Kažu da do četrdesete godine života upoznaš sve moguće tipove i karaktere ljudske i da te poslije toga ništa ne može iznenaditi. Do četrdesete ko živ, ko mrtav. Utjeha kako god da bilo, jeste. Međutim, nijedna mudra izreka ti ne govori kako da izdržiš do četrdesete. Najviše mrzim onaj osjećaj svjesnosti da sam sa apsolutnim strancima ljubazna i susretljiva, a kada dođem kući, sa svojim najdražim ljudima nemam trunke snage progovoriti. Prije par sedmica sam shvatila da je život strašno komplikovan kad ga živiš životom odraslog čovjeka. Došlo mi je da odustanem od posla i upišem fax.
Nemam osjećaj da je proljeće. Pravolinijski, zima se protegla i sudeći po snijegu koji opet trenutno pada, nema namjeru tako brzo prestati. Ovo su preciznije, "babine huke-mačije muke" što bi rekla jedna kolegica. Ili što bi rekla jedna prodavačica u neformalnom razgovoru prilikom plaćanja: “Mora baba Marta istjerat` svoje“ Što bi u slobodnom prijevodu pretpostavljam značilo da snijeg ničim izazvan, počne padati, pa onda se malo Sunce pojavi, pa onda pada kiša, pa opet snijeg, pa vjetar počeo puhati.....hoće li u mom gradu ikad Sunce zasjat` kako treba, ne zna se.
Mislim da neću poželjeti čuti Abbu narednih šest mjeseci. U školi vodim ritmičku sekciju i hajde. Na početku godine, pametnica odluči inspirisati se Mamma Mia filmom. Zadnjih skoro pet mjeseci smo vježbali, kao sumanuti, posebno plesna grupa, posebno četvero djece koji su glumili Abbu...o moj Bože. Izmaltretirala sam sve oko sebe. Rossin dragi mi miksao pjesme, pa petnaest puta, najmanje, pa se „pjevač“ razboli tri dana pred priredbu, pa ubacim novo dijete (koji se pokazao i boljim izborom) pa nam razglas ne valja, pa nam pukne žica na plastičnoj gitari jer se A. toliko uživio u ulogu (pa je glumio sve moguće gitariste kojih se ikad možete sjetiti i bio simpatičan do neba) pa na generalnoj probi zaribamo, skroz, jer zaboga, nisu „kao jedno“ A ljudi valjda zaborave da je riječ o desetogodišnjim djevojčicama a ne o MTV-iju....I dođe priredba, kostimi obučeni, sve šljašti, prvo mi jedna „pjevačica“ počne plakati, simultano, druga počinje povraćati. Vrište, svi. Ključna riječ - improvizacija. Rekla sam im: „Ako i pogriješite, nije bitno. Osmijeh ne skidajte s lica i samo plešite. Najbitnije je da se vi zabavite“. Pet minuta do nastupa, kao da ništa nije bilo. Otplesali su, odglumili, bili odlični, sve vrijeme ih publika pratila ovacijama (bez pretjerivanja)....i onaj njihov osmijeh na kraju...ma nema tih para kojima se to može platiti.
Odmaram od Abbe, ali ne odmaram od njih. Ne znam može li se pjesmom nadrogirati, ali ja ih ne prestajem slušati. Ne mogu da iščekam da se pjesma odvrti do kraja pa da je ponovo pustim...
Stvaraju ovisnost, tjeraju baba Martine huke i prizivaju ljeto. Sve što mi treba trenutno.
Post je objavljen 24.03.2009. u 17:55 sati.