Plafon

Jučer sam Juncu u komentaru napisala da je moj ponedjeljak bio gori od njegovog, jer je uključivao jedan štrajk, jedan nesporazum, jedno ljigavo ponašanje i jedan značajan pogled. Zaboravila sam dodati i jedan zemljotres. Jučer mi je bio pretežak dan. Sreća, pa sam bila u sali za tjelesni s djecom, tako da realno nismo ništa ni osjetili. Premda su moja dosadašnja iskustva sa zemljotresima pitoma, svedena na ljuljanje lustera i odškrinutih vrata...nije mi drag taj tako veliki osjećaj bespomoćnosti.

Međutim, drugi zemljotres oko pola četiri ujutru je bio neka druga priča. Zemlja koja se trese, zaoprave. Ono što me probudilo i naježilo od glave do pete je bila neka podmukla tutnjava, neko hučanje i prozori koji se tresu. U sekundi sam bila budna, s lupajućim srcem u grlu i jorganom preko glave. Muk. A onda vrane. Mislim da su me one više izbezumile od samog zemljotresa. Jedno deset minuta poslije su kričale i vrištale i letile. Prepala sam se užasno. Od spavanja ne bi ništa do pred samu zoru i najsretnija bih bila da sam mogla izaći iz stana. Umislila sam si da će mi plafon pasti na glavu. Umislila sam si da će me preostalih pet spratova zgrade iznad mene zatrpati...Preživjela sam rat u Sarajevu, ali ovo je gore od rata. Od ovoga ne možeš pobjeći.

I onda mi je palo na pamet, šta sve nisam u životu napravila. Pa sam se onda zapitala, šta me spriječava da ih napravim? Odgovor je jednostavan, strah. I onda sam si postavila ključno pitanje. Šta bih bila u stanju učiniti i napraviti u životu, da ne osjećam strah? Sve.

No, postzemljotreske dileme na stranu, odlučila sam biti hrabrija, jer realno, nikad ne znam kad će mi plafon pasti na glavu.

Čista emocija

Nisam ljubiteljica odlaska u frizerski salon. Nakon sat vremena izgubim strpljenje i najradije bih malo otišla prošetati pa se vratila na idućih sat vremena mackanja i čekanja i izjednačavanja i pranja i šišanja i feniranja....I voljela bih da sam ona sretnica koja se rodila s ravnom kosom koju treba samo počešljati poslije pranja. No, ne, ja sa svojom plavom kosom, barem mjesečno jednom moram ići na dvosatnu torturu. Rossa i ja idemo u isti salon koji drži poznati sarajevski frizer, ali ne idemo zbog njega (a niti zvjezdica koje se tamo vrte) već zbog cura koje rade. Ona ima svoju A. a ja svoju D. koje nam zadnjih godina rade o glavi. Metaforički rečeno, D. je puž, a A. je sve suprotno od toga. I Rossa je ta koja završi prije i onda sjedi i čeka mene dok joj ja u ogledalu kolutam očima. D. fenira vlas po vlas. D. miješa boje za farbanje 15 minuta. Cijenim pedantnost (jer rezultat je stvarno zadivljujući i zato je ne mijenjam)...ali sto puta mi je došlo da joj otmem četku i fen iz ruke i kažem, e dobro je, ali stvarno je dobro.

Jučer smo išle na farbanje, dok je Rossa sjedila sa farbom na glavi, ja sam još uvijek čekala da D. izmiješa boje. Rossa je završila i davnih dana otišla kući a ja sam cupkajući sjedila dok me D. fenira, pitajući se hoću li uopšte stići na koncert Aleksandre Radović koji počinje u devet...Sagnute glave, kosa leti na sve strane, kroz buku fena čujem je kako mi šapće: „E, imaš priliku da vidiš Aleksandru Radović“. I zamalo da kažem, dižući glavu: „Pa znam, večeras“, kad vidim, Aleksandra sjeda pored mene. Kako sam brzo i u momentu zavoljela feniranje! I svoju sporu D.!

