili, kako u Virvaru nema sinagoge, židovsko prenemaganje i tradicionalno unošenje nemira u inače spokojnu i sretnu Blitvu, već pokušaj ispostavljanja računčića koji neće biti registriran u porezoprimaca, ali bi mogao biti registriran od onih koji već danas rade liste za vrijeme kada bude opet marširala blitvinska brigada!
Ako ovaj tekstuljak netko ipak shvati kao OZBILJNO, OZBILJNO upozorenje (dva puta „ozbiljno“ nije lapsus calami!), držim to njegovim osobnim problemom.
(zapisano početkom ožujka 2013.)