< travanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

01/2011 (1)
02/2010 (1)
01/2010 (2)
11/2009 (3)
10/2009 (3)
09/2009 (1)
08/2009 (3)
07/2009 (4)
06/2009 (3)
05/2009 (2)
04/2009 (3)
03/2009 (4)
02/2009 (4)
01/2009 (6)
12/2008 (4)
11/2008 (4)
10/2008 (5)
09/2008 (4)
08/2008 (5)
07/2008 (5)
06/2008 (5)
05/2008 (4)
04/2008 (4)
03/2008 (4)
02/2008 (4)
01/2008 (6)
12/2007 (7)
11/2007 (6)
10/2007 (10)
09/2007 (7)
08/2007 (7)
07/2007 (10)
06/2007 (6)
05/2007 (4)
04/2007 (5)
03/2007 (6)
02/2007 (8)
01/2007 (11)
12/2006 (15)
11/2006 (19)
10/2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari On/Off

dizajn : patka dizajn

blog ce se sam kroz postove opisivati...

Linkovi

blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo


Ko smo, šta smo, odakle smo...

Ko smo

Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?



Anna o Rossi:

Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.


Rossa o Anni:


Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.



Šta smo:

Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...




Mail:

rossa.und.anna@gmail.com





spaja Razum & Osjećaje









28. 04. 2008. S ljubavlju i izraženom dozom histerije...

(by anna)

Odavno mi se ovo nije desilo.
Sjela sam, imam želju da pišem, ali riječi ne izlaze iz mene.
Možda zato što sam upravo shvatila da sam napisala preko 75 stranica diplomskog.
I možda što sam shvatila da ću ako bude bilo sve skupa manje od 100 stranica reći, ok, nisi pukla sasvim?
Ili možda zato što sam toliko pred kompjuterom da me oči bole
I leđa?
I tako želim da sve ovo prođe i tako želim da dođe taj 12 maj kad će mi sudbina biti jasnija u profesionalnom smislu.
I u smislu godišnjeg odmora, ali, o tome sada ni riječi.
Čekam 12 maj.
Nestrpljivo.
Možda zato što su straživanja iscjedila i zadnji atom energije iz mene, ali sam srećna što je i to iza mene...
Mjesec i šest dana je trajalo. Mjesec i šest dana trčanja iz škole u školu, kopiranja, kucanja i printanja...ne spavanja
Možda zato što mislim da se kraj ne nazire iako sam se odmakla od sredine puta...
Možda i zato što moram diplomirati.
I što mrzim javne nastupe, a već sad znam da je mama na promociju pozvala pola šire i dio uže familije?
Možda i zato što sam umorna i što je napolju sunčano vrijeme i što me to sunčano vrijeme straaaašno nervira, što je opet čudno s obzirom da me obično magla izbacuje iz cipela.
Ili možda zato što mi je rođendan u srijedu, što sam godinu dana starija a majke mi mile čini mi se ni sekunde pametnija nego prije.
I možda čak i zato što mislim da stojim, tačnije cupkam u mjestu.
Kao ono kad sanjam da hoću da potrčim a ne mogu. I svi idu negdje, samo ja stojim u mjestu. I umirem iznutra.
Sve si govorim da se moram pokrenuti, a zapravo sam u pokretu i više nego što to mogu i želim.
I samo želim da se probudim ujutru i da znam da je i ovo iza mene i da se mogu radovati životu onako kako želim.
Mrzim stres.
Ili možda zato što komšija do mene ugrađuje blindirana vrata (Zaključavamo ulazna vrata od haustora, zaključavamo zajednička vrata u hodnuiku ulaza i sad on ugrađuje blindirana vrata?! Pa pobogu, zašto? Trebaće mu dva normalna i jedan ogromni ključ da otvori ta blindirana vrata i uđe u stan)
Ili možda zato što sam rekla da idem spavati sad, ovog momenta i onda me sva ta buka iz hodnika digla iz kreveta i sad sam nervoznija nego prije.
I tako bih da mi na sred sobe visi ona bokserska vreća.
Postala sam strašno negativna.
Kažu mi da je najvažnije ne klonuti duhom.
Ja duha više nemam.
Postala sam čista mehanika.
Sad sam digla pogled i vidim da sam opet napisala nešto...ma u biti meni nikad pisanje nije pravilo problem.
A sad odoh škiljiti kroz ključaonicu da pokušam procijeniti misli li komšija brzo da završi. Možda onda i odspavam malo....


