< studeni, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

01/2011 (1)
02/2010 (1)
01/2010 (2)
11/2009 (3)
10/2009 (3)
09/2009 (1)
08/2009 (3)
07/2009 (4)
06/2009 (3)
05/2009 (2)
04/2009 (3)
03/2009 (4)
02/2009 (4)
01/2009 (6)
12/2008 (4)
11/2008 (4)
10/2008 (5)
09/2008 (4)
08/2008 (5)
07/2008 (5)
06/2008 (5)
05/2008 (4)
04/2008 (4)
03/2008 (4)
02/2008 (4)
01/2008 (6)
12/2007 (7)
11/2007 (6)
10/2007 (10)
09/2007 (7)
08/2007 (7)
07/2007 (10)
06/2007 (6)
05/2007 (4)
04/2007 (5)
03/2007 (6)
02/2007 (8)
01/2007 (11)
12/2006 (15)
11/2006 (19)
10/2006 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari On/Off

dizajn : patka dizajn

blog ce se sam kroz postove opisivati...

Linkovi

blog.hr
infobar.co.ba
sarajevo-x.com
Wikipedia
National Geographic
COVERmagazin
People
AllPosters.com
Radio Sarajevo


Ko smo, šta smo, odakle smo...

Ko smo

Dvije smo. Rossa i Anna. U zadnje vrijeme samo Anna. Za Rossine postove, trebate se zakopati u arhivu. Vrijedi ;) Poznajemo se preko deset godina. Prijateljstvo smo otpočele u srednjoj školi (jedino pozitivno što obje pamtimo iz iste). Zapravo, sad u februaru je bilo trinaest godina od kad smo sjele zajedno u drugu klupu reda do prozora...
Imamo uglavnom isto mišljenje o mnogim stvarima u životu (uz lagana odstupanja...) puno toga zajedničkog, pa zašto tome ne dodati i blog?



Anna o Rossi:

Uvijek je sposobna da me nasmije svojom interpretacijom životnih problema.


Rossa o Anni:


Posjeduje smirenost i dozu realnosti koje meni ponekad znaju pobjeći.



Šta smo:

Od prava, književnosti, francuskog jezika, dođosmo konačno do toga da želimo učiti djecu...Anna, učiteljica koja je poslije toliko muke i nauke konačno dobila svoj razred...a Rossa, nastavnica koja će se boriti da djeca realiziraju kulturu življenja i pokažu određeno poštovanje prema hemiji kao krasnoj prirodnoj nauci...




Mail:

rossa.und.anna@gmail.com





spaja Razum & Osjećaje









Dašak mora

(by anna)

Moj dragi Olympus, njegov program instaliran na mom kompjuteru, malo igre svjetla i kontrasta i slike iz naftalina imaju drugačiji izgled.

A i godi mi gledati ove slike dok se napolju dah ledi. Ne volim zimu.

Tranquility /mir, spokojstvo/ je jedina riječ koja mi pada na pamet.


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Kemer, juli 2007.


17:42 - Komentari (9)




Veselo, samo veselo!

(by rossa)


Moramo malo zasladiti...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


A gdje je uredu da se malo i ne popije...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Pa onda obavezno, ma to samo krene odnekud...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket



A pod obavezno i...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Pa misa mu, ne slavi se rodjendan svaki dan!


I da ne bi bilo "Pojede se torta, pa se i popilo, to pjesma, to ples na sve strane, gori sve, a ne rece ona nama koliko joj je godina".


E, pa 28! Cheers!




01:55 - Komentari (20)




Kocka plus kino

(by anna)

Biće da sam preokupirana zadnjih dana. A možda je ipak do toga što sam bila preokupirana drugim stvarima a ne onima na koje sam navikla posljednjih mjeseci...Pa sad kočnice popuštaju, kako se vraćam među stare probleme. A i imam onu kocku u stomaku, koju imam uvijek kad naslućujem da će se nešto (iz dosadašnjih iskustava nažalost, loše) desiti. Kad imam taj neki predosjećaj, kad naslućujem. Nekome titra očni živac, neko je jednostavno anksiozan bez razloga a ja sam opet, svojim simptomima odredila i dijagnozu i ime. Kocka. Čije stranice jasno mogu da definišem u stomaku i čije okretanje proizvodi trnce u donjem dijelu leđa. Iščekivanje...postoji li nešto gore od toga? Ne volim ovu neizvjesnost koju osjećam.

