Ljubo Ruben Weiss

Napomena: Ovaj dnevnik nije za one koji su loše volje, koji su zasićeni lošim vijestima!
Neki su čuli, neki nisu za Šandora Kepira, mađarskog povratnika devedesetih koji je osumnjičen da je sudjelovao u Novosadskoj raciji 1942 godine. Evo ukratko, njegove biografije:
Rođen je u veljači 1914. u Mađarskoj i kao policajac - žandar radio je u mađarskoj policiji od 1932. do 1944. Nije bio običan žandar već zapovjednik žandarmerije u Mađarskoj i okupiranoj Bačkoj u vrijeme IIWW. U rujnu 2006. Efraim Zuroff, jedan od dužnosnika centra Simon Wiesenthal u Jeruzalemu kopirao je presudu iz 1942. koja govori da su Képíró i četrnaest drugih pripadnika mađarske vojske odgovorni za Novosadsku raciju, koja je u povijest IIWW ušla kao jedan od najkrvavijih događaja po broju žrtava i brutalnosti koja ju je karakterizirala. Osuđen je na deset godina zatvora, ali je kasnije utvrđeno da je takva, neosnovana, presuda imala za cilj da se njome krivica vojnog vrha prebaci na niže postavljene. Stoga je 1944. od Hortijeve Mađarske oslobođen krivice, proglašen neosuđivanim i vraćen mu je čin.

BIJEG U ARGENTINU PUTEVIMA RATNIH ZLOČINACABoreći se protiv sovjetske Crvene armije, 1944. se povlači u Austriju, a zatim odlazi u Argentinu nakon rata, kao i mnogi ratni zločinci… U mađarskim arhivima ne postoji izvorna presuda o tome da ga je, kako neki tvrde, godine 1946., režim u Mađarskoj u odsustvu osudio na četrnaest godina zatvora. Képíró se 1996. vratio u Budimpeštu pošto su mu mađarski diplomati obećali da će u zemlji imati mira. Po povratku dobio je i mađarsku mirovinu… Sve do 2006. nije bio opažen, ali ga tada netko prijavio Centru Wiesenthal, koji je za otkrivanje svakog ratnog zločinca, navodno, obećao po 10.000 eura.

Na optužbe Centra Wiesenthal, Képíró je odgovorio da je bio niži časnik koji je sudjelovao u okupljanju civila, no da nije sudjelovao u njihovom pogubljivanju koje je počinila vojska. Képíró je također rekao da je odbio naredbe koje su mu govorile da uradi bilo što nezakonito. "Bio sam jedini koji je tražio pisanu zapovijed. Bio sam protiv pokolja. Dokažite da sam ratni zločinac!" Tvrdio je da je izvršavao samo naređenja, da nije upotrijebio svoju pušku, da nije ni znao za raciju! Čak je tvrdio da je u Novom Sadu svojim nastupom spasio nekog vlasnika hotela sa obitelji, koje su vojnici htjeli strijeljati. Presuda iz 1944. kojom raspolaže Centar Wiesenthal govori da je Képíró, unatoč tome što je tražio pisanu zapovijed koja nije dana, sudjelovao u pokolju. Direktor Centra Wiesenthal Efraim Zurrof drži kako je Kepiro, „ moralno čudovište. Sve o čemu brine, je zaštita samoga sebe."
Tužitelji iz mađarske vojske pojasnili su kako stara presuda više ne vrijedi, te da je potrebno ispočetka otvoriti cijelo pitanje, što može trajati godinama. U rujnu 2009. ispitivan je od strane mađarske policije no, zbog manjka dokaza, optužbe protiv Képíra su odbačene. Čitanje presude odvijalo se u ponedjeljak i utorak (18. i 19. srpnja 2011.) jer osumnjičeni nije bio u stanju koncentrirano saslušati presudu budući da je dopremljen u sudnicu iz bolnice. Istina, sam pogled na osumnjičenog pri čitanju presude izaziva nelagodu jer se radi o očito starom čovjeku. Šandora Kepira su pridržavali u mađarskoj sudnici, dovezen je u invalidskim kolicima, okružen s dvije medicinske sestre.
Képírovo izručenje tražila je i Republika Srbija zbog Novosadske racije.

