4 mjeseca

(by anna)

Dok brojim dane, sate i minute do srijede i dana D
(D kao Diplomski)...

U predahu između naleta panike i totalne euforije...

Danas su Anji 4 mjeseca. Beba je narasla, spava, jede, kaki redovno

I smije se najširim osmijehom kojim sam ja u životu vidjela.

Da nas je Braco vidio, vjerovatno bi se pretvorio u troglavog zmaja i onda bi bilo sve svejedno za mene i Nemirnu. Ali nismo mogle odoljeti. Jednom u životu su joj četiri mjeseca

....


Kad je vidio krajnji rezultat...



...spominjao je neki okvir i kaćenje na zid. Pa ću zaključiti da mu se sviđa.

I da je ok.

One Of The Brightest Stars

(by anna)

Odmah da kažem da ne mogu biti objektivna kad je James Blunt u pitanju.

Ja njega volim, od prvog dana, od prve pjesme, od prvog spota, odgovara mi senzibilitet njegov, njegov smisao za humor i ironiju....sve. I zato i dalje ne mogu da vjerujem da je on bio tu, da sam ja bila na njegovom koncertu, da sam pjevala njegove pjesme gledajući pravo mu u oči...čudno skroz. Ovo je isto kao da mi je u desetoj godini došao Michael Jackson a u petnaestoj Bon Jovi. Druga je stvar da ja živim u Parizu gdje su ovakvi događaji normalni i svakodnevni. Pa se ne čine kao veliki. Ali obzirom da živim u gradu za kojeg je većina tih svjetskih imena čula kroz priče strave i užasa i možda i dalje misle da se po gradu puca, šta li...sinoćnji njegov koncert je bila velika stvar. Ni sam Blunt mislim da ne bi došao da nije bio na Kosovu i da nije upoznao ove krajeve i da ga sve to skupa nije ganulo.

A mi smo ga dočekali i bolje nego što sam očekivala. Obostrano strujanje emocija. Čak i oni teški skeptici koji misle da je patetičan su izjavili da je vrijedilo doći i vidjeti ga. A on je lik. Smijala sam se njegovim komentarima između pjesama, kako je sa pjesmom „You`re Beutiful“ i „Goodbye My Lover“ pokrio vjenčanja i sahrane i kako je ostala samo ona koja je posvećena razvodima i zove se „Ill Take Everything“. Ima on tu neku energiju na sceni koju ne biste očekivali slušajući pjesme u kojima skoro pa plače. Moja trenutno najdraža pjesma, Wisemen

I što mi je bila super stvar, vidjelo se da i on i bend uživaju u koncertu.

Ja sam grlo svoje ostavila u Zetri. U momentu sam se popela na stolicu, ne znam ni kako ni zašto ni kad, samo znam da nije postojao niko oko mene tih sat i pol. Samo on i muzika i pjesme i stihovi.

I nije me rastužio. Mislila sam da ću na „Same Mistake“ ili na „Out Of My Mind“ ili na „I Really Want You“ u krajnjem slučaju okinuti plakati, ali nisam. Smijala sam se cijelo vrijeme. I nikad bolje mi nije bilo. Evo slika.









Surfanje na klaviru...legenda!






Ako vam se činim euforičnom, trebali ste me vidjeti sinoć.
Rossa, znaš sve. Ako kad M.I.A - Mathangi Arulpragasam
dođe, s tobom sam u prvim redovima ;)

Mostar, ukratko

(by anna)

Jučer smo umjesto na planinu otišle na jug. U Mostar. I bilo je lijepo za promjenu ostaviti Sarajevo da se kupa u kiši i otići tamo gdje sunce grije. Provele smo se odlično, izuzev na povratku gdje smo ušle u jedan tunel (autom naravno) i ostavile iza nas oblačno nebo sa kapljicama kiše u letu...a na izlasku iz tunela nas dočeka monsun, gdje je ona dobra stara „lije kao iz kabla“ dobila svoj puni smisao...no i to smo preživjele (uz laganu dozu histerije) i sretno došle kući. Evo i slika.

Prvo stajanje i jutarnja kafa kod Jablaničkog jezera



Po ulasku u Mostar, prvo i pravo smo otišle jesti, nije šala.



Eh onda je moglo slijediti i slikanje i razgledanje i šetnja...
Kriva ćuprija


Pogled sa Starog mosta, desno



i lijevo



Dečko se sprema na skok...ni luda, definitivno!





Stari most



Šarenilo



Maca



Po povratku kući sam zaključila da je ova macina poza u primjeni - zakon!

Blue comes in more shades than one...

(by anna)

Svašta se izdešavalo zadnjih sedmica. Tako je izgleda kod mene neki fluid zavladao. Kada se dešava svašta i kada se ne dešava ništa. Ali zlatne sredine nema. Trenutno se ne dešava ništa, ali očekujem koliko u narednih desetak dana promjenu na ono da se dešava svašta.