16:12 - Komentari (6)




14. 04. 2008. Teško je biti fin - živa istina!

(by anna)

Jučer mi je na ručku bio dragi rođak kojeg ću ovdje zvati Princ. Jer mu je to prijevod i značenje imena, a plus, pošto je jedinac u oca i majke, moglo bi se reći da je princ i u svojoj kući. Moram se malo vratiti u prošlost da bih stigla do sadašnjosti. Godinu dana stariji od mene, ostao mi je u sjećanju kao dječak sa žutim kamionom kojeg je ljubomorno čuvao i nije dao da mu se približim. Tragedija koja se desila kada je ostavio taj žuti kamion blizu peći pa se on doslovno istopio, teško se da prepričati. U međuvremenu je prošlo nekih desetak i više godina kako se nismo viđali i u tom periodu najveća noćna mora moje mame je bila ta da ćemo se početi zabavljati a da nećemo znati da smo rođaci. Tako da je žena odahnula kad smo se zvanično opet upoznali, na svadbi zajedničke rodice. I nisam mami ni rekla koliko je bila blizu, jer se ispostavilo da smo jednu noć bili u zajedničkom društvu, on sa svojom rajom, ja sa svojom i da smo stajali jedno do drugog i da nismo znali da smo rođaci. Naravno, nije se ništa desilo, ali svejedno...malo se naježim kad pomislim da se takva nebuloza lako mogla desiti. Na toj svadbi smo se upoznali, postali bliski rođaci uz litar votke koju nam je samo sipao u čaše a ja se nisam bunila, pa smo pred kraj svadbe neartikulisano plesali i smijali se familiji... i stvarno se ne sjećam kako me dovezao kući...ali se zato sjećam mamurluka jutro poslije i četiri glave koje sam nosila na ramenima cijeli dan. On je jedini kojeg sam uspjela spojiti sa svojom prijateljicom i da mogu reći da je upalilo. U tih godinu dana njihovog zabavljanja, izlazili smo u četvero, išli slaviti Novu godinu u Dubrovnik, onako pomalo idealna situacija koja naravno nije mogla dugo potrajati.

Od tada je prošlo nekih pet godina i ja i on se viđamo kvartalno. Čujemo se češće, sretnem ga u gradu svaki put sa drugom curom... i drag mi je. Uglavnom, jučer je bio na ručku, jer se nismo odavno vidjeli a i poželio je domaću hranu, mama mu je već mjesec dana u Dubrovniku, kao što rekoh, pravi Princ. I tako smo pričali uz vino ovaj put i žali mi se na djevojke u Sarajevu. Nešto u smislu šta je to sa vama ženama? I priča mi da je imao dvije vezice u zadnja tri mjeseca te da je s jednom prekinuo jer mu je rekla da je „previše iskren“ a sa drugom jer je tražila da imaju casual vezu. U smislu, bićemo zajedno ali kad izlazimo ide svako za sebe. I govori mi: "Znači da bih bio u vezi trebam da lažem ili da čekam da njoj naiđe bolja prilika pa da me ostavi?" Da bi došao do ključne rečenice: „Sad mi je mrsko započinjati bilo šta jer mislim da ste sve iste“...Eh, onda sam mu ja ispričala svoj put dolaska do istog zaključka o muškarcima. Pa smo se pogledali i ništa mu nisam znala pametnoga reći. Osim da će doći neka koja će ga uvjeriti u suprotno. A do tada ostaje da je danas definitivno teško biti fin i dobar i da je strašno teško nadati se da češ naći nekoga ko je jednako tako fin i dobar. Dogovorili smo se da opet idemo piti votku.