Ne znam koliko je poznata u Hrvatskoj, onako samozatajna kakva jeste, ne bi me čudilo da neko sad prvi put čuje za nju...ja je volim godinama. Opet o kosi, ali eto, provlači se. Dok je bila plavuša, bila je apsolutno neprimjetna. Onda se ofarbala u crno i zasjala. Kako je ušla u moj život? Ne znam. Čak ne znam ni odakle mi njen album Dommino, prije neke dvije godine. Našao me u najtežem periodu, kad sam pokušavala preživjeti prvi (oj, nadam se i posljednji) ljubavni krah u životu. I slušala sam je, mjesecima. Samo taj album, na kojoj su pjesme...kao da sam ih ja napisala i dala njoj da ih otpjeva. Imala sam utisak da sav moj osjećaj bespomoćnosti nestaje kad je slušam. Koliko sam samo suza isplakala uz nju, koliko sam puta, samo sjedila i slušala je, koliko puta sam samo ugasila kompjuter, sasvim kad bi krenula pjesma "Zažmuri" jer nisam mogla podnijeti da je odslušam do kraja, koliko sam se samo čudila kad je došlo vrijeme da je mogu slušati izliječena, bez osjećaja očaja u sebi...Nevjerovatno i uvrnuto istovremeno koliko je svaka pjesma na tom albumu dio moje priče.

I kad sam je ugledala, kroz neisfenirane šiške, kako sjeda pored mene, kako je jednostavna i lijepa, kako je normalna cura, bez ikakvih primjesa snobizma u sebi...došlo mi je da joj kažem hvala ti. Da joj kažem koliko mi je značilo slušati je u tom periodu...(uvijek sam se smijala onima na Oprah, kad zasline zvijezde jecajući im obješeni oko vrata)...međutim nisam. Samo sam joj uputila jedan osmijeh i pogled kao starom ratnom drugu koji sve zna i sve razumije. Pogled u kojem je stalo sve, a naročito hvala ti što večeras idem na tvoj koncert, s osmijehom, bez straha od starih osjećaja.

Koncert je bio sve ono što sam očekivala od nje... ljudi koji pjevaju uglas, zatvorenih očiju, njišući se u ritmu...I mi, koje je volimo. Ako neko zvuči bolje uživo nego na albumu, onda je to ona. Čista emocija. Čitam da sprema novi album. Iščekujem puno pjesama u brzom ritmu, jer znam i osjećam da sam spremna za njih :)

188

Kažu da do četrdesete godine života upoznaš sve moguće tipove i karaktere ljudske i da te poslije toga ništa ne može iznenaditi. Do četrdesete ko živ, ko mrtav. Utjeha kako god da bilo, jeste. Međutim, nijedna mudra izreka ti ne govori kako da izdržiš do četrdesete. Najviše mrzim onaj osjećaj svjesnosti da sam sa apsolutnim strancima ljubazna i susretljiva, a kada dođem kući, sa svojim najdražim ljudima nemam trunke snage progovoriti. Prije par sedmica sam shvatila da je život strašno komplikovan kad ga živiš životom odraslog čovjeka. Došlo mi je da odustanem od posla i upišem fax.

Nemam osjećaj da je proljeće. Pravolinijski, zima se protegla i sudeći po snijegu koji opet trenutno pada, nema namjeru tako brzo prestati. Ovo su preciznije, "babine huke-mačije muke" što bi rekla jedna kolegica. Ili što bi rekla jedna prodavačica u neformalnom razgovoru prilikom plaćanja: “Mora baba Marta istjerat` svoje“ Što bi u slobodnom prijevodu pretpostavljam značilo da snijeg ničim izazvan, počne padati, pa onda se malo Sunce pojavi, pa onda pada kiša, pa opet snijeg, pa vjetar počeo puhati.....hoće li u mom gradu ikad Sunce zasjat` kako treba, ne zna se.