Utješiću se da je do kocke mi u stomaku, pa sam biće zbog te kocke došla sat vremena prije na mjesto sastanka sa Srodnom Dušom. Najnormalnije se našminkala, obukla i izašla iz kuće i došla gdje smo se dogovorile...samo sat vremena ranije. I tako stojim, i čekam i mislim što li kasni, jer ona nikad ne kasni i uzimam mobitel i gledam i dalje ne razumijem ništa...i onda kao kratak spoj, vijugice se spajaju i ja ne znam kud ću sa sobom. Prvo sam ljuta na sebe, pa mi žao same sebe, pa mi smiješno, pa ne mogu da vjerujem da mi se to desilo...nazovem nju i tako kroz smijeh dođem do nje kući gdje smo se smijale i smijale...a Triplet je mudro zaključila: „Sve dok znaš put nazad kući, dobro je.“

Sa prvim snijegom, počela je I naša sezona odlazaka u kino. Lažem, nama sezona traje 12 mjeseci u godini. Samo je onako, drugačiji I poseban štimung zimi. Kad žicamo kokice :)

Večeras smo gledale Hairspray.


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Zabavan film, sa odličnom muzikom I sa još boljom porukom, Hoće reći bez obzira jeste li debeli, mršavi, crni ili bijeli, možete ostvariti svoj san. Najbitnije od svega jeste da taj san imate. Uvijek kad gledam mjuzikl, razmišljam, kako bi izgledalo da se u stvarnom životu oslovljavamo pjesmom i muzikom. Da pričamo pjevajući i pjevamo pričajući. Da nam život ima svoj vlastiti soundtrack. Možda zato što je mjuzikl po meni savršena fantazija, što mašta dolazi u prvi plan…možda sam zato I fascinirana toliko njima. Opet, da mjuzikl nije samo pjesma, smijeh i ples, ovaj film je najbolji dokaz. U filmu je jasno izraženo da se i muzikom i plesom, može progovoriti o ozbiljnim temama kao što su rasna segregacija te diskriminacija u svim oblicima..John Travolta u ulozi žene je uvjerljiv i ženstven unatoč maski koju nosi. Ženstveniji nego što bi čovjek i pomislio.


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

U svakom slučaju, preporuka.


Sutra je početak nove radne sedmice...vraćam se u svoju staru rutinu. Nije ni to loše.


00:04 - Komentari (15)




Nepredvidivost

(by anna)

Kad smo Rossa i ja prije nekih sedam godina odlučile ići na Stingov koncert u Pulu, moja mama je rekla sljedeće :“Ti si skroz poludila, ne znaš šta ti život nosi, šta znaš, može se desiti da ti sutra komšija bude taj Sting“ Očito, mama je bila protiv toga da se ide. Nije mogla da shvati gdje mi se žuri, s ispitima na pola puta, nezavršenih poslova mali milion a svakako život je tek preda mnom, biće boljih i sigurnijih prilika da se vidi Sting. A ja...nisam imala strpljenja da čekam bolju i sigurniju priliku, niti da čekam da dođe neko, kucne me po ramenu i kaže: “ E, ja sam život i počinjem ovog momenta“...Nas dvije tvrdoglave podjednako, uspijemo izboriti taj put svaka na svom frontu, odemo u Pulu i odslušamo Stinga. Danas mi je to jedna od dražih uspomena u životu, mada u tom periodu, prije smo je zvale avanturom... Iako i dalje mislim da se za određene detalje u svom životu moraš debelo potruditi, što sam starija, sve više vjerujem i toj maminoj teoriji o nepredvidivosti života.

Tako u ponedjeljak ujutru, sjedim ja lijepo, doručkujem, na LimeWire skidam neku pjesmu za druga, spremam se da idem na fax lagano, zvoni mobitel, sekunda je falila da se javim punih usta...s druge strane, direktorica iz škole u kojoj sam radila prošlu godinu. Da li bi im ja došla pomoći ove sedmice mijenjati kolegicu? Sljedeća scena, ja u razredu, predajem o ličnim, prisvojnim i pokaznim zamjenicama...Odmah mi je mamin Sting pao na pamet. Život je stvarno nenadmašno nepredvidiv. Tako mene oraspoloži to saznanje uvijek kad je ispred mene negativan predznak i kad tražim pogledom neku slamku za koju bih se uhvatila da ne potonem...padne mi mamin Sting na pamet. Život će donijeti ko to zna kakva uzbuđenja i nove situacije. I ta potraga i to traženje i to što zapravo ne znaš...je najzabavniji dio. Po meni.