Uto je Anja počela gugutati, pa smo se nadnjeli nad nju i ja ga pitam: „Kad ćeš ti imati bebu?“ a on će: „Kad i ti“.

I amin i aferim.


11:50 - Komentari (10)




9. 04. 2008. Naslov - nije bitan

(by anna)

Nisam ni primijetila ove godine da je proljeće stiglo. Da su dani duži. Sve mi je kao u nekoj magli od tastature do škole i nazad. To je sve. I zato mi je nedjelja bila kao praznik. Šetale smo do Vrela Bosne. Naglasak na šetale. Dobro, par stanica tramvajem, ali onda smo šetale i šetale i šetale, satima. Namjerno nismo išle autom (nekad se pitam kako smo nekada izlazile, kako nam nije bilo mrsko??? izaći u grad, otići u šetnju bez da smo se dovezle autom?) Ali, na dobro se očito vrlo lako naviknuti. Uglavnom, na Vrelu Bosne nisam bila, godinama. A vežu me lijepa sjećanja i iz djetinjstva i kasnije kad smo išli, sa nekim ljudima iz prošlog života. Evo malo ugođaja. Prvo, šetnja kroz aleju, (otprilike 45 minuta laganog hoda...da, mjerile smo vrijeme)

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Popile smo kafu gledajući u ovo

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Hranile smo labudove i patke smokijem (mada je iskreno više izgledalo kao da ih gađamo smokijem, ali dobro...izvukli su živu glavu)

Image and video hosting by TinyPic

I onda nazad kroz aleju kući. Plan je bio da idemo u kino to veče, međutimmmm, djevojke su se preforsirale. Mislim da sam pala u neku mini komu kad sam zaspala tu noć.

Film smo gledale sinoć, P.S. I Love You...i samo ću reći, sreća! pa sam ga gledala jučer a ne prije godinu i pol. Da sam ga gledala prije godinu i pol, vjerovatno bih ridajući otrčala iz kina u nepoznatom pravcu. Film je dobar, prava ljubavna drama i treba ga pogledati svako ko se nekada u životu borio sa osjećajem gubitka voljene osobe. Ali ne ako vam se to trenutno dešava. Tada je pogubno. I samo još nešto, muška postava filma je deset puta (najmanje) zanimljivija od ženske. Što je plus, naravno ;)





16:28 - Komentari (8)




Vikend (koji još nije gotov)

5. 04. 2008.
(by anna)

Ima u našem narodu riječ koja savršeno opisuje moje društvo. Poguzije. U prijevodu, oni koji vole dobro pojesti. Koji vole općenito sve što je dobro i znaju to sebi i naštimati. E to smo mi. Sinoć smo bile u marokanskom restoranu. I kako volim kad u rođenom gradu otkrijem takvo neko ušuškano mjesto. Gdje je hrana famozna i tjera vas da zatvorite oči dok žvačete. Konobari – nemam riječi ni slova da napišem o savršenoj ljubaznosti, muzika koja je lagano dopirala do nas uz žubor vode iz fontane, interijeru koji me premda nikad nisam bila u Maroku, nekako ostavio pod dojmom da sam večerala u Fezu. Čista desetka. Povod je bio rodjendan naših seka, a nas dvije smo im poklonile i mali dio ovog prostora. E sad seke, izvol`te sa postovima ;) i premda su sve fotke na kojima smo mi na FB-u, evo jedne male sličice, Mitkovog deserta. Kruška Maroko.

Image and video hosting by TinyPic

Uvijek naručimo različito i onda se dodajemo, probaj malo ovog, probaj malo onog, na kraju probaš pola menija, ali dobro. U tome je čar. Tako sam sinoć gatala okus, pored očite kruške. I tek mi je jutros sinulo da je okus koji se pored kuške provlačio, bila smokva. Nešto, savršeno ukusno.

Jutros, otvorim sarajevo-x i vidim da je Colin u Sarajevu. I fino predložim Rossi da ga idemo tražiti, ali mislim da me u potpunosti neozbiljno shvatila. Ko zna, možda ga sutra sretnemo u gradu ;)



19:46 - Komentari (5)




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.