6 plus 1

(by rossa i anna)



Mama Bucka čita ovaj naš blogić iz prikrajka. Pa onda samo pošalje sms koji glasi otprilike: „Ajooooooj, Annaaaa, jesi me rastužila!“ ili nazove pa kaže: „Ništa te nisam skontala. Ko se zaručio a ko je poludio, dva puta sam čitala“...

U jutarnjim satima se nađemo na MSN-u i tako kuckamo. Rossa, Mama Bucka i Anna te paralelno učimo, odgajamo dijete i pišemo diplomski... Ko kaže da nema prednosti ova tehnologija? Da nema MSN-a sigurno se ne bi svakodnevno čule, niti bi bile u toku kako Beba Bucko napreduje. Da nije tehnologije, ne bismo znale kako je naučio tapšati dok mu mama pjeva (o ovom „pjevanju“ bi se dalo diskutovati :) niti bi se divile frizu koji mu je unikatan...

Ali eto, neka ne bude sve u tehnologiji i zadivljujućem učinku iste, posjetimo mi nase Buckice drage, zabavljamo bebu, pricamo uživo sa Mamom. Da, zabavljamo Bebu, pa zezamo Bebu pa se onda i Beba zeza s nama i isplazi nam jezik i to je tako dražesno da ga onda namjerno zezamo da bi nam on uzvratio plazenjem jezika. Pa se onda smjenjuju Rossa i Anna u nošenju bebice, pa nas onda on nagradi time sto nam nesto priča, nekoga on doziva ma pjeva on i neku pjesmicu (na, za njegovu dob, primjeren nacin)...ihh, pa tu bude fotki i fotki i jedva se rastanemo na kraju. I svaki put iznova zakljucimo da je najljepsa beba koju smo ikada vidjele. I divimo se Mami i Tati Bucku koji su se u ulozi novopečenih roditelja snašli sjajno.

Danas je Bebi Bucku tačno sedam mjeseci. Mi smo odlucile biti izuzetno originalne i cestitati mu mjesec-nakon-pola-godine (a dugo nam cekati do prvog rođendana i neke, sigurno jos posebnije čestitke).

Bebice, i dalje nam budi vesela, najljepša i najdraža beba, vole te tete Rossa i Anna.

SFF

(by anna)




Sinoć je otvoren Sarajevo Film Festival . Nisam bila na otvaranju. Međutim, u gradu sam bila i mogu reći da je to bilo najbolje otvaranje festivala do sada. Mislim na atmosferu koja je vladala u gradu i na količinu pozitivne energije koju su svi osjetili.

U par postova sam do sada pisala koliko volim gledati filmove, u kinu naročito. I onda sasvim logično da sam kao dijete sretna u toku filmskog festivala te naravno trudim se biti prisutna. Nekad više nekad manje. Rossa, ja i Bivši smo 2001 godine imali komplet karata za svaku noć festivala (ponekad to znači i dva filma u toku jedne večeri) I svi se čudom čudili kako nam nije dosadilo...međutim, nije. Izuzetak je prošla godina, nijedan film nisam pogledala, nisam ni bila u stanju...uspomene, bla, bla. Ove godine...idemo dalje :))

Za nas Sarajlije, taj festival je nešto posebno, trag nade koji pratimo iz godine u godinu, trag koji postaje veći i ljepši i bolji. Pa tako nikog ne iznenađuje što štimamo godišnje odmore da budemo tu kad Festival krene. Pisala sam već kako je Daniel Craig prošao tik do mene, kako je normalno sresti u festivalskim danima neku svjetsku facu dok jedeš ćevape...I niko se ne uzbuđuje, sve je opušteno i ležerno. Sjećam se, kad je festival otvorio Danis Tanović, sa filmom „Ničija zemlja“, poslije filma smo svi zajedno oko ponoći roštiljali u kinu Metalac, prejedali se pljeskavicama i ćevapima, sa Đurom i Danisom pored nas. Metalac je kino na otvorenom, gdje par hiljada ljudi, (2600 mjesta tačnije, plus što Rossa kaže oni ljudi koji film gledaju sa svojih prozora i balkona okolnih zgrada) zajedno gleda film, komentariše, aplaudira, ili broji zvijezde ako mu se film ne sviđa. Po toj ležernosti i pristupačnosti smo poznati jel... tako da sam se danas u toku šetnje gradom zapitala gdje je nestalo domicilno stanovništvo? Toliko stranaca, novinara, dijaspore...grad ne da je živ, prosto vibrira. Sinoć je bilo genijalno i neopisivo, jedna od onih situacija kad sve što možeš reći jeste, trebali ste to doživjeti da znate o čemu govorim (u pola četiri ujutru sam imala osjećaj da je podne)...Nakon otvaranja, (festival je otvorio film Srđana Vuletića, „Teško je biti fin“ i oni koji su gledali kažu da je odličan...u što ne sumnjam ni sekunde :)) sva dešavanja su se premjestila na Baščaršiju. Pa tako i mi. Uz jako raznoliko društvo iz svih dijelova zapadne Europe, (Triplet i Srodna Duša su obnavljale rodbinske veze...mislim, na kraju krajeva planiramo otići u tu Barcelonu i Pariz, zar ne? :)) proslavili smo otvaranje. Kad sam u društvu stranaca, onda i ja svoj grad posmatram njihovim očima. Tako da Sarajevo ima sasvim druge oblike i boje u tim trenucima...Uživam u otkrivanju detalja pored kojih prolazim svakodnevno i ne registrujem ih sve dok se oni ne oduševe time (recimo, kad naručiš pivu, a prvi ti je put da probaš sarajevsko pivo, pa se konobar upusti s tobom u priču...kao da te zna sto i kusur godina...) Jednostavne stvari.