Tako da sam opet u razredu, ovu sedmicu. Godi mi ta pohvala da su se odmah mene sjetili čim im se ukazala prilika za to. A mene ne treba dva puta zvati kad je ta škola u pitanju. Svima bih poželjela radnu klimu kakva vlada na tom mjestu. S druge strane, sad sam opet sa svojim prvim dva, zapravo, sad su već drugi dva. I svaki dan kad me vide na odmoru, zaleti se tridesetero djece prema meni i počne uglas pričati ko je šta nacrtao, ko je dobio dvojku (kad bi se ocjenjivali) ko hoće da bude učitelj da može pisati naliv perom i brisačem brisati (i sve to drži u ruci) ko se predomislio pa neće da bude babica kad naraste već frizerka, ko pije ospen 1000 jer ima pojačane žlijezde...i sve me tako grle i savijaju dok se ne sagnem da me mogu poljubiti. I ja upijam bezobrazno tu ljubav i svi nam zavide na toj povezanosti koju osjećamo, ali nas baš briga :)

A razred u kojem radim ovu sedmicu je onako, specifičan. Četvrti razred, sve ih zanima, puni su pitanja, od toga šta je fatamorgana pa do toga znam li tog i tog košarkaša. I ti sad moraš plivati u svemu tome čak i ako ti se ne pliva ...Prvi razred u kojem me dijete ostavilo bez riječi...Prilazi mi dječak, kaže: „Učiteljice, kako je nastao čovjek?“ Ja se sad nasmijem (u sebi naravno) nad ozbiljnošću pitanja i vrlo ozbiljno ispričam o dvije teorije ...prva da nas je stvorio Bog i druga da smo nastali evolucijom. Kaže on: „U koju teoriju vi vjerujete?“ I cijeli razred u mene. Širom otvorenih očiju. I sad nemaš kud kad te satjeraju u čošak, osim reći istinu. Moja je „Ja ne znam u šta vjerujem“...I interesantno, klimnuli su glavom, kao da su zadovoljni odgovorom, jer iskreno, oko tog pitanja sam zbunjena jednako kao i oni...U koju teoriju on vjeruje? On ne želi da vjeruje da ima bilo kakve veze sa majmunom. Pošteno.

A ja opet, iz ovosedmičnog primjera mogu reći da vjerujem bez imalo sumnje da je sve moguće pa čak i to da mi jednog dana Sting stvarno bude komšija...


Pjesma za Rossu...i onih trinaest sati telepatskog razgovora u povratku :)




21:14 - Komentari (10)




Slike u boji

(by anna)

Ovaj put nastavljam u boljem raspoloženju. Čudno je kako lako uđem u to neko mračno raspoloženje i isto tako neosjetno iz njega izađem. Bez nekog većeg razloga i za jedno ili za drugo. Vrhunac lošeg raspoloženja se desio prije par dana kad sam počela šmrcati uz seriju „Svijet prema Jimu“. Van svake pameti posebno što ja baš volim tu seriju, uvijek me opusti, nasmije i poželim da su mi Jim i Cheryl roditelji...Ne volim biti tužna (a ko voli?) ali nekad je jednostavno ta strana jača i prevagne u meni. Danas sam puno bolje, cijeli dan smo se vozile novim Sandrinim bibijem po gradu i izvan grada, a večeras idemo i u kino, Gledamo film o Edith Piaf (La vie en rose). Samo se nadam da Edith u filmu ne priča engleski...

A jutros sam valjda izbacila i to zadnje zrnce nervoze iz sebe. Vrištanjem na telefon. Ja vam važim za smirenu osobu, staloženu, punu strpljenja, tolerancije...obično volim što sam takva. Ali sam jutros shvatila da sve ima svoje granice. I zapravo, ljudski bezobrazluk i neprofesionalnost u pružanju usluga koje redovno i uredno plačam, shvatila sam, izvlače ono najgore iz mene. Riješila sam problem oko konekcije koji sam imala tri puna dana te sam također shvatila da se danas više ništa ne može postići ako si ljubazna, strpljiva i puna razumijevanja. Onog momenta kad počneš vrištati preko telefona, kad počneš prijetiti otkazivanjem njihovih usluga...e tek tada dobivaš rezultate i problem biva riješen čak i bez dolaska tehničara na kućnu adresu. Toliki je to „kvar“ bio, u biti su samo signal trebali pojačati. . Ja ne znam kuda ide ovaj svijet, pa je sve postalo ovako naopako ili je to uvijek bilo tako, samo što sam ja bila naivna?