KEPIRO OSLOBOĐEN OPTUŽBI, DA LI JE I NEVIN?Képíró je potom optužio Efraima Zuroffa za klevetu i inicirao sudski proces na sudu u Budimpešti. Njegov slučaj je otvoren u listopadu 2010. , Zuroff je oslobođen optužbi,…a sada je Kepiro i oslobođen optužbi.
Presuda je u Mađarskoj u neonacističkim krugovima, ali i u dijelu „oficijelnog“ tiska primljena s odobravanjem, a bilo je i primjera likovanja (pljesak u sudnici nakon izricanja presude!). Neki tvrde da oslobađajuća presuda nije dovoljno oslobađajuća! Treba li se tome čuditi ako se zna da u mađarskom parlamentu djeluje jedna izrazito desničarska, antiromska i antisemitska stranka (JOBBIK!)?
Riječ je o oslobađanju, po dostupnim informacijama, posljednjeg živog naciste, čija je odgovornost velika, posebno za najbliže 2000 Srba, Židova, Roma. Za njihove obitelji, među kojima je bilo i Slovaka, Čeha, Rusa, ali i Hrvata, za najmilije i najbliže žrtvama kao i potomaka slučajno preživjelih, ovaj pravno-politički slučaj u Mađarskoj, izazvao je pravu buru negodovanja. Aleksandar Veljić, predsjednik Društva za očuvanje sjećanja na holokaust upozorava me da se može rabiti podatak o oko 4000 žrtava Novosadske racije jer se i u socijalističko vrijeme i poslije, broj žrtava namjerno umanjivao. U nedjelju navečer, 24. srpnja 2011. organizirana su dva protestna skupa – jedan u Novom Sadu, drugi u Begradu, s nekoliko stotina okupljenih prosvjednika. U pripremu se uključio veći broj udruženja i pojedinaca, najviše Društvo za očuvanje sjećanja na holokaust (Aleksandar Veljić, autor knjige Istina o Novosadskoj raciji), Institut za hebrejski jezik i književnost (dr. Željko Stanojević), Borba za istinu:Racija 1942., i drugi (Avram Izrael, Graciela Danon...), na svom Facebook - profilu prosvjedima se pridružio i Efraim Zuroff, grupe mladih u Kragujevcu oblijepile su grad plakatima sa fotografijom Kepira i porukom „Kriv je!“, o prosvjednim skupovima izvjestio je i ugledni „Jerusalem Post“ te mnogi drugi mediji.
Sumnja, a bez čvrstih dokaza nije bila dovoljna da sud odluči protiv optuženog. Šandor Kepiro ima 97 godina, nije bilo pouzdanih svjedoka, kao da na stotine Kepirovih vršnjaka trebaju doživjeti 97 godina? Mađarski sud ovo oslobađanje morat će objasniti porodicama onih najmanje 1.200 ljudi za čiju je smrt Šandor Kepiro, kao komandant žandarmerijske jedinice, optužen tokom racije u Novom Sadu siječnja 1942. godine. Nisam od onih koji misli da se pravda, presude mogu donositi na trgovima i ulicama, čak i pogled na Kepira u sudnici, gdje jedva drži oči otvorene, može izazvati sažaljenje. No, ostaju brojna pitanja...

Kako objasniti da Kepiro, koji je doživio duboku starost od 97 godina, treći put izbjegava odgovornost za svoja nedjela kojima je ljudima nanio nepopravljivo zlo? Ako je već zbog „opravdane sumnje“ nevin, zašto je osuđen na dvije kazne zatvora - od deset i četrnaest godina - zbog tih istih zločina? Ako je nevin, zašto je bježao u Austriju, a poslije i u Argentinu?