Prvo i osnovno, napisala sam diplomski. 283 stranice. I mentorica je aminovala riječima da je uživala dok je čitala. Kad sam ukoričila napisano shvatila sam, diplomski mi liči na treći dio Harry Pottera. Šminka prava. Sad smo zapeli na formalnostima, čekanju da mi odobre komisiju i datum. Tako da ću diplomirati od 1 do 14 jula. I na kraju mi ipak nije žao što nisam uzela nešto jednostavnije. Ovako se osjećam kao da sam imala Himalaje ispred sebe na koje sam se trebala popeti, pa sam se i popela i sad lagano silazim....tako nekako.

I sve mi je nekako na frku. Jučer sam predala papire za novi pasoš, još uvijek ne znam tačan datum odbrane diplomskog, ali zato znam kad idem na godišnji. I ne samo to. Znam i s kim i gdje idem. Opet ponavljam, kao i prošle godine, ne volim se hvaliti, ali jednostavno moram! Ove godine idemo u sastavu Rossa, Anna, Triplet i Srodna Duša, destinacija Egipat, El Gouna I ako bude u pola kao što nam je bilo kad smo išle u istom sastavu u Sharm El Sheik...znam, biće ludo i nezaboravno. U najmanju ruku.

Ove godine smo prevazišle same sebe sa izborom destinacije. I vrlo sam zadovoljna (reče snob iz mene). Idemo u hotel koji je mješavina egipatsko-nubijskog stila i sagrađen je na devet otoka. I koliko god gledala na stranici ne mogu da definišem kako to čudo izgleda. Ostaje da se vidi uživo, nema druge. Ova godina je bila onako, naporna i fizički i psihički i mislim da nam i treba i da zaslužujemo neki jak fix da izdržimo do kraja. Već sad se radujem smijehu koji nas čeka....

A prije 15 jula ide 15 juni. I koncert Jamesa Blunta. Slatkica, jedva čekam! Rossa je usavršila najmanje tri različita koluta očima kad god ushićeno pred njom izgovorim ovu rečenicu...ali, ide sa mnom, i dalje.

A između svega toga ide priprema za prezentaciju diplomskog. Ali toliko sam ushićena i sretna da treme nema još uvijek. Ne obećavam da će tako i ostati, ali sad zasad sam tako uber cool, da se samoj sebi divim.

I da. Pronašla sam haljinu za taj dan. Imala sam svoga ličnog i personalnog stajlistu Rossu koja me odvlačila od svih crnih, smeđih i tamno-plavih kombinacija. Samo, mogu vam reći, super je to stvar. Mislim, imati stajlistu. Ja sam jednostavno bila umorna da se oko toga zezam i razmišljam o tome i da nije bilo nje, završila bih u nekoj ziher crnoj kombinaciji. Ovako sam završila sa ovom haljinom




i ko bi rekao da mi ta boja stoji?

La vita e bella.

(by anna)

Druga nedjelja zaredom, čim svane, odmah se zovemo na telefon, pakujemo i idemo na Bjelašnicu.



Sunce sija, zelenilo odmara oči a o svježem vazduhu da ne pričam...



Ali, da ne biste mislili da smo mi tako prirodnjački nastrojene, zdrav vazduh i šareno cvijeće nije glavni razlog što svake nedjelje idemo gore. Ovo je pravi razlog. Pita zeljanica i burek.



Burek izbliza, kralj svih pita.



Nakon jela, kad nam se oči počnu sklapati, upotrijebim svu svoju moć ubjeđivanja (samo još nisam počela im ruke uvrtati a malo mi fali) da idemo malo prošetati. Pa se onda penjemo, pa se okrenemo i pogledamo koliko smo se popeli pa si sami među sobom čestitamo. Današnji uspon=možda deset minuta..

Pogled prema gore, žičare, stopirane do prvog snijega. Planine mi imaju puno više smisla ljeti, premda se ova žičara sigurno ne bi složila sa mnom.



Ovčice...Triplet se pitala šta ako ih blic prepadne pa krenu prema nama? Pa sam joj mudro odgovorila da nije riječ o krdu antilopa već o bezopasnim ovčicama koje gledaju svoja posla. Ne priznah joj da sam ih ipak zumirala, zlu ne trebalo.



Uz put svjedočimo raznim umjetničkim instalacijama...



Pronađemo tu i tamo polje maslačaka, prošle nedjelje se sve žutilo, danas su već postali leteći maslačci....



Nakon vrtoglavog uspona brže bolje se sjurimo niz padinu, ovaj put na jabukovaču i kafu. I stvarno ne znam kako nemamo sto kila.....Hmm, slike nema jer nisam imala snage da slikam.

I onda se nešto žalimo na život...ma lijep je, miša mu, kako god da okreneš :)

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.