Uglavnom, da nastavim storiju od prošlog puta. Ovaj put sa slikama u boji. Nakon putovanja vozom, stigli smo u Doboj. Gradić o kojem nisam ništa znala prije tog puta. Zato sam se oduševila kada su me odveli na srednjevjekovnu tvrđavu Gradina koja je građena kažu u periodu od 1250 do 1300 godine. Srednjevjekovni dio Gradine su gradili Kotromanići a okolni bedem je građen dolaskom Turaka na ove prostore. Pozitivno sam ostala iznenađena kad sam vidjela da su ljudi uložili novac te osmislili sadržaje u samoj tvrđavi. Tako vas na ulazu dočeka vitez koji vam prodaje karte, po samoj tvrđavi trčkaraju zeke, jariči, patke...ima puno replika starih oružja (od katapulta do neke morbidne sprave za mučenje)...sve u svemu, bila sam prijatno iznenađena, evo i slika...


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Čardak ni na nebu ni na zemlji...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

A kad se popnete uz ljestve na čardak, na ulazu vas dočeka vitez/konobar...


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

A ovako izgleda unutra u etno kućici..


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Zeke su me oduševile, ovog bijelog da sam ikako mogla uhvatiti/ukrasti...povela bih ga sa sobom....


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Patke su me nasmijale, ovako u formaciji, njih tri i zvuk koji se ne da imitirati :)

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Maca na zidini...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Srednjevjekovno oružje, ja sam ga nazvala katapult, ko zna za šta je služilo, nekad...


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Ovdje se vidi i bunar želja...


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

I za kraj, izlaz iz tvrđave...


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Sve u svemu jedan izlet koji je napunio baterije...

P. S.
(update)

Film me emocionalno iscijedio. La Vie En Rose - koja ironija, jer njen život je bio daleko od ružičastog, ali opet... prosto je nevjerovatno šta se sve može desiti u jednom ljudskom životu, jednom životnom vijeku...posebno osobi onako krhkog izgleda kao što je to bila Edith Piaf. Ogromna količina i dobrog i lošeg pa onda još malo lošeg...Marion Cotillard, glumica koja ju je glumila, (film je u cijelosti na francuskom) po meni bi trebala dobiti Oscara za svaku etapu života Edith Piaf kojeg je odglumila...jednostavno genijalno. U svakom slučaju, vrijedi pogledati.


17:32 - Komentari (15)




Slike iz voza

(by anna)




Prošle subote sam putovala vozom do jednog gradića u sjevernoj Bosni.
Voz me uvijek asocira na neka vremena koja su prošla. Kad se ljudima nije žurilo toliko u životu. Kad su ljudi pisali pisma a ne slali mailove. Danas je voz postao lokalni izbor ljudi kojima se život nije mnogo promijenio u zadnjih dvadeset, trideset godina. Mada, moram priznati, ima svojih draži i neke topline, ta vožnja. Naročito ako se ne voziš često, pa zaboraviš i ne vidiš očigledne nedostatke. Udobno je, sjediš pored ogromnog prozora i gledaš krajolike kroz koje prolaziš, kuće, ljude. Uvijek se pitam ko živi u tim kućama, čime se bave ti ljudi, zašto žive baš tu gdje žive, jesu li sretni...

Staromodno. To je riječ koja savršeno opisuje moj doživljaj putovanja vozom. Kiša je padala, u kupeu je bilo prohladno, vrijeme kroz prozor, sivo, tmurno, oblačno...Slikala sam aparatom u prolazu. Od kad sam kupila to čudo, ne odvajam se od njega. Daleko od toga da mislim da sam nova Annie Leibovitz, ali u zadnje vrijeme riječi bez slika mi nemaju jačinu. Ne znam zašto imam u sebi tu potrebu da zabilježim vrijeme, mjesto, događaje, ljude. Bilo pisanjem, bilo slikom. Znam biti jako dosadna, ali oni koji me vole udovoljavaju mi i strpljivo poziraju (u sebi šta mi sve lome, ne želim da znam). Međutim, kad sam došla kući (bili smo na srednjevjekovnoj tvrđavi, između ostalog, ali o tome drugi put...) i pogledala slike iz voza, shvatila sam po prvi put da mi se boje ne sviđaju. Zelena nije zelena već je smeđa, bijela nije bijela već je siva, smeđa nije smeđa već je crna. Onda sam ih sve obojila u crno i bijelo. I slike su došle do izražaja. A nekako i odražavaju moje raspoloženje danas.


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Eto, sinoć sanjam da plačem Edi Maajci na ramenu...Toliko o mom raspoloženju.


16:24 - Komentari (18)




<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.