Mislim da neću poželjeti čuti Abbu narednih šest mjeseci. U školi vodim ritmičku sekciju i hajde. Na početku godine, pametnica odluči inspirisati se Mamma Mia filmom. Zadnjih skoro pet mjeseci smo vježbali, kao sumanuti, posebno plesna grupa, posebno četvero djece koji su glumili Abbu...o moj Bože. Izmaltretirala sam sve oko sebe. Rossin dragi mi miksao pjesme, pa petnaest puta, najmanje, pa se „pjevač“ razboli tri dana pred priredbu, pa ubacim novo dijete (koji se pokazao i boljim izborom) pa nam razglas ne valja, pa nam pukne žica na plastičnoj gitari jer se A. toliko uživio u ulogu (pa je glumio sve moguće gitariste kojih se ikad možete sjetiti i bio simpatičan do neba) pa na generalnoj probi zaribamo, skroz, jer zaboga, nisu „kao jedno“ A ljudi valjda zaborave da je riječ o desetogodišnjim djevojčicama a ne o MTV-iju....I dođe priredba, kostimi obučeni, sve šljašti, prvo mi jedna „pjevačica“ počne plakati, simultano, druga počinje povraćati. Vrište, svi. Ključna riječ - improvizacija. Rekla sam im: „Ako i pogriješite, nije bitno. Osmijeh ne skidajte s lica i samo plešite. Najbitnije je da se vi zabavite“. Pet minuta do nastupa, kao da ništa nije bilo. Otplesali su, odglumili, bili odlični, sve vrijeme ih publika pratila ovacijama (bez pretjerivanja)....i onaj njihov osmijeh na kraju...ma nema tih para kojima se to može platiti.

Odmaram od Abbe, ali ne odmaram od njih. Ne znam može li se pjesmom nadrogirati, ali ja ih ne prestajem slušati. Ne mogu da iščekam da se pjesma odvrti do kraja pa da je ponovo pustim...



Stvaraju ovisnost, tjeraju baba Martine huke i prizivaju ljeto. Sve što mi treba trenutno.

Luksuz

Moja mama je bila ta koja mi je uvijek govorila: „Budi skromna“. Pa sam ja eto cijeli život, skromna. Ne znam šta to tačno znači. Možda je najbolje reći da nemam velike apetite. Znam prepoznati sitnicu u životu i biti sretna s njom. I sretna sam što mi glavobolju ne zadaju nerealne želje.

Problem nastane kada si počnem ispunjavati realne želje. Mislim na one realne želje, koje mogu sebi priuštiti, bez da opterećujem ikog drugog njima. Dok sam studirala i nisam imala svoju platu, nije bilo takvih egzibicija. Što je i normalno. Danas ne znam šta me treba spriječiti da si ostvarim neku želju?

I od prošlog ljeta govorim da ću početi lagati ljudima. Reakcije kad kažem da ću ići negdje na ljetovanje su: širenje očiju i usta naprave oblik kao da će izgovoriti slovo O. I obično slijedi pitanje: „Pa kako si to možeš priuštiti?“. Da me to pita neki penzioner ili student ili neka nezaposlena majka, ne bih ni a rekla. Još bi me i stid svu pojeo. No međutim...

Najviše se čude oni koji si takva putovanja mogu priuštiti. Mogu, a neće. Tipa, radne kolege. Ne priušte si pravdajući se da je to luksuz u današnje vrijeme ali zato tebi priušte govore u kojima si ti nerazumna, nerealna i ponajviše sebična. I uvijek me šokira ta količina neprikrivene zavisti i ljubomore. Boga mi, kao da trošim njihov, a ne svoj novac. I uvijek se kasno sjetim da im kažem: „Pa hajde s nama!?“ Šta te spriječava? Stvarno, šta?

Tako da sam ja shvatila da je ljudima danas postalo luksuz - usrećiti sebe. Odvajati od usta da bi se mogao voziti najnoviji tip automobila, to nije luksuz. Ne otići na godišnji odmor da bi se stan renovirao, to nije luksuz. Luksuz je postalo otići pogledati film u kinu, predstavu u pozorištu, otići s društvom na neku večeru, .... Ironično je to da je grabljenje materijalnog danas postalo normalno, dok se ono što je nekad bilo normalno, danas smatra luksuzom.

E pa ne smijem ni zamisliti šta će reći kad im kažem da idem u Zagreb na koncert Beyonce. U najboljem slučaju reći će da sam luda. I sebična.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.