Samo jedno maalo pitanje...

(by anna)

Može li mi neko objasniti, koja je svrha upoznavanja nekog finog, pametnog, duhovitog i Zauzetog čovjeka? Baš sa velikim Z zauzetog.

Mačku o rep okači ako je samo zato da znam da postoji i udiše isti vazduh kao i ja.

Tako frustrirajuće situacije! Polete fluidi i onda te prijateljica udari realnošću drito u glavu: „Znaš, on ima dugogodišnju djevojku“ ili pričaš sa nekim online i onda shvatiš nakon dobrih, dobrih desetak dana priče, dopisivanja, dvosmislica, čega sve ne, shvatiš da ima djevojku ili da je oženjen, da ima dijete.... (naravno, sama izvedeš zaključak, ili si primorana da direktno pitaš, jer se on ne potrudi da ti nacrta da ima djevojku, ženu, dijete).

I zašto u nekom momentu ti ljudi ne kažu: "Danas je baš lijep dan i ja sam u dugogodišnjoj vezi." I šta uopšte Zauzeti ljudi rade online pričajući dvosmislice? Hajde te situacije mi je još i najlakše prekoračiti...ako tako postupa iza leđa ženi sa kojom je trenutno u vezi...ni sa mnom neće biti bolji.

Ali šta je sa situacijom kad upoznaš nekoga finog i duhovitog i on ti odmah na početku da do znanja da je Zauzet...a tebi baš fino sa njim pričati. Kako povući tu neku granicu izmedju ne petljanja u nešto više? Kako god okrenem, vrlo frustrirajuće...Ma u biti i nije. Moje je pravilo oduvijek bilo, ako si zauzet, kao da te i nema. Nego eto, što mi se u zadnje vrijeme dešavaju situacije koje niti želim niti hoću....

Pmsovski gledano, osjećam se kao da mi sudbina čvoke pali.

Jer, koja je poenta?

Poseban ples

(by anna)

Sinoć mi se ispunila želja koju sam imala još od kad sam gledala dodjelu Oscara neke 1996. ili `97. godine . Nisam sigurna. Uglavnom, na toj dodjeli su u pauzi nastupali, Lord of the Dance i izvodili onaj irski ples. Gdje je gornji dio tijela ukočen i ruke opuštene uz tijelo, a noge i nožni članci, čuda izvode. I svi su na sceni kao jedno u ritmu lupkanja potpetica. Tada su me fascinirali, ali da sam mislila da ću ih gledati uživo...nisam.

Do sinoć. Sinoć je jedna trupa (trenutno postoje dvije ili tri trupe Lord of the Dance koje nastupaju širom svijeta) gostovala u Sarajevu. I naravno da smo išle. Karte smo preko štele nabavile još prije mjesec dana (štele iliti veze, ovdje ti treba štela za sve, za posao, za ne stajanje u redu kod doktora, pa evo čak i za dobra mjesta na tribinama) Dobro je imati čovjeka na poziciji u svakom slučaju.

I tako smo otišle u Zetru i bilo je dobro. Ne kao na dodjeli Oscara, ali za mene dosta. Prvo što su me oduševili ujednačenošću pokreta. Koji izgledaju kao da je taj skok nešto najlakše na svijetu i da svi mi možemo izvesti tako nešto, samo eto što nam se ne da. Malo sutra. Cure su bile fantastične, bez daljnjeg.



Ali batali sve te vile i fine haljinice i profinjene korake... kad bi muškarci izašli na scenu, nastajao bi lom. Čisti testosteron!



Cijeli show je imao i temu i ideju i pjesme (o planinama koje more dodiruje) i violinistice i naravno da je u suštini riječ o borbi dobra i zla...dvojicu glavnih likova smo prozvale O`Rajan i O`Brajan i čini mi se da je u toj fiktivnoj borbi O`Brajan – pozitivac - pobijedio...











Bilo je zabavno, na momente i bolno za gledati jer neki koraci prkose zakonima normalnog cupkanja i skakutanja... i ponese te taj njihov ritam, ne možeš mu odoliti...tako da smo pljeskali i zviždali i željeli da pobjegnemo od svega i pridružimo se trupi...Dobro ovo zadnje važi samo za mene...i sad me tako zanima, bole li ih noge poslije nastupa?



Fascinantno, nema šta!

Post iz dva dijela

(by anna)

(sinoć napisano, danas objavljeno, ko li bi ga znao zašto....)

Šta se desilo?

Maloprije pošaljem prijateljici sms sa stvarno, ali baš stvarno lijepom i od srca napisanom čestitkom za rođendan.
Dolazi njen odgovor: "Anna, hvala ti, ali ja slavim tek za deset dana!"
Što će reći da joj je rođendan 26 maja.
I što će reći da sam ja stvarno...na korak da pomislim da sam poluluda

Isto tako, neki dan...

...mama mi pročita Rossin broj moba što je ostao na našem telefonu kad nas je zvala. I fino me pita žena znam li čiji je to broj, ja odgovorim mrtvo-hladno da ne znam ... a uvijek se kunem - kad krene prica o tome, da znam samo njen broj moba (i bivseg momka, ali to je stvar navike, baš...hocu li ikad zaboraviti njegove brojeve? Baš me to zanima onako, analitičko-sintetički) dakle, da znam samo njen i svoj kućni broj napamet, te da ostanem bez mobitela ne bih mogla a ni znala nikog živog nazvati...I vidi ti sad vraga...