Za četvrtak imamo karte. Vidjeću jednu od dražih mi glumica Juliette Binoche i definitivno ali definitivno najdražeg mi reditelja Anthony Minghella (Talentovani gospodin Ripley...gledala bar desetak puta i svaki put me oduševi, o Engleskom pacijentu da ne govorim)...i to ću ih vidjeti uživo!! Ovaj film je u pitanju:





Sinoćnji izlazak je nešto što mi je trebalo....definitivno.
A suvišno je govoriti koliko je ovaj praznik od festivala trebao Sarajevu. Međusobno se zaslužuju...definitivno.

Ptica koja imena nema

(by anna)

E tako nekako. Naš kućni ljubimac, mamin i moj, žuta tigrica, s nama je evo vec neka četiri mjeseca...i dalje nema imena. Dugo sam se opirala da nam ponovo pernata beštija uđe u kuću. Poslije Kiće, papagaja nimfe kojeg sam imala godinama i čiju sam bolest i smrt odbolovala propisno kao da je čovjek od krvi i mesa sa nama živio...nisam htjela ponovo prolaziti kroz isto. Kad neko kaže: „Pa to je samo ptica, kupi si istu takvu i problem riješen“...meni je to isto kao kad poslije prekida duge veze, neko odmah nađe novu vezu i krene dalje...ja očito nisam taj tip. Rossa, Triplet i Duša znaju koliko sam bila vezana za glupog Kiću (a i on za mene) pitala za njega sa svakog putovanja na kojem smo bili, pozdravljala ga u razglednicama...idiot od cure po definiciji. I kad se razbolio i kad je došao trenutak da ga pustim (nisam dala da ugine u kavezu, niti da mu veterinar presudi) mama ga je samo odnijela, kaže da ga je pustila ispod nekog drveta da odleti...bilo mi je nekako logičnije zamišljati da je u slobodi ozdravio.

U tom periodu sam započinjala vezu sa bivšim momkom. I na svaki izlazak sam dolazila natečenih očiju ili bi, što je stoput gore bilo, u toku izlaska okinula plakati. Dobio je veliki plus što nije pobjegao glavom bez obzira i što je istrpio da odbolujem Kiću na svoj način.

Međutim, bratova cura, ne znajući za traumu koju mi je Kićina smrt ostavila, pokloni mi za rođendan pticu. I majke mi mile sam bila ravnodušna. Znaju svi koji su pitali kako se zove a ja slegnula ramenima. Na stranu sto je ptica i mene ignorisala i mrtva hladna bila na moje pokušaje zbližavanja. Ja bi je hranila, ona cvrcnula tu i tamo i to je bilo sve. I onda, prije par dana, ne znam kako, čitala sam nešto u svojoj sobi i u momentu sam samo otišla po njen kavez i spustila je na stol pored sebe...i tu ja shvatim da sam se vezala za nju i da je probudila stare osjećaje. Miša mu, sad sam opet zaglavila sa ljubimcem kojeg fakat volim... Međutim i dalje nema imena. Zovemo je i Cvrle i Curica i Pipi i Pile...ali zvaničnog imena nema. Možda treba da prođe malo vremena pa će se i to iskristalisati...

Malo sam je slikala ovih dana...





I kad sam stvarno postala dosadna...



Sakrila se iza ogledala ...
(Koje joj je ujedno i najveći neprijatelj. Nekad mislim da će postati prvi promukli papagaj od silnog kreštanja dok se svađa sa svojim likom u tom ogledalu...Blesava ptičurina :)

Svakodnevica/Svakodnevnica

(by anna)

Ovih dana mi je uglavnom dosadno. Na netu tražim članke vezane za diplomski rad (ako neko zna neku stranicu gdje mogu pronaći informacije o igrokazu, neka bude ljubazan pa mi javi, jer iskreno, pitam se tražim li na pravom mjestu). I tako, malo čitam, malo čitam blogove, malo prošetam, malo pričam na telefon...čekam Sarajevo Film Festival, čekam čekanje u redu za karte...Sarajevo je tih grad ovih dana, kao da svi spavaju...

Tako čekajući odlučim malo srediti slike, jer zadnjih mjeseci sam slikala...pa recimo dosta toga. Neke su dobre, neke slike su sjajne, neke brišem momentalno. Sve u svemu, zabavlja me sve to. I tako nađem slike Latinske ćuprije. Koje sam slikala prije par mjeseci igrom slučaja isti dan, ujutru i navečer.