ZAŠTO SI BJEŽAO, ŠANDORE KEPIRO?„Zašto si bježao, Šandore Kepiro?“ - ozbiljno je pitanje na koje nismo dobili odgovor.
Odgovora jednostavno nema. Najavljena je samo žalba. Možda se nešto promjeni, možda će i biti na kraju, osuđen. No, da li je to prava satisfakcija za spomenute obitelji? Jedan komad papira, jedan sudski pravorijek, neće vratiti njihove najmilije. A šta to znači za Šandora Kepira, što to znači za one koji su izručeni Haagu, poput Ratka Mladića i Gorana Hadžića, za one hrvatske generale koji su se žalili na haške presude? I Karadžić. Mladić i Hadžić... ispraćeni su u Haag uz komentar „Pravda je spora, ali dostižna!“ Ratni zločini ne zastarijevaju, međutim uvijek se pitamo kada netko dolazi pred lice pravde s velikim zakašnjenjem, da li je to pravedno? Jer, i Karađić, i Mladić, i Hadžić, bez obzira na skrivanje, poživjeli su lijepe godinice na slobodi. Neki od njih su sada i bolesni, neki ostarjeli do neprepoznatljivosti. Pitanje je da li je Kepiro uopće čuo za njega „dobru vijest“.
No, da li je to dobra vijest za sve koji očekuju pravdu (ne osvetu!), koji misle da oprosta ratnim zločincima nema i ne smije biti? Da li su ih počinili naređujući bombardiranje opkoljenog Sarajeva, masakr u Srebrenici, zločinstva u Slavoniji i Vukovaru, davno u Novom Sadu, kada su žrtve završavale u hladnom Dunavu, u osnovi, trebalo bi biti svejedno. Sudi se, naime, ne samo počiniteljima zločina, sudi se i onim ideologijama koje su uzrokovale brojne i nevine žrtve, poručuje se da se zločini nikako ne isplate, poručuje se „vojničinama“ da civili – djeca, žene, starci imaju poseban status u ratu. Jer, ukoliko se to ne bi poštovalo svaki rat bi bio bestidna klaonica i nikome se ne bi polagao račun za nevino stradale.

PRIČA O ŽIDOVSKIM PSIMA KOJI SU SLIJEDILI KOLONE DEPORTIRANIHAleksandar Tišma napisao je, pored ostalih romana, „Knjigu o Blamu“, „Upotreba čoveka“, „Kapo“ i druge, inspirirajući se logorima, progonima te osobito, Novosadskom racijom. Jedan mali ledeni grad niknuo je ispod debelog dunavskog leda, grad u koji se dospijevalo kroz rupe u ledu, naravno, mrtav. U jednoj od spomenutih knjiga Tišma opisuje kako su skupljanje žrtava, deportacije u logore, doživjeli – židovski psi!? „To je bila mučna nepredviđenost i za Jevreje koji su, izlazeći na zahod ili po vodu, morali gotovo da se kriju, strepeći da ne budu od svojih pasa prepoznati, njihovim znacima ljubavi i pokušajima približavanja primorani na ponovno kidanje sa svetom od koga su se s bolom otkinuli, i za stražare, kojima su se psi motali oko nogu vrebajući trenutak nepažnje da šmugnu u nedozvoljeno“!
Zato, pored ostalih, i pitanje Šandoru Kepiru: „Da li si Šandore znao židovske pse, ako već nisi Židove, zašto si, Šandore, poslije Racije, bježao, zamalo preostali dio života?“
Da li ste Karadžiću, Mladiću, Hadžiću... primjećivali ljude oko sebe, ili samo ratne ciljeve??
Za kraj, što sa sigurnošću mogu napisati, nakon što su svih 161 osumnjičenih privedeni Haškom sudu, nakon što se Šandor Kepiro i u 97 godini suočio s istražiteljima i sudom,i za kojeg nije vrijedilo „pravda je spora, ali dostižna“, da je pravedno da ratni zločini ne zastarijevaju