Na granici sam da me ova moja rastresenost zabrine.
A nisam se zaljubila, kamo sreće da je to u pitanju....

Nego, moram se pohvaliti, u četvrtak veče smo Rossa i ja upoznale blogericu Šimu...Rossino i moje prvo blogoupoznavanje...i bilo je genijalno, kao da se znamo sto godina i više...i samo ću reći da ona je onako simpatična i pozitivna i pametna i prava lavica nema šta...baš kao što se može zaključiti iz njenih postova...S obzirom na moju rastresenost (a ni Rossi nije mane, ako ćemo iskreno) taj izlazak je bio sve što nam je trebalo!!

Dođi nam opet, (čim prije:) ) da nastavimo sa koktelčićima gdje smo stale ;))

PS

Ne znam ni kad me, ni šta me zadnji put taaako obradovalo kao jučerašnja vijest da James Blunt ima koncert u Sarajevu 15. juna!!

I po ko zna koji put sam shvatila kakvog druga imam kraj sebe. Moja Rossa koja dobije lagani osip čim čuje bilo koju njegovu pjesmu, pristala je ići sa mnom....nijednog istinskog njegovog fana blizu mene, šmrc! Zauzvrat, morala sam joj obećati da bi išla s njom na koncert Mariah Carey (ako bi se nekad, kojim slučajem Mimi prevarila pa došla u Sarajevo)...

Što ti je reći dugogodišnje prijateljstvo ;))

Kako provesti prvomajske praznike u gradu?

(by anna)

Dio prvi

Toliko godina unazad, sve do jučer, nisam mogla zamisliti Prvi maj bez roštilja, ćevapa, sudžukica, odjeće koja na kraju dana mirše na dim i pečeno meso, nečije vikendice, neke lopte, eventualno reketa. Prvi maj mi je uvijek bio drag jer dolazi dan iza mog rođendana, (sedam sati mi je falilo da se zovem Maja) tako da me u sred maja drži praznično raspoloženje kao da je Nova godina.

I šta da se radi kada se ostane i bez roštilja i bez vikendice i bez reketa? E pa jučer smo našle odgovor. Nas tri smo otišle u grad oko tri popodne i u šoku uživale u Sarajevu koje nikad prije nismo vidjele. Ali i doslovno i bukvalno. Prazne ulice, prazni parkinzi, tišina, ulice bez Sarajlija, poznatih nam faca...ali zato pune svih drugih naroda i nacija. Ne znam jesam ikada vidjela onoliko turističkih grupa, jedna ispred Katedrale, druga ispred Begove džamije, treća na Baščaršiji, četvrta u Ferhadiji....i šta smo mi uradile? Prozvale se Ula, Uta i Uma i pridružile im se. Prvi put sam bila turista u svom gradu i na kraju dana smo zaključile da se ne bi bolje provele i da smo u Parizu bile.

Prvo smo otišle na ćevape. Mislim, ne može se Prvi maj izvući bez ćevapa. Nema šanse. Produžile smo šetajući do Bembaše, i malo dalje šetalištem uz Miljacku koje vodi skroz do mosta Kozja ćuprija, ali o tome nekom drugom prilikom. Miljacka nije definitivno najčišća rijeka na svijetu ali nije nam smetalo. Jučer mi ništa nije smetalo. Sjetila sam se da je moja mama u toj istoj Miljackoj naučila plivati, a da je moja baka išla na posao zaleđenom Miljackom, takve su zime bile prije šezdeset godina...danas izgleda ovako...



Babin zub, stijena na koju se ljudi penju i imaju alpinističke vježbe...vjerovatno postoji neki gušt u tom penjanju, samo što ga ja jednostavno ne uočavam...



Prednost toga kada si turista u svom gradu je što znaš neke rute i kote koje turistima promaknu. Tako rijetko ko pronađe puteljak i jedan kamen na koji se stane i onda pukne pogled prema Sarajevu...



svjetlo nam nije išlo na ruku, ali nije nam smetalo. Onda smo krenuli na Alfakovac, staro naselje u Sarajevu, uličice, mahale koje meni uvijek imaju neki šmek kao da sam se vratila unazad nekih dvjesto godina...









Tu smo imale mali foto sešn gdje sam se toliko smijala...da sam mislila da će izletiti sav komšiluk napolje...ali nisam se mogla suzdržati al stvarno. Jednu sliku smo nazvale streljana, pa to dovoljno govori koliko te slike nisu za objavu na blogu :)



Tražeći neku bašticu gdje bi popile kafu, za turistima smo skrenule do Begove džamije. Mir, tišina, malo smo sjedile i šutile...









a onda smo nastavile dalje na još jednu kafu...dan jednostavno nije imao kraja...a kad smo sumirale sve dojmove, složile smo se da ovaj prvi maj nećemo tako brzo zaboraviti. Čak razmišljamo da od sada uvijek Prvi maj slavimo u gradu.

Dio drugi

Danas smo malo išle van grada na ručak. Ručale smo pored rijeke





a ručale smo, ovo.



Poslije deserta nisam bila u stanju oči širom otvoriti. Svejedno, vrijedilo je. U nedjelju slijedi dio treći, mislim da će neka planina biti u pitanju...Živjeli praznici!! ;)).

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.