Latinska ćuprija je jedan od najstarijih mostova u Sarajevu...možda će biti prepoznatljiviji, ako kažem da se prije zvao Principov most...Meni lično je draži naziv Latinska ćuprija, (iako iz navike kad se dogovaramo kažemo: „Vidimo se kod Principovog“)...jer te dvije riječi spojene u jednu oznaku su mi savršeno simbolične. Latinska jer je most spajao desnu obalu Miljacke sa obalom u kojoj je, u tom periodu kad je izgrađen, živio katolički dio stanovništva Sarajeva, poznatiji kao Latinluk...sa druge strane, ćuprija, turski naziv za most...zajedno spojena u jedno ime, taj most spaja obale grada već toliko godina i nije da se nije nagledao svega, nažalost. Volim simboliku, volim kad je prepoznam u svemu što me okružuje...Možda zato i volim toliko Sarajevo, što je prepoznajem na svakom koraku...

Nije da nema mračnu prošlost,...ali ako to zanemarimo, ovo je moj najdraži most u gradu :)

Po danu...




I kad padne mrak...



Naoblačilo se, padaće kiša...super. Kad mi je dosadno, volim da pada kiša, tada mi se čini da je cijeli ugođaj kompletiran...

Turska, završni dio

(by anna)

Kad smo stigle na Pamukkale, bila su tri sata poslije podne, stepeni 50. Ručali smo u hotelu, posmatrajući tu bijelu planinu preko puta nas...zvanično, voda sadrži dosta hidrogen karbonata i kalcijuma sto dovodi do stvaranja kalcijum-bi-karbonata...U stvarnosti...molim? kako?? Izgleda nestvarno, nemoguće i pravo je čudo prirode.









Samo da ponovo napomenem da je bilo 50 stepeni, nas tri insomnične od noći prije a nismo imale nikakvo pokrivalo za glavu....Počele smo se spuštati jednom stranom kojom niko živ nije išao, počele se prskati vodom od muke više i onda nas je policajka opomenula pišteći. Mogle smo u ćuzi završiti zbog prskanja na Pamukkalama...Vratimo se na stazu kojom su se svi spuštali, skinemo sandale i krenemo bose...I tako nekih 20 minuta. Oko nas sve bijelo, bljeska, voda se slijeva zajedno sa nama niz planinu, paziš da se ne oklizneš...Sunce prži. Stali smo prije nego što smo sve tri počele halucinirati, skinule se u kupaće i uletile u jedan od ovih bazena....



Srodna Duša je malo oklijevala da se okupa u vapnencu, a ja pametnica necu zbog crnog mi kostima... Triplet, do grla već u vodi je samo rekla: „ `Bem ti vapnenac, vidiš da hoću da umrem“ te se tu nas dvije pogledamo i uronimo u vapnenac. Nirvana, bez pretjerivanja.



Kostimi su nam se osušili dok smo se popele nazad do vrha i time smo ujedno i zadovoljile predviđenu kvotu sunčanja za cijelo ljetovanje...

Nije mi bilo žao, vrijedilo je vidjeti i osjetiti pod nogama...kakav god karbonat na kraju to bio...

Hakan, vodič nam nije dao da odemo dok ne posjetimo antički grad Hierapolis koji se nalazi u sklopu Pamukkala...

Nekropola:



U zavisnosti jesu li sarkofazi izdignuti ili položeni, znalo se koja je porodica te da li je poginuli bio junak iz gladijatorske arene..





A gradili su i kuće za mrtve...





U povratku smo stajali da vidimo izradu predmeta od onixa i tvornicu tekstila...
Onix sam pogledala, tvornicu nisam ni krajičkom oka vidjela jer sam bila u dubokom snu...Stigli smo u hotel taman na midnight soup, s kojom smo se danima zezale cuj, midnight soup...kako smo navalile na nju, same smo sebi skočile u usta.

Rekla sam da mi se Kemer, kao gradić na moru, svidio...jako.
Glavna ulica,





Ciletu je vruće sigurno...



Dok voće opet, ima svoj ventilator...



Kad smo krenule kući, bilo nam je baš žao što idemo...mislim normalno, kad ti je negdje lijepo onda ti se ne vraća nazad u stare obaveze i probleme. Slike iz busa na putu do aerodroma...







Za povratak kući, sve tri smo popile po lexu, zlu i turbulencijama ne trebalo. Svejedno, Triplet je uspjela uslikati sjajne slike iz aviona....



Pa čak i jedno veliko srce za sve koji su pratili ovu storiju od početka do kraja...




Srodna Duša je rekla da joj moram spomenuti Jaska, evo, spomenula sam ga :)
Za savršen odmor su nam nedostajale samo Rossa i Sandra... Iduće godine, nas tri smo raspoložene za popravni, ne znam cure šta vi mislite? ;)

P. S.
Pored mirisa, muzika mi uvijek vrati sjećanja...pjesma koju smo stalno slušale u svim mogućim mixevima i remixevima :